ISLAMSKA REPUBLIKA POSLIJE KHAMENEIJA: Novi vrhovni vođa bi mogao dramatično promijeniti smjer i ton iranske politike

17.04.2017. u 01:44

ANALITIKA

Smrt Khameneija će označiti najveću političku promjenu u Islamskoj Republici od 1989 . i smrti posljednjeg vrhovnog vođe – ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, velikog revolucionara.

 

FOTO: Khamenei (Reuters)

17. jula 2016. ajatolah Ali Khamenei, iranski vrhovni vođa, navršio je 77 godina. Već deset godina kruže glasine da boluje od raka, a 2014. državna novinska agencija objavila je slike na kojima se ajatolah oporavlja nakon operacije prostate. Iako je Khameneijevo stanje strogo čuvana tajna, očito je da iranska vlada njegovog nasljednika smatra hitnim pitanjem. U decembru 2015., Ali Akbar Hashemi Rafsanjani, bivši predsjednik i moćnik, spomenuo je inače „zabranjenu“ temu kada je javno priznao da vijeće u sklopu  Savjeta stručnjaka, tijela koje odabire vrhovnog vođu, već razmatra potencijalne nasljednike. A prošlog marta, nakon što je nekoliko članova savjeta izabrano na 8-godišnji mandat, sam je Khamenei izjavio da mogućnost odabira njegovog nasljednika „nije mala“.

Smrt Khameneija će označiti najveću političku promjenu u Islamskoj Republici od 1989 . i smrti posljednjeg vrhovnog vođe – ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, velikog revolucionara. Vrhovni vođa je najmoćnija osoba u Iranu, s apsolutnom moći u svim segmentima vlasti. Nova osoba bi na toj poziciji mogla dramatično promijeniti smjer i ton iranske domaće i vanjske politike.

Ali oni koji se nadaju ljubaznijem, blažem Iranu, vjerovatno će biti razočarani. Otkako je preuzeo dužnost 1989., Khamenei je nepokolebljivo gradio kompleksnu sigurnosnu, obavještajnu i ekonomsku superstrukturu koju čine poslušnici, bespogovorno odani njemu i njegovoj definiciji Islamske Republike, mreža koja se može nazvati iranskom „državom u državi“. Kada Khameni umre, država u državi će se pobrinuti da njegov naredni nasljednik dijeli iste tvrdolinijaške stavove i da je posvećen zaštiti njenih interesa.

PROŠLOST JE UVOD

Kad je Khomeini preminuo, posmatrači su Khameneija gledali kao samo jednu u šačici mogućih zamjena – i to onom najmanje izglednom. Tada 50-godišnjem, osrednjem vjerskom vođi, Khameneiju je nedostajalo Khomeinijevog monumentalnog stava. Ali na sastanku 4. juna 1989., dan nakon Khomenijeve smrti, Rafsanjani, njegov blizak suradnik, kazao je savjetu da je Khomeini smatrao Khameneija kvalificiranim za poziciju. Za Khameneija je glasalo 60 članova, a 14 ih je bilo protiv.

Khamenei je obećao da će kao vrhovni vođa održavati stabilnost, kazavši u govoru kada je stupio na funkciju: „Uvjeravam vas da je Iran i dalje na putu Islamske revolucije i nije skrenuo od svojih principa.“ Međutim, on je ustvari odmah počeo uvoditi dramatične promjene u iranski politički sistem. Imajući u vidu Khameneijevu vjersku titulu – bio je samo ajatolah a ne veliki ajatolah ili „marja“ – njegov izbor je tehnički prekršio iranski ustav. Samim tim, politički establišment je ubrzo stavio na referendum niz ustavnih revizija koje je Khomeini već odobrio u nastojanju smanjenja tenzija među frakcijama nakon njegove smrti. Ne samo da su one smanjile potrebne kvalifikacije za vrhovnog vođu, nego su povećale i autoritet pozicije.

Promjene su isključile mogućnost tročlanog ili petočlanog rukovodstvenog vijeća ukoliko Savjet stručnjaka ne uspije odabrati Vrhovnog vođu. Riječ „apsolutna“ dodata je kao opis autoriteta vrhovnog vođe u članu koji precizira razdvajanje ovlasti, samim tim maksimizirajući kontrolu nad iranskim izvršnim, zakonodavnim i sudskim tijelima. Drugi čan je pisan nanovo kako bi vrhovnom vođi dao sveobuhvatne nove olasti, uključujući i onu da rješava „probleme u sistemu koji se ne mogu riješiti uobičajenim sredstvima“ kroz novo ustavno tijelo nazvano Izvršno vijeće. Ove promjene stavljaju nesagledivu količinu moći u ruke novog vrhovnog vođe. I u godinama koje su uslijedile, Khamenei se pokazao odlučnim koristiti je.

USPON DRŽAVE U DRŽAVI

Za Khomeinijeve vladavine Islamska Republika je podijeljena. S lijeve strane su bili oni koji su težili očuvanju državne kontrole nad ekonomijom i nametanju umjerene kulturne politike. S desne strane bili su oni koji su negodovali zbog vladine intervencije u ekonomiji, ali su preferirali domaću politiku nadahnutu šijizmom. Khomeini je sistem držao na vrhu uz podršku vjerskog establišmenta – originalnim moćnicima iza revolucije – a u isto vrijeme je objema stranama davao ovlasti. Zajednički osjećaj borbe tokom Iransko-Iračkog rata, uz ogroman Khomeinijev utjecaj i harizmu, spriječio je da ove tenzije izbiju na vidjelo tokom njegove vladavine. Ali ispod površine, podjele su bile duboke.

Rat je završen, Khomeinija više nije bilo, frakcijski obračuni su ušli u novu fazu, a Khamenei je počeo postepeno konsolidirati svoju moć. Takom prvom Rafsanjanijevog predsjedničkog mandata, od 1989. do 1993., njih dvojica su miroljubivo djelovala, a Khamenei je oprezno podržavao Rafsanjanijeve poslijeratne planove za ekonomsku liberalizaciju i regionalnu integraciju te tolerirao njegove napore da promovira liberalizaciju kulture. Ali, opozicija Rafsanjanijevoj liberalnoj agendi počela je rasti među njegovim saveznicima tvrdolinijašima, koji su 1992. osvojili parlamentarnu većinu. Dvije godine kasnije, Khamenei se otvoreno suprotstavio Rafsanjaniju oko budžeta, kritizirajući ga zbog sve većeg slabljenja ekonomije i rasprostranjene korupcije. Rafsanjani je povukao svoju agendu liberalizacije kulture i umirio konzervativce ponudivši im više mjesta u svom kabinetu i veći pristup ekonomskim povlasticama. Takmičenje između Khameneija i Rafsanjanija nastavilo se sve do smrti potonjeg, početkom ove godine, a Khamenei se iznova pojavljivao na vrhu.

Khameneijev slijedeći problem bio je stjecanje ovlasti unutar vjerskog establišmenta. Khamenei je uživao skoro jednoglasnu podršku kada je postao vrhovni vođa, a 1994., Društvo vjerskih učitelja Qoma, važna vjerska i politička institucija, Khameneiju je dodijelo titulu marje. Ipak, nekoliko vjerskih učenjaka odlučno su propitivali Khameneijeve teološke kvalifikacije. Da bi se suočio sa opaženom slabosti koja mu se pripisivala, Khamenei se otisnuo na desetogodišnje putovanje izgradnje vjerske podrške. Nametnuo je birokratiju na vrh vjerske strukture u Qomu koja je ajatolahe lišila njihove nekada mile finansijske neovisnosti i smjestila ih pod njegovu konstantnu kontrolu. Svoje pristalice je nagrađivao političkim pozicijama i finansijskim privilegijama koje nisu imali njegovi kritičari. Tokom tog procesa Khameini je uspio podrediti Savjet stručnjaka, jedino tijelo s ustavnom ovlasti koje ga je moglo nadgledati.

Kroz nekoliko godina Khamenei je također umanjio ulogu iranske izabrane vlade, koncentrirajući moć u svom uredu i državnim entitetima koji ne spadaju pod vladin nadzor. 2011. je osnovao tijelo zaduženo za rješavanje sukoba među brojnim vladinim ograncima i imenovao je njegovog predsjednika. Također je osnovao Strateško vijeće za vanjske odnose, vlastiti savjetodavni odbor za vanjsku politiku i uspostavio paralelni obavještajni mehanizam sa sve većom moći. Gdje se god Khomeini oslanjao na kružok službenika koji su vodili njegov ured, Khamenei je postavio hiljade svojih direktnih i indirektnih predstavnika u vladina ministarstva, univerzitete, u oružane snage i vjerske institucije širom zemlje, i svi odgovaraju ili njemu ili njegovom uredu.

NA OPREZU

Najvažnije, Khamenei je njegovao snažnu vezu sa Iranskom revolucionarnom gardom (IRGC), paralelnom vojnom organizacijom pored redovne vojske, odanom vrhovnom vođi, zaduženom za zaštitu sigurnosti Irana i islamske naravi. Njegove metode su uveliko bile finansijske. Kroz prethodne dvije decenije, dok je Iran neodlučno išao ka ekonomskoj liberalizaciji, Khamenei je pomogao firmama povezanim s IRGC-om da kupe državne kompanije po niskim cijenama i sve unosne ugovore je usmjerio na njih.

Kao rezultat IRGC je postao komercijalna sila vrijedna više milijardi dolara koju čine stotine kompanija. One direktno upošljavaju stotine hiljada Iranaca, a još milioni njih indirektno ovise o njima. Samo jedan primjer: IRGC kontrolira sjedište Khatama al-Anbiye, najveće građevinske firme u Iranu i upošljava više od 160.000 ljudi.

Kako je rasla ekonomska snaga IRGC-a, tako je i njegova spremnost da se afirmira i politički. Ključni trenutak se desio 1999. kada su hiljade studenata izašli na proteste protiv zatvaranja reformističke novine. 24 IRGC-ova zapovjednika napisala su ljutito pismo tadašnjem predsjedniku Mohammadu Khatamiju, kritizirajući ga jer nije zaustavio demonstracije i implicitno su tražili njegovu ostavku. „Nemamo više strpljenja,“ napisali su, „i mislimo da je nemoguće više ovo tolerirati ukoliko se ne riješi.“ Ovo je bio prvi put da je IRGC direktno intervenirao u politici, a potez je neutralizirao Khatamijev plan reforme. Iranova država u državi je izvela blaži puč protiv njezine vlade.

Od ovog trenutka su reformisti bili u zaostatku budući da je dražava u državi rasla. Trend se nastavio i kada je Mahmoud Ahmadinejad preuzeo dužnost predsjednika 2005. Još vladinih ureda i parlamentarnih mjesta preuzeli su članovi IRGC-a, a njegove sestrinske organizacije preuzele su kontrolu nad većinom tek privatiziranih tijela. Onda su došli osporavani predsjednički izbori 2009. Kada su izbili protesti Zelenog pokreta, IRGC je bio zadužen za represiju što je dodatno učvrstilo njegov autoritet.

Ono čemu su se zvaničnici države u državi sada najviše posvetili je odbrana njihovih institucija od od onog što nazivaju „mlaki rat“ (jang-e narm) kojeg vodi Zapad. Protesti 2009. su ih zatekli, pa su sada na oprezu zbog nastojanja SAD-a i njihovih zapadnih saveznika da potkopaju Iran. Dok se država u državi sprema na Khameneijevog nasljednika, potražit će kandidata koji joj može pomoći u nastavku ove borbe.

Nekoliko sati nakon Khameneijeve smrti, Predstavnik Vijeća stručnjaka vjerovatno će sazvati hitnu sjednicu kako bi se odabrao nasljednik. Iako proces nije obavezan (niti stoji u Ustavu), dosadašnje iskustvo nalaže da će vijeće imenovati jednog od 88 svojih članova.

Pošto je najveća briga članova zaštita iranske države u državi, vjerovatno će izabrati relativno mlađeg insajdera koji djeluje sposobnim za održavanje stabilnosti u narednom dugom periodu. Takav kandidat bi trebao imati, poput Khameneija, tvrdolinijaška ideološka uvjerenja (kad je riječ o domaćoj i vanjskoj politici), adekvatan ali ne potpun religijski autoritet i dobro iskustvo u izvršnoj vlasti. Najvažnije, poštovat će interese države u državi i dozvoliti joj da djeluje bez uplitanja. Ovi kriteriji isključuju tri često spominjana kandidata: Hassana Khomeinija (Khomeinijevog unuka), predsjednika Hassana Rouhanija i Mojtabu Khameneija (Khameneijevog sina). Država u državi ne vjeruje prvoj dvojici zbog njihovih reformističkih tendencija, a treći nema osnova za podršku od naroda.  Vjerovatno će naredni vrhovni vođa biti jedan od trojice: Sadeq Larijani, Mahmoud Hashemi Shahroudi, ili Ebrahim Raisi.

PRLJAVI TVRDOLINIJAŠ

Sadašnji predsjednik Vrhovnog suda, Larijani, 56, rođen je u Najafu, u utjecajnoj porodici: njegov otac Mirza Hashem Amoli, bio je uvaženi veliki ajatolah, a njegova četvorica braće bili su na višim pozicijama u iranskoj vladi. Kao izabrani član Savjeta stručnjaka od 1998., Larijani je imenovan u Vijeće čuvara (koje odobrava kandidate za parlament, Savjet stručnjaka i predsjedništvo) 2001., a na trenutnu poziciju u Vrhovnom sudu je došao 2009.

Larijani posjeduje besprijekorne religijske kvalifikacije. Podučavali su ga njegov otac i još jedan veliki ajatolah, Hossein Vahid Khorasani, a sa samo 30 godina posvetio se najvišem nivou teološkog obrazovanja. Opsežno je pisao o filozofskom integritetu islamske vlade. Zaista, najbolji opis Larijanija je da je istinski tvrdolinijaš. Član krajnje desnice Društva teologa iz Qoma, protivi se slabljenju društvenih i religijskih normi i liberalizaciji iranskog političkog sistema. Također zagovara politiku nulte tolerancije prema opoziciji: na konvenciji pravosudnih službenika 2015., govorio je o odlučnoj akciji protiv domaće opozicije, dodavši „S njima ne možemo razmjenjivati komplimente.“

Kao vrhovni vođa, Larijani nesumnjivo ima protivzapadnjački stav. Kada je podrška umjerenih Rafsanjaniju i Rouhaniju ostvarila napredak u februaru 2016. Na izborima Savjeta stručnjaka, Larijani je izdao proglas u kojem optužuje umjerene za suradnju sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om. Larijanijevi beskompromisni stavovi doveli su ga do konflikta s nekolicinom članova političkog establišmenta, uključujući Ahmedinejada i Rafsanjanija.

Ali Larijani je dokazao apsolutnu posvećenost vrhovnom vođi. Nikada nije tražio status velikog ajatolaha, ukazujući tako uvažavanje Khameneijevog autoriteta. On podržava i ideju da Vijeće stručnjaka treba imati minimalan nadzor vrhovnog vođe. Khamenei je opisao Larijanija kao „učenog, hrabrog, razboritog, revolucionarnog mudžtahida (izvrsnog poznavatelja šerijatskog prava) i pobožnog učenjaka“, a za njegovu odanost ga je nagradio važnim pozicijama.

Kao predsjednik Vrhovnog suda, Larijani je zaradio gnjev reformista i divljenje tvrdolinijaša zbog podjele strogih kazni demonstrantima Zelenog pokreta (kao i među kršiteljima ljudskih prava na listi EU-a). Larijani je uspostavio dobre odnose sa IRGC-om, čiji obavještajni ogranak zadnjih godina pomaže sudstvu kod hapšenja i ispitivanja aktivista. On je demonstrirao i svoj konzervativni žar, žestoko se osuvši na Rouhanija zbog njegove podrške nuklearnom sporazumu. Ono što svakako ide u prilog njegovom utjecaju je i funkcija predsjednika odbora povjerenika na univerzitetu Imam Sadiq, koji obučava gradske službenike za ključne političke pozicije u Islamskoj Republici. Njegova uloga u tako važnim institucijama omogućila mu je duboko razumijevanje iranskog labirinta moći.

Na njegovom putu samo je jedna veća prepreka: zadnjih godina se njegova porodica našla na meti optužbi za korupciju. 2013. Ahmadinejad je u parlamentu pustio snimak za kojeg tvrdi da prikazuje jednog od Larijanijeve braće kako koristi porodične veze, a članovi parlamenta su optužili Larijanija za prijenos javnih sredstava na svoje lične bankovne račune. Iako su navodi na kraju odbačeni, ipak bi mogli zaustaviti Larijanijev put ka najvišoj poziciji u Iranu ukoliko članovi Savjeta zaključe da je njegova reputacija suviše ukaljana.

KVALIFICIRANI KANDIDAT

Larijanijev prethodnik na mjestu predsjednika Vrhovnog suda, Shahroudi, jednako je kredibilan kandidat za poziciju vrhovnog vođe. Rođen u Kerbeli u Iraku, Shahroudi, 68, doselio se u Iran odmah nakon revolucije 1979. gdje je djelovao kao posrednik između Islamske Republike i iračke šiitske opozicije Saddamu Husseinu. Postao je poznatiji nakon Khomeinijeve smrti kada ga je Khamenei imenovao u Vijeće čuvara. 1999. Shahroudi je imenovan na poziciju predsjednika Vrhovnog suda i tu se zadržao do kraja mandata 2009. Shahroudi je imao blizak odnos sa Khameneijem kojeg je i poznavao dugo. Sa vrhovnim vođom dijeli antiamerički stav i tvrdolinijaške stavove u vanjskoj politici, ali za razliku od Khameneija, izbjegavao je politiku podjele.

Ono što Shahroudija posebno izdvaja su njegove islamske, religijske kvalifikacije. Shahroudi nosi počasnu titulu „sayyid“, što znači da se smatra potomkom Poslanika Muhammeda s.a.v.s. Kada je Khomeini u Najafu živio u egzilu i radio, Shahroudi je učio od njega i drugih uvaženih učenjaka. 2010. Shahroudi se prozvao velikim ajatolahom i izdao je zbirku fetvi. Zbog jakih veza s određenim dijelovima šiitske zajednice u Iraku, Shahroudi uživa vjerski autoritet koji prelazi granice Irana što mu daje prednost u odnosu na druge kandidate za vrhovnog vođu. Ali njegova veza sa Društvom teologa iz Qoma, čiji je član, bila je manje uspješna: 2012., pokušao je osnovati suparničku, inkluzivniju teološku grupu, ali je naišao na veliki otpor visoko pozicioniranih ajatolaha koji su ga optužili za sijanje razdora.

Kao predsjednik Vrhovnog suda, Shahroudi je pokazivao minimalno protivljenje surovom tretmanu neistomišljenika i aktivista. Njegova nastojanja u borbi protiv korupcije u pravosudnom sistemu nisu ostvarila mnogo. (Zapravo, mediji su spekulirali da su neki njegovi suradnici korumpirani.) Njegov parlamentarni zakon iz 2004. namijenjen praćenju djelovanja sudova i ispitivača pokazao se neefikasnim, baš kao i njegovi pokušaji da ukine samice i mučenje. Iako se ova nastojanja čine iskrenim, nikada nije težio većoj reformi.

Shahroudi ima zavidno iskustvo u najvišim nivoima vlasti i utjecaja. Pored funkcije predsjednika Suda i članstva i Vijeću čuvara, također je član i Vrhovnog vijeća kulturne revolucije (koji određuje politiku iranskih društvenih normi). U martu se spominjao kao mogući kandidat za predsjednika Izvršnog vijeća (koji rješava sporove između parlamenta i Vijeća čuvara). Ali Shahroudijev utjecaj je došao do svoje granice: ne izgleda da on ima ikakve jače veze sa zvaničnicima vojske ili snaga sigurnosti.

Poznat po svojoj blagoj naravi, Shahroudi se klonio podjela.Tokom protesta 2009., nije se mnogo oglašavao u vezi sa presudama izrečenim demonstrantima. Održao je veze kako sa Ahmadinejadovim krugom tvrdolinijaša tako i sa Rafsanjanijevim pripadnicima reformski orijentiranim. Shahroudijeva nepristranost može dovesti do toga da ga neki iz države u državi smatraju nepouzdanim, a možda i objasni zašto su njegova dva pokušaja da postane predsjednik Savjeta stručnjaka propala.

IZBOR DRŽAVE U DRŽAVI

Od početka prošle godine, kao najveći favorit u utrci za Vrhovnog vođu se spominje Raisi. U martu 2016., Raisi, 56, imenovan je za direktora Astan Quds Razavija, velike humanitarne organizacije koju kontrolira ured Vrhovnog vođe i koja je zadužena za održavanje svetišta kojeg hodočasti veliki broj vjerika iz Irana i šire. Na ovoj poziciji Raisi nadgleda prostrane poslovno carstvo organizacije koje raspoređuje veći dio novca iz organizacije vjerskim grupama i institucijama. Iako Raisi nije toliko poznat iranskoj javnosti, njegovo novo imenovanje će nesumnjivo podići njegov ugled.


FOTO: Raisi (Al Arabiya)

Raisi je svoju karijeru ostvario u Vhovnom sudu. 1980., kada mu je bilo 20, bio je u prvoj grupi mladih učenjaka koji su ušli u novoosnovani islamski pravosudni sistem kada je počeo nepokolebljivo krčiti svoj put ka vrhu. Prevodeći grupu koja je istraživala korupciju u državnim tijelima, imenovan je za zamjenika predsjednika Vrhovnog suda. Godinu kasnije, prema medijskim navodima, Ahmadinejad mu je ponudio mjesto ministra u Ministarstvu obavještajnih službi i sigurnosti, ali je Raisi odbio ponudu, opredijelivši se za moćiju poziciju u sudu. 2014. Larijani je imenovao Raisija državnim advokatom. Na toj se poziciji najviše istakako zbog odugovlačenja istrage oko niza napada kiselinom 2014. u kojima su nastradale žene u Isfahanu.

Raisijeva najveća slabost je njegov osrednji religijski životopis. Nije visokopozicionirani učenjak i nikada nije predavao na čuvenim teološkim školama. Za razliku od Larijanija i Sharoudija, nije član Društva teologa iz Qoma, niti je ikada bio član Vijeća čuvara. Iako ga je podučavao Khamenei početkom 1990-ih i tada uspostavio bliske veze s Vrhovnim vođom i njegovim kružokom, njegovi odnosi s drugim teolozima su ograničeni. U pokušaju izgradnje svoj teološkog ugleda, počeo je predavati teologiju na univerzitetu Imam Sadiq 2016. i počeo koristiti titulu ajatolaha. Raisi također radi kao tužilac na Specijalnom sudu koji kažnjava prijestupe među vjerskim vođama te je član vijeća koje nadgleda vjerske škole u Mashhadu, drugom najvećem iranskom gradu.

Uprkos njegovim religijskim nedostacima, Raisi uživa veliko poštovanje svojih kolega iz Savjeta stručnjaka. U Savjet je izabran 2006., i samo dvije godine kasnije, izglasan je da zamijeni Rouhanija na mjestu predsjedavajućeg odbora koji djeluje kao veza s drugim državnim institucijama. Raisi također radi kao sekretar komiteta u sklopu vijeća koje nadgelda vrhovnog vođu. 

Raisi jeiznad svega tvrdolinijaš. On dolazi iz ekstremističke frakcije unutar konzervativne političke grupe. 1988. U svojstvu tužioca, Raisi je vodio masovne egzekucije političkih zatvorenika, uključujući i pripadnika Mujahideen-e Khalqa (MEK), grupe u egzilu koja zagovara rušenje Islamske Republike.

Možda najvažnije, od svih kandidata Raisi ima najjače veze sa državom u državi. Prošle godine je zapovjednik IRGC-a posjetio Raisija u Mashhadu s drugim visokim zvaničnicima da bi izvijestio o tajnim regionalnim aktivnostima grupe. Na fotografijama sastanka, Raisi je prikazan kako sjedi na stolici dok njegovi gosti sjede na podu – izuzetan znak poštovanja i povjerenja za jedan sigurnosni establišment koji strogo čuva svoje tajne. Deset godina Raisi je bio član odbora Setada, kompanije pod Khameneijevom kontrolom koja ima udjela u iranskim sektorima farmacije, nekretnina, telekomunikacija i energije i koja, prema Reutersu, spojeduje imovinu vrijednu 95 milijardi dolara.

Tokom svoje karijere, Raisi je bespogovorno bio odan Khomeiniju i Khameneiju. To ga, uz njegove konzervativne stavove, iskustvo u sudstvu i njegovo političko umijeće, čini vodećim kandidatom za vrhovnog vođu. On prosto ispunjava sve tražene kvalifikacije.

PREDVIĐANJE NEPREDVIDIVOG

Moguće je nadati se da će iranski reformisti nakon Khameneijeve smrti ponovo izazvati tvrdolinijaše. Pitanje nasljednika će primorati na ujedinjenje različite iranske političke frakcije, a sve od njih prvenstveno ostaju posvećene zaštiti države.

Zeleni pokret, u međuvremenu, netraliziran je nasiljem i zastrašivanjem. Khatami je marginaliziran otkako je stavljen pod nadzor države 2009. (čak i kao predsjednik, nikad nije istinski pokušao izazvati državu u državi). Rouhani, koji se smatra umjerenim u današnjem Iranu, također je tvorevina političkog sistema i, kada za to dođe trenutak, on će se povinovati uprkos dubokom neslaganju s tvrdolinijašima. Poput ostatka iranskog establišmenta, nema želju oživjeti proteste iz 2009. niti dozvoliti Arapskom proljeću da se proširi na njegovu državu.

Dok se Iran sprema za tranziciju lidera, važno je Islamsku Republiku posmatrati onakvu kakva jeste, a ne kakvu se neko nada da će postati. Imajući u vidu trajnu moć države u državi, Iran će vjerovatno nastaviti s pokušajima širenja svog regionalnog utjecaja. Kad je riječ o odnosima sa Zapadom, vjerovatno će nastaviti svoju opreznu i pragmatičnu strategiju, surađivati oko nekih stvari (npr. pomagati u borbi protiv ISIS-a) u isto vrijeme odbijajući suradnju oko drugih (npr. zadržat će svoj animozitet prema Izraelu). Sve dok se SAD pridržava svog dijela nuklearnog sporazuma, Iran će se pridržavati svog. Ali besmisleno se nadati da će pritisak Trumpove administracije dovesti do političke promjene u Iranu.

Khamenei želi stabilnu tranziciju, a računa da će je država u državi obezbijediti. U govoru zapovjednicima IRGC-a 1996. podijelio je Irance u dvije grupe, „avam“, mase, i „khavas“, insajdere, i naglasio je važnost „nivoa posvećenosti idealima Islamske Republike“ ovih drugih. Dodao je: „Neki padaju na sjaj materijalnog svijeta, a vjerni su samo oni koji ostaju posvećeni i odani.“ Po Khameneiju, opstanak Irana nalazi se u rukama njegove pažljivo ispletene mreže istomišljenika. Po svemu sudeći, i nakon njegove smrti, oni će nastaviti čuvati Islamsku Republiku.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)