NEMA MJESTA OČAJU Sanders: Ovo je zbunjujući politički trenutak za mnoge od nas

21.04.2017. u 01:13

INTERVIEW

Razgovor sa Berniem Sandersom za Boston Review (BR: A Political and Literary Podcast) vodio je profesor Archon Fung sa Škole Kennedy na Harvardu


FOTO: Sanders (cnn.com)

Šta biste rekli nekome ko želi da se pridruži vašem pokretu Naša revolucija? Da se kandiduje za lokalnu poziciju i popravlja lokalnu vlast, kao što se vi to učinili u Berlingtonu? Da se pridruži grupi kao što je Move On ili Indivisibe ili Black Lives Matter? Da mijenja Demokratsku partiju? Da radi nešto drugo? Šta biste mu preporučili?

Sve to i više od toga. Ovo je glavna poruka: svaka zajednica je drugačija. Svaka osoba je drugačija. Neko je zainteresovan za ekološka pitanja, neko za rasnu pravdu, neko za sindikalni pokret ili za ekonomska pitanja. Dakle, svako će činiti nešto drugačije. Poenta je u tome da oni na vrhu uspijevaju da proguraju svoje apsurdne mjere zato što pretpostavljaju da ljudi ne znaju šta se događa – mediji o tome ne izvještavaju – ili da su toliko bezvoljni da se neće pobuniti, ili da uvijek mogu da skupe dovoljno novca za lažljive kampanje sa efektnim reklamama od 30 sekundi i da će svakako pobijediti.

Lideri najvećih korporacija u Americi, sa Wall Streeta, iz General Electrica nam govore „Želimo smanjeno socijalno osiguranje i veće poreske olakšice korporacijama i krupnom biznisu“. Svi oni imaju milione dolara u svojim penzionim programima. Zaštićeni svojim zlatnim padobranima dovoljno su drski da dođu u Washington i kažu „Smanjite socijalno osiguranje za ljude koji zarađuju 14 hiljada dolara godišnje. Smanjite Medicare, smanjite Medicaid, dajte još poreskih olakšica onima na vrhu“.

Ova besramna argumentacija se raspada čim se dublje ispita, ali problem je u tome što se iz različitih razloga to ne čini. Rasprave se skreću na problem ličnog naoružanja, pitanje abortusa itd. Naš posao je prije svega da budemo uključeni u politički proces na svaki mogući način. Ovo znači da ne treba okretati leđa lokalnom školskom odboru – to je veoma značajna institucija, naročito ako želimo da ojačamo javno obrazovanje u Americi. A tu su i gradske skupštine i državna zakonodavna tijela.

Ali ne radi se samo o uključivanju u izborni proces. Mi pobjeđujemo i kada se ljudi zainteresuju za ekološka pitanja. Država New York je zabranila hidraulično frakturisanje (fracking). To se nije desilo zato što je gradonačelnik jednog jutra odlučio da to učini. To se desilo zato što su mu stotine hiljada ljudi rekle da je to dobra ideja. Podizanje minimalne nadnice na nivou skoro cijele zemlje je takođe primjer uspješne kampanje. Da je neko prije pet godina rekao „Minimalac u Washingtonu je 7,25 dolara. Hajde da ga podignemo na 15“, svi bi pomislili da je lud. Ali imali smo hrabre ljude, radnike u industriji brze hrane – bila mi je čast da protestujem sa njima – koji su ustali i rekli „Mi ne možemo da živimo od 9-10 dolara po satu“. I gle čuda, Seatle, Washington su dobili 15 dolara po satu. San Francisco, California, država New York – to se širi poput šumskog požara. To se dešava kada se pokrenu izvorni (grassroots) pokreti.

Trumpove ideje o ekologiji nisu samo sramotne već i opasne. Jedini način da ih pobijedimo jeste da milioni ljudi pritisnu institucije. Nije slučajno da Exxon Mobile i General Electric sada govore „Klimatske promjene su možda stvarne, gospodine predsjedniče“. Kada milioni ljudi kažu da su zabrinuti za svoju djecu i svoje unuke i buduće generacije, dolazi do promjene. Kada izvršimo pritisak na korporacije i banke koje investiraju u industriju fosilnih goriva, kada zahtijevamo na lokalnom, državnom i federalnom nivou više solarne, goetermalne i energije vjetra. Dakle, nema mjesta očajanju. Sada nam je, više nego ikada, potrebno da pružite otpor.

Ovo je zbunjujući politički trenutak za mnoge od nas. Otpor Trumpovoj administraciji je vrlo energičan. Pa ipak, čini se da gdje god da pogledamo progresivci gube. Pored Trumpove Bijele kuće i republikanskog kongresa, republikanci kontrolišu tri četvrtine državnih zakonodavnih tijela. Imamo 33 republikanska guvernera. U 25 država republikanci imaju većinu u svim zakonodavnim tijelima. Na nedavnim izborima u Holandiji, Socijaldemokratska partija je dobila najniži procenat u svojoj historiji. Francuska Socijalistička partija stoji loše u predizbornim anketama.

Naš slušalac Rick iz Utrechta u Holandiji ima pitanje za vas: „Mnoge evropske zemlje imaju pristojan minimalac, zdravstveno osiguranje za sve i pristupačne cijene obrazovanja. Pa ipak, populisti poput Geerta Wildersa u Holandiji i Le Pen u Francuskoj stiču sve veću popularnost. Možete li da objasnite uspon desnice u ovim zemljama?“

Vjerovatno ne, ali ću ipak reći nekoliko riječi. Vi ste u pravu, Trump nije usamljen fenomen. Mislim da iza toga stoji činjenica da se svijet mijenja izuzetno brzo. Na primjer, ako živite u „oblasti uglja“ u SAD – odrastao sam u kući sa ogromnim gomilama uglja kojima smo se grijejali, a rudari su za nas bili heroji. To je najgori posao na svijetu, mnogi među njima umiru mladi od crnih pluća, i tako dalje – svijet ih je zaobišao. Eksploatacija uglja je u opadanju. Nije u pitanju „Obamin rat protiv uglja“ već transformacija energetskog sistema.

Ako živite u „oblasti uglja“, kako se osjećate ako imate 60 godina. Nekada ste imali posao – uzgred, posao nije samo zarada. Ljudi žele da rade, žele da budu dio društva, žele da budu produktivni. Ja sam bio nezaposlen jedno vrijeme dok sam bio mladić. To je bilo strašno bolno, ne samo zbog nedostatka novca, već sjedite kod kuće, osjećate se beskorisno. Ljudi žele da budu produktivni članovi zajednice. I mislim da iz različitih razloga širom ove zemlje, čak i tamo gde ljudi imaju zdravstveno osiguranje i pristojno obrazovanje, postoji osjećanje gubitka zajedništva, osjećaj da više niste dio nečega većeg od sebe. Mi smo najbogatija zemlja na svijetu i naši ljudi zaslužuju pristojan životni standard. Ali s druge strane, treba da stvorimo zajednicu. Treba osigurati da ja brinem o vama, a vi o meni. Da znam da ste vi zabrinuti za mojih sedmoro unučadi, a ja za vašu bolesnu majku. Kada smo dio zajednice i kada nismo isključeni, vjerujem da nas to čini humanijima i da ima manje izgleda da ćemo početi da maltretiramo manjine i tretiramo ih kao žrtvene jarce, jer to je ono čime se hrane demagozi.

Daću vam primjer. Bio sam u srednjoj školi u Vermontu prije par nedjelja. To je radnička oblast, nije bogata i pitao sam momka koji vodi školu „Koji procenat vaše djece završava srednju školu?“ I on mi je rekao „Oko 99 posto djece diplomira“. Rekao sam „99 posto – to je fenomenalno. Kako to postižete?“ On mi je odgovorio: „Imamo jednog nastavnika na 12 djece. Ne dopuštamo da djeca propadaju kroz pukotine u sistemu“. Drugim riječima, roditelji, odrasli, nastavnici, direktor, zaposleni govore „Mi vas volimo i brinemo o vama i znamo da imate problema kod kuće. Dođite i razgovarajte sa mnom, znam da vaša porodice ima novčanih problema. Hajde da vidimo šta možemo da učinimo da vam pomognemo, ali nećemo dopustiti da se okrenete drogama“.

Ovo su teške stvari. Lakše je reći par riječi o njima, nego ih zaista sprovesti u djelo, ali ukratko, ne vjerujem da su ljudi rasisti, ne verujem u to. Mislim da je stvar u tome da stvorimo osjećaj da smo dio nečega. Puno mi znači to što svi u Vermontu znaju ko sam. Mogu da uđem u prodavnicu i platim čekom. Ne moram da popunim 48 različitih formulara. Ljudi znaju ko ste, niste samo broj. Ne morate da okrenete 18 telefonskih brojeva.

Kada govorimo o zdravstvenom sistemu, nije stvar samo u tome da je on skup i disfunkcionalan. Kada sam bio u New Yorku i dobio infekciju oka, otišao sam kod ljekara i dok sam čekao u redu, vidio sam natpise: „Da li imate osiguranje? Morate platiti gotovinom“. Jedina stvar koja je interesovala doktora bila je da li ću biti u stanju da mu platim. Pregledao me je za dvije sekunde i popunio skup recept. Ljudi žele ljekare koji brinu za njih, koji ih poznaju, kojima mogu da se obrate, da ih pozovu. Žele da znaju da su nastavnici iskreno zainteresovani za njihovu djecu. Žele da znaju da mogu da se obrate lokalnim policajcima ako imaju problem. I to je ono što moramo da izgradimo. To nije lako. Ali vjerujem da će na kraju stvaranje ove vrste zajednice pomoći da se izađe na kraj sa nekima od problema sa kojima se srećemo u ovoj zemlji i širom svijeta.

Slušalac Seneka iz Anchoragea, Aljaska, pita: „Često imam problem sa tim kako da razgovaram sa svojim konzervativnim prijateljima i članovima porodice o aktuelnim događajima. Da li imate neki savjet o tome kako da konstruktivnije pristupim razgovoru?“

Jedan od problema je u tome da smo prije 30 ili 40 godina svi gledali iste TV programe i možda čitali iste novine. Danas veliki broj ljudi svoj pogled na svijet zasniva na Fox televiziji, koja je najblaže rečeno drugačija od mog websitea, koji je opet drugačiji od onoga što se može vidjeti i čuti na NBC-u itd. Ljudi biraju izvore informacija prema svom pogledu na svijet. Važno je iskoračiti van svoje zone komfora. Lako je sjesti sa prijateljima, popiti piće i smijati se tome kakav je krelac Donald Trump. Ali to nije dovoljno, zaista nije. Većina ljudi iz radničke klase koji su glasali za Donalda Trumpa žele da njihove porodice imaju zdravstveno osiguranje. I onda možete da im kažete:

„Donald Trump je obećao zdravstveno osiguranje za sve. Ali umjesto toga su premije za osiguranje za ljude preko 60 godina porasle sa 1.700 na 7.000 dolara. To je skoro polovina vaših prihoda, ako živite od 25.000 godišnje. Kako se osjećate povodom toga? Glasali ste za Trumpa. On je rekao da će obezbijediti zdravstvenu zaštitu za sve. Da li je to dobra ideja? Glasali ste za Trumpa i on je rekao da će “isušiti močvaru” birokratije u Washingtonu. Kako se osjećate kada vidite da na sva ključna mjesta postavlja milijardere i menadžere sa Wall Streeta? Da li je to isušivanje močvare? Rekao je da neće smanjivati Medicaid, a sproveo je velika smanjenja Medicaida. Da li mislite da je dobra ideja to što njegov budžet uključuje ukidanje programa za dnevni boravak školske djece? Zar vaše dijete ne ide u dnevni boravak? E, pa on to ukida. Šta je sa programima za dječiju užinu, ili sa programom za trudnice i bebe – ukida ih dok daje poreske olakšice milijarderima. Jeste li zaista za to glasali?“

Možda je to način da se započne razgovor. Ali problem je u tome što su ovi ljudi godinama glasali za Demokratsku stranku koja je iznevjerila svoja obećanja. Demokrati su bolji od republikanaca, ali upravo je demokratski, a ne republikanski predsjednik deregulisao Wall Street. On je pokrenuo prve katastrofalne trgovinske mjere. I glasači sa sada bijesni i traže alternativu. Naš posao je da isporučimo obećano. Pridružite nam se – mi ćemo se obračunati sa milijarderskom klasom i korporacijama i stvoriti ekonomiju koja radi za vas. Mislim da je to način da se započne ovaj proces.

Bojim se da imamo vremena za još jedno pitanje.

Zato što sam se ja raspričao.

Coline iz Ebingtona pita: „U ovim hiperpristrasnim vremenima, kompromis je postao prljava riječ na obje strane. Imajući u vidu da je kompromis suštinski princip demokratije, kako možemo da se probijemo kroz retoriku i dostignemo kompromis između različitih pozicija na političkom spektru?“ Dotičući isto pitanje iz drugačijeg smjera, Kevin iz Arlingtona pita: „Da li ćete prihvatiti republikanske strategije opstrukcije?“

Bio sam gradonačelnik ii kongresmen. Tokom godina sam uspijevao da proguram veliki broj amandmana kroz republikanski kongres. To nije bilo moguće bez dogovora sa republikancima. Dakle, kompromis je dio demokratskog procesa. Ali hajde da zastanemo osvrnemo se na političku situaciju u zemlji. U posljednjih tridesetak godina, Republikanska partija se transformisala iz partije desnog centra u desno-esktremističku partiju. To je prosto činjenica. U mojoj državi Vermontu imali smo republikanske guvernere koji su bili odlučni borci za zaštitu životne sredine, zaštitnici ženskih prava, sa jakom vjerom u obrazovanje. Naravno, razlikovali smo se po svojim ekonomskim gledištima. Imali smo duboka međusobna neslaganja. Ali ovi ljudi su živjeli u onome što bih nazvao mainstream svijetom.

Uzgred, to je bila slika Republikanske partije Vermonta tokom cijele njene savremene historije. Mislim na ljude poput Georgea Aikena, Boba Staforda, Jima Jeffersona. Umjereni, stabilni republikanci. Pobogu, Dwight Eisenhower– čovjek koji nas je upozoravao na opasnosti vojno-industrijskog kompleksa, čovjek koji je rekao „Hajde da proširimo socijalno osiguranje“ – bio je republikanac. Čovjek koji je izgradio međudržavni sistem auto-puteva bio je republikanac. Ono što se desilo u posljednjih 30 ili 40 godina jeste da se kao rezultat uticaja braće Koch i drugih milijardera, ova partija pomjerila duboko udesno.

Da li znate za šta se braća Koch zaista zalažu? Upravo sam uradio intervju sa Jane Mayer za svoj website. Jane je puno pisala o „tamnom novcu“. Braća Koch: evo u šta oni vjeruju. Oni žele da u potpunosti okončaju socijalno osiguranje, Medicare i Medicaid. Njihova filozofija – budući da su oni druga najbogatija porodica u Americi – jeste da država ne treba da igra nikakvu ulogu u penzionom osiguranju, u javnom zdravstvu. Zbogom Medicare, Medicaid i svi ostali zdravstveni programi. Oni zapravo ne vjeruju ni u javno obrazovanje. Ne vjeruju u koncept države, osim u pogledu snažne odbrane i možda u još ponekom aspektu. To je njihovo gledište – prepušteni ste sami sebi. Hoćete zdravstveno osiguranje kada ostarite? Snađite se. Nemate novca? Možda će vam neka crkva ili dobrotvorna organizacija udijeliti koju paru. To nije posao države.

Mi se borimo za podizanje minimalne plate na nivo plate od koje se može živjeti. Da li znate koji je njihov stav po ovom pitanju? Ne bi trebalo ni da imamo minimalnu platu. To nam oduzima slobodu. Ako je nezaposlenost visoka i ja želim da vas zaposlim po cijeni od četiri dolara na sat, moja je sloboda da vas zaposlim i vaše je pravo da radite za mene za četiri dolara na sat. Država ne treba da postavlja standarde, to vam oduzima slobodu. Imate fabriku, hoćete da istovarite otrovni otpad u rijeku? Hoćete da zagađujete vazduh? To je sloboda. Ne želite da vam država određuje šta da radite sa svojim vlasništvom? To je vaša sloboda. To je ideologija koja trenutno dominira Republikanskom partijom. Imate predsjednika Agencije za zaštitu životne sredine, Scotta Pruitta, čiji je posao da razori američke zakone o zaštiti životne sredine. Dakle, eto s čim imamo posla. Naravno da želite kompromis. Ali šta treba da kažem nekome ko želi da rasturi Agenciju za zaštitu životne sredine? Ko ne vjeruje u klimatske promjene? Šta bi bio kompromis?

U demokratiji i u naciji sa oko 320 miliona građana svako će imati drugačiju tačku gledišta. Ali ono što nam je potrebno je država koja u najširem mogućem smislu predstavlja narod, a ne šačicu milijardera. I jednom kada budemo imali to, kada budemo imali republikance koji su spremni da istupe i kažu „Naravno da niko u našoj zajednici ne želi da ukine socijalno osiguranje i ponudi poreske olakšice milijarderima. Hajde da vidimo kako to da riješimo“, onda ćemo moći da sarađujemo. Ali u ovom trenutku, po meni, glavni zadatak je izgraditi snažan, progresivni izvorni pokret koji će milionima ljudi omogućiti da se aktiviraju u političkom procesu na način kakav do sada nismo vidjeli u ovoj zemlji.


(TBT, Boston Review)