VRIJEME JE DA ERDOGAN PRIZNA DA NIJE DEMOKRATA: Washington s Turskom nakon referenduma obećava nešto novo i potencijalno opasnije

23.04.2017. u 06:11

ANALITIKA

Zapadne vođe sigurno mogu tolerirati određen stepen provokativne retorike među prijateljima. Ali kada veliki broj Evropljana nazovete nacistima, ili optužite veliki broj istaknutih Amerikanaca za pokušaj ubistva, bilateralni odnosi dosegnu jedan problematičan nivo sa strateškim značenjem.

FOTO: Erdogan (Getty Images)

Dan nakon referenduma u Turskoj, dok broj navoda o prevari raste, a opozicija još uvijek dovodi u pitanje rezultate, američki predsjednik Donald Trump nazvao je Recepa Tayyipa Erdogana, čestitao mu na pobjedi i predložio razgovor o kampanji protiv ISIL-a. S jedne strane, ovo nije ništa novo. Washington često strateške interese stavlja ispred demokratskih ideala i njeguje odnose s velikim brojem autoritarnih saveznika; zaista, u nekoliko navrata tokom proteklih 50 godina, Turska je bila jedan od njih. Ali odnos Washingtona s Turskom nakon referenduma obećava nešto novo i potencijalno opasnije: nedemokratskog saveznika sasvim odanog vlastitoj populističkoj retorici.

Nije baš da Erdogan i njegova stranka nikada nisu imali temelja da se nazivaju demokratima. Proteklih godina su odnosili pobjedu na slobodnim i pravednim izborima i to protiv nedemokratskih protivnika: vojske, sekularne birokratije, i posljednje, čini se, Gulenovog pokreta. Ali Erdogan je ovu prošlost utkao u znatno grandiozniji narativ, onaj u kojem njegov uspjeh konačno označava revolucionarnu transformaciju moderne Turske u potpunu demokratiju. Sada, kada je svijet posvjedočio sistematskoj represiji neistomišljenika pred nedjeljno glasanje, Erdogan insistira da je Turska upravo održala „najdemokratičnije izbore... ikada viđene i u jednoj zapadnoj zemlji.“ Pitao je turski premijer, zašto bi svijet smatrao referendum u Turskoj išta manje legitimnim od glasanja za Brexit?

Ova vrsta nerealne retorike učinit će dobre odnose SAD-a i Turske nemogućim. Ironično, insistirajući tako revnosno da je demokrata, Erdogan isključuje tradicionalno licemjerje koje je Washingtonu u prošlosti tako dobro išlo.

Kad je riječ o mnogim, znatno gorim autoritarnim režimima s kojima SAD surađuju, tu je, uprkos svem licemjerju i pretvaranju, opći dojam da svi misle slično. Neki od njih, poput Jordana i Saudijske Arabije, ponosno su monarhijski raspoloženi. Drugi, poput al-Sisijevog Egipta, održavaju izbore i deklarativno podržavaju demokratske norme, ali se u biti ne oslanjaju na ovu retoriku kad je riječ o domaćoj i međunarodnoj stvarnosti. A u zemljama koje, za razliku od Turske, nemaju potvrđene demokratske prošlosti, očekivanja su sukladno niža. Kao rezultat, bilateralni odnosi se mogu održavati uz stepen cinične iskrenosti, ušuškane u zajednički vokabular reda, stabilnosti i zajedničkih interesa.

Za to vrijeme, režimi koji su najodaniji odbrani svojih demokratskih ideala historijski su revolucionarni ili ljevičarski orijentirani radije nego američki saveznici. Kad je riječ o Venezueli za vrijeme Huga Cháveza ili ne tako demokratskoj Njemačkoj Demokratskoj Republici, Washington je osporavao njihova ideološka prava umjesto da ih prihvati.

Zašto će ovo biti bitno SAD-u i Turskoj, naročito ako izgleda da su Trump i Erdogan željni surađivati? Problem je u tome što kada SAD i Turska neizbježno uđu u sukob oko političkih nesuglasica, kao što je bio slučaj u prošlosti, fundamentalno neslaganje oko legitimiteta turske demokratije, i različite percepcije osnovnih političkih stvarnosti, učinit će ova neslaganja osjetljivijim i kompliciranijim za riješiti. Što turske vođe više pričaju o demokratiji, posmatrači sa Zapada će činiti isto. A ovaj fokus na demokratiji, umjesto na sigurnosti i stabilnosti, osigurat će kontinuiran priliv kritika iz Kongresa i američkih medija. To će primorati Erdogana, krhkog poput vlastitog domaćeg legitimiteta, da održava svoje kontinuirane kritike Zapadu. Takva, obostrano intenzivnija, retorika na kraju bi mogla izazvati slom odnosa koje nijedna strana sasvim  ne želi.

Ova dinamika već je počela uzimati svoj danak prije referenduma. Kako su zapadni mediji sve glasniji u kritiziranju Erdoganovih demokratskih referenci, Erdogan je tako postao glasniji u vlastitim nastojanjima diskreditiranja Zapada. Objašnjavanje pristalicama zašto svjetske demokratije odbijaju prihvatiti Tursku u svoje redove zahtijeva istrajan režim antizapadne retorike. Tako Erdogan i njegovi aktivisti redovno optužuju Zapad za licemjerje i promoviraju niz teorija zavjere u kojima zapadne sile pokušavaju potkopati Tursku koristeći se podlim sredstvima. Pojašnjavajući zašto su evropski posmatrači osudili referendum, naprimjer, Erdogan je izjavio za CNN da je „zapadni svijet planirao određene igre s Turskom, a one su propale. Sad imaju problem sakriti to sve.“ Kada su demonstranti izašli na ulice dovodeći u pitanje rezultate referenduma, turska vlada je opet vidjela stranu provokaciju. Zapadne vođe sigurno mogu tolerirati određen stepen provokativne retorike među prijateljima. Ali kada veliki broj Evropljana nazovete nacistima, ili optužite veliki broj istaknutih Amerikanaca za pokušaj ubistva, bilateralni odnosi dosegnu jedan problematičan nivo sa strateškim značenjem.

Pokušaj puča u turskoj u julu 2016. stvorio je jaz u stavovima koji i dalje truje američko-turske odnose. Dok su Turci čistke nakon puča vidjeli neophodnim za očuvanje demokratske vlade u zemlji, mnogi strani posmatrači su taj čin vidjeli kao opasan korak ka diktaturi. Povrh svega, odbijanje Zapada da prihvati Erdoganove tvrdnje da je puč u potpunosti organizirao i izveo pokret odan Fetullahu Gulenu, koji je trenutno nastanjen u SAD-u, stvorio je u Ankari još veći bijes i nepovjerenje. Gorljiva posvećenost turske vlade svom narativu potvrdila je još jednu prepreku produktivnim odnosima: prije nekoliko mjeseci, grupa američkih novinara pozvana u Ankaru na putovanje i medijsko druženje u vladinoj organizaciji na kraju je objavila niz članaka s fokusom na nadnaravno iskustvo i bizarnu propagandu umjesto na pravu tursku priču. Pitanje Gulenovog izručenja eskalirao je iz pravnog pitanja koje se moglo riješiti uspostavljenim kanalima u ozbiljan izvor bilateralnih tenzija. Dok Turska promovira vlastitu verziju pravde protiv Gulenista kao nužnu odbranu demokratije, Ankara će nesposobnost SAD-a da izruči Gulena vidjeti kao dokaz američkog neprijateljskog raspoloženja, a ne kao neizbježan ishod redovnog zakonskog postupka i neovisnog sudstva.

Frustracija oko problema poput ovih također može SAD učiniti arogantnijima čak i kada Ankara izrazi validnu zabrinutost. Shvatljivo je zašto je turska javnost bijesna zbog američke suradnje sa sirijskim kurdskim borcima čiji partneri aktiviraju auto-bombe u Istanbulu i Ankari. Ali turski napori da ovu ljutnju prenesu u Washington su izgubljeni i diskreditirani usred sve nerazumnijih objašnjenja zašto su hapšenja kurdskih političara i akademika koji se bore za mir savršeno legitimna.

Ono što dodatno pogoršava ovo neslaganje je spremnost Washingtona da doprinese Erdoganovoj demokratskoj retorici kako bi izbjegao preuzimanje turske odgovornosti u Siriji. Trumpova čestitka Erdoganu mogla bi pridobiti još malo turske poslušnosti na ovom polju dok Washington napreduje prema sirijskom gradu Raqqi s Kurdima. Ali sada kada je američka vlada cinično podržala Erdoganove demokratske reference nadajući se vanjskopolitičkoj suradnji, svaka naredna kritika, od vlade ili čak američkih medija, smatrat će se pregovaračkom taktikom, a ne potencijalno iskrenim nastojanjem. A ukoliko Washington odluči prigodno upotrijebiti ovu kritiku, iznenadno se sjetivši važnosti demokratije nakon budućeg političkog spora, narativ iz Ankare o Zapadu bit će samo potvrđen.

Taj narativ je također pojačan zapadnjačkim tumačenjem koji islam spaja s autoritarizmom, a sekularizam s demokratijom. Činjenica da je, naprimjer, Trumpov direktor CIA-e Mike Pompeo, izgledao kako slavi tokom pukušaja puča prošlog ljeta kao kongresmen i kada je vjerovao da se radi o čisto antiislamističkom slučaju, nije dobar predznak sposobnosti administracije da ponudi ubjedljivu kritiku na račun Erdoganovog nedemokratskog ponašanja. Baš kao što su tokom Hladnog rata ljevičarski diktatori tražili samoopravdanje u licemjernoj podršci Washingtona njihovim desničarskim protivnicima, Turska će slično iskoristiti američku podršku sekularnim diktatorima poput Sisija.

Turska vlada zaista može pronaći druge izvore opravdanja u Washingtonu i kod kuće. Daleko je od sigurnog da će Erdogan, suočavajući se s dugo predviđanom ekonomskom krizom i trajnim kurdskim revoltom, ustvari biti u mogućnosti donijeti stabilnost Turskoj. Ukoliko ne uspije ostvariti čak ni autokratsku stabilnost kojom se diktatori vole razmetati, sve pada u vodu. Ukoliko pak uspije, možda se SAD i Turska mogu vratiti uspostavljenom scenariju autoritarnih saveznika. Turska se također pokušava predstaviti, i to ne neuspješno, kao potencijalni saveznik ukoliko SAD krenu ka regionalnom sukobu s Iranom. I, paradoksalno, postane li Turska autoritarnija i Erdogan se, kao rezultat toga, bude još manje brinuo o domaćem političkom mišljenju, možda postane i manje posvećen vlastitoj demokratskoj retorici.

Dotad će američko-turski odnosi ispaštati zbog svojih posebnih izvora stresa. Erdogan, kako bi dosad već trebalo biti kristalno jasno, ne namjerava biti ničiji „k**in sin“, a naročito ne washingtonski.

(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)