KAD MARX DOČEKA ISLAM: Drugarstvo među braćom i sestrama, proleterima i proleterkama...

08.04.2017. u 09:38

ANALITIKA

Današnja etnička politika Kine, gdje je religija sastavni dio, sadrži niz preferencijalnih postupaka prema manjinama, od afirmativnih akcija u visokom obrazovanju do blagosti u pravosudnom sistemu, jednim kontroverznijim od drugih.


FOTO: Getty Images

Skoro svaki Kinez, sa barem srednjoškolskim obrazovanjem, u određenom trenutku mora naići na slavnu izjavu o religiji Karla Marxa: „Religija je opijum za narod.“ Sadržana je u udžbenicima koji studente upoznaju sa materijalističkom interpretacijom svijeta ovog filozofa, koji religiju smatra „fantazijom“, a koju reakcionarne sile koriste da razoružaju revolucionarni proletarijat obećavajući spas na onom svijetu pozivajući na izdržljivost na ovom.

Neki će tvrditi da u takvoj prezentaciji Marxovog stava postoji i lenjinistički spin te da je njegov više nijansiran i, iako nerado, priznaje historijski progresivnu ulogu religije. Ipak, Marxov stav je vjerovatno jedina moderna kritika religije s kojom su upoznati mnogi obični Kinezi, pored Konfučijevog uveliko antagonističkog pristupa duhovnosti. On također čini osnovu samopromocije Komunističke stranke – fundamentalno ateističke.

Samim tim, udžbenik ne određuje kako milioni Kineza ustvari pristupaju vjeri, niti marksistička dogma potpuno definira kako se Stranka nosi s religijom u Narodnoj republici.

Marxova nemilosrdna kritika religije ne sprečava veliki broj Kineza da prihvate učenja Buddhe, poruku Isusa Krista ili riječi Muhammeda s.a.v.s. Ako išta, „vakuum vrijednosti“ koji je za sobom ostavila fanatična maoistička ideologija nakon smrti Mao Zedonga sve više se puni religijom – dokaz je sve veći broj novi vjernika.

U isto vrijeme, službeno ateistička Komunistička stranka decenijama prolazi kroz dramatične preokrete u vezi s ovim problematičnim pitanjem. Od nekakvog koketiranja u ranim godinama u ime gradnje političkog saveza preko otvorenog neprijateljstva u radikalno ljevičarskim godinama kao rezultat unutrašnjih političkih previranja, zatim pomirenja u prvim danima perioda ekonomskih reformi i konačno do oprezne dvosmislenosti koja definira njezin pristup danas.

Sredinom januara predložena je revizija administrativnih odredbi s ciljem održavanja društvenog reda što je dovelo do velikih kontroverzi na Internetu  i upravo tu leži dvosmislenost. U prijedlogu izmjene vlasti su dodale član koji se, prema kineskim standardima društvene kontrole, može činiti naivnim: „Svaka osoba koja u medijima ili online platformama objavljuje sadržaj, pun uvreda ili predrasuda protiv religije ili naroda, može biti predmetom administrativnog pritvora u periodu od 10 do 15 dana.“ Kako je Kina društvo kojim dominiraju većinski sekularni Han Kinezi, mehanizmi za sprečavanje vrijeđanja manjinskih etničkih grupa ne čine se kontroverznim. Mjere osmišljene za sprečavanje govora mržnje također su neuobičajene i sasvim nove. Mjere za obrazovanje manjina, provedene u zapadnoj regiji Xinjiang, gdje živi veliki broj etničkih manjina, posebno Ujgura, također sadrže član koji zabranjuje govor koji potiče na mržnju. Međutim, ovog puta je protest bio jasan i glasan – jedan post na Weibou, gdje se ljudi pozivaju na otpor mjerama, za kratko vrijeme je podijeljen  preko 60.000 puta.

Nekoliko je upadljivih stvari o ovom valu protesta predloženoj odredbi. Prvo, zazor se prvenstveno odnosi na islam i muslimane iako predloženi član ne precizira ni religiju niti narod kojima je namijenjen. Drugo, online mobilizacija skoncentrirana je na „džepove“ cyber prostora za koji se dokumentirano zna da ima prošlost protivmuslimanskog aktivizma; i umjesto iskrene zabrinutosti oko slobode izražavanja općenito, čini se da je okidač ovolikog otpora upravo ozlojeđenost koja se postepeno širi kineskim internetom: nezadovoljstvo primijećenim kompromisom Kine oko širenja islama.

Poput mnogih online uvjerenja koja se akumuliraju tokom vremena, i ovo je vjerovatno oblikovano učestalim događajima koji se vide (i tumače) kao kontinuriana tema.

Istraživači mogu ukazati na nasilne nemire u Xinjiangu 2009. kao početnu tačku narativa u kojem je kineska država „suviše uviđavna“ prema etničkim manjinama, naročito muslimanima Ujgurima. I kako će ova nedavna online mobilizacija pokazati, narativ je narastao i dobio poticaj od niza novih izvora.

Mnogi doagađaji koji danas jačaju taj narativ mogu se činiti trivijalnim: avio-linije na domaćim letovima nude samo hranu sa halal certifikatom; policija u Šangaju je oklijevala pri intervenciji kada su navodno muslimanski vlasnici jedne trgovine pokušali spriječiti konkurenciju da otvori svoju; CCTV je optužen za iskrivljavanje tradicije kineske nove godine jer na godišnjoj gala večeri proljetnog festivala nisu spominjali svinjetinu. U poređenju sa nasilnim etničkim konfliktima, ove priče manjeg animoziteta često plivaju ispod površine senzacionalnih naslova u vijestima.

Popularne Weibo objave koje se protive predloženoj mjeri navode „sekularne radosti“ života Han Kineza kao vrijedne zaštite, i vraćaju se čak na vrijeme Kralja Majmuna kada su takva klasična književna djela poput Putovanja na Zapad mogle ismijavati besmislene aspekte religije. „Predložena odredba će uništiti suštinski dio kineske kulture,“ ističe jedna objava. Neki od komentatora osjete klizav teren pred sobom: „Prvo ne možete jesti svinjetinu, onda djevojke ne mogu nositi kratke suknje... onda ti dijete ne može u školu jer prednost pri upisu imaju djeca određenih vjeroispovijesti.“

Ovo naglašava intrinzične protivrječnosti u kineskom iskustvu s islamom, i nadalje, pitanjima nacionalnosti. S jedne strane, utisak van Kine o vjerskoj politici zemlje pod utjecajem je njezine represivne društvene kontrole u regijama poput Xinjianga, naročito nakon pobuna krajem 2000-ih. S druge strane, domaće iskustvo, naročito u centralnim i obalnim područjima s većinskim Han stanovništvom, često sadrži elemente uvrede i frustracije. Ovo može djelovati ironično imajući u vidu sveukupnu ekonomsku i kulturnu prednost koju uživa većinska grupa, od kojih su mnoge povezane njezinim pristupom prilikama i javnim resursima koji su obično koncentrirani u razvijenim istočnim provincijama Kine.

Ali na jednom mikro, ličnom nivou, iskustvo je vjerovatno i realno. Današnja etnička politika Kine, gdje je religija sastavni dio, sadrži niz preferencijalnih postupaka prema manjinama, od afirmativnih akcija u visokom obrazovanju do blagosti u pravosudnom sistemu, jednim kontroverznijim od drugih.

Različite pristupe religiji u regijama Xinjianga (i Tibeta) i van njih, gdje je tolerancija vjerovatno zadnja riječ kojom bi se opisala etnička/religijska politika, ovdje vrijedi imati na umu. Na primjer, u ovoj nedavnoj kontroverzi, mnogi koji se protive prijedlogu su navodili situacije van Xinjianga i Tibeta, poput Ningxije ili Qinghaija, gdje se pitanje širenja islama čini posebno upadljivim. Ljudi dijele slike velikih, luksuznih džamija koji se grade u tim zabačenim, siromašnim područjima u zapadnoj Kini uz blagoslov lokalne vlade kao i priče o mjesnoj djeci koja pohađaju religijske škole.

Mnogi koji dane provode na Internetu osjećaju nelagodu zbog takvih dešavanja. I upravo ovdje se Marx sudara s islamom. Jedna od glavnih preokupacija koja isplivava iz ovog vala kritika je briga da jedinstveni aparat kineskog društva da religiju drži podalje, njegova ateistička, socijalistička ideologija, može biti ozbiljno oskrnavljen uvođenjem predloženih mjera.

Xi Wuyi, profesorica marksizma na Kineskoj akademiji društvenih nauka i predvodnica u osudi amandmana, oslikava ovu jedinstvenu kinesku reakciju kroz islam. U svom komentaru postavljenom online, Xi tvrdi da je „istraživanje religije i kritiziranje teologije klasična akademska paradigma savremenih religijskih studija kineskog marksizma“ i postavlja pitanje da li će nova regulatorna odredba podrivati „težnje naučnika ateista da sprečavaju negativne utjecaje religije,“ što je navedeni cilj Nacionalne koneferencije o pitanjima vjere koju je Partija održala 2016. Njezine argumente su podržale druge utjecajne ličnosti na Weibou, koje su na živopisniji način izrazile svoje negodovanje: „Darwinova Teorija evolucije, koja ruši biblijski kreacionizam, i Internacionala, koja odbacuje postojanje bogova, također se mogu smatrati uvredljivim određenoj religiji. Trebaju li se one zabraniti novom odredbom?“

Ateističko uvjerenje nije jedino oružje kritičara, naročito kada je u pitanju islam. Zabrinutost oko prava žena i primijetan antagonizam prema nevjernicima također su glavni faktori koji doprinose online ogorčenosti.  I opet, on se projicira kroz online aktivizam protivnika poput Xi, koja se stalno ubacuje u polemike kada god uoči primjer islamskog „uplitanja“ u sekularne slobode. Baš poput peticije za odbacivanje amandmana, Xi je mobilizirala javnost da podrži djevojku, pripadnicu naroda Huej, kojoj je otac zaprijetio ubistvom jer izlazi sa mladićem naroda Han. (Veliki dio Huej naroda su muslimani.) Otac je navodno rekao djevojci, „Ako te ubijem, prekršio bi zakon naroda Han, ali bi me moja muslimanska braća slavila kao heroja.“ Mobilizacija za podršku djevojci je pojačala osjećaj imperativa onih koji se užasavaju islamskog upliva u kineske društvene vrijednosti, dodatno potičući protivljenje predloženoj odredbi.

Mnogim komentatorima koji drže svojevrsna predavanja, prizivanje Marxa može biti prosto strateški izbor: citiranje partijskog ideološkog uzora u znak protesta vladinoj inicijativi čini se politički prihvatljivim kao fini podsjetnik na njezine komunističke korijene. Ono također ukazuje na važan aspekt ovog online revolta: ogorčenost je usmjerena koliko na islam kao religiju toliko i na državnu pristranost i nekompetentnost, i otud online kritike koje su zamišljene i kao upozorenje Partiji  koja gubi na svojoj originalnoj ideji.

Takva upozorenja ponekad mogu biti veoma specifična, pripisujući prijedlog moćnim vjerskim figurama koje mogu utjecati na politiku Partije. Poruka je da su te ličnosti, mule koje nosi vladine kape, poljuljale Partiju koja je dosad odolijevala miješanju religije u svoj način vođenja države. Neobična taoistička podrška kampanji, koja je naišla na veliko odobravanje online, samo pojačava percepciju da je odredba zamišljena kako bi se blokirala kritika isključivo islama.

Jedva nekoliko komentatora usudili su se oprezno napraviti razliku između religije i nacionalnosti, razdvajajući ono što smatraju vjerskom predrasudom, što je za njih lažan koncept, i etničku predrasudu, koja je mnogo manje prihvatljiva. Oni vjeruju da svaka osoba, bez obzira na etničko porijeklo, ima pravo biti pripadnik neke religije ili ne. Ovo uvjerenje se također podudara s mišljenjem uvaženih učenjaka poput Ma Ronga, koji zagovara „depolitiziranje“ identiteta etničkih „grupa“ i podršku „individualnih“ identiteta. On vjeruje da povlaštene politike zasnovane na grupama dodatno ističu etničke identitete i trebale bi se zamijeniti politikama za dobrobit pojedinca bez obzira na njegovu etničku pripadnost.

Nema svako strpljenja za razlike u nijansama. Val protivljenja odredbi također je na površinu izbacio i problematičnije elemente u kineskim online polemikama o muslimanskoj zajednici.

Pogrdnim terminima poput „kult“ ili „zeleni rak“ (potječe od simbolične boje za religiju) obiluje svaka uobičajena konverzacija, što opet pokreće upravo istu zabrinutost koja stoji iza predložene mjere. „Demoniziranje muslimana će potkopati etničko jedinstvo u našoj zemlji,“ izjavio je jedan profesor, optuživši ljude poput Xi Wuyi za „pretjerivanje oko islamske prijetnje.“

Ipak, online senitment se ne može tek tako ugasiti glasovima koji pozivaju na otvoreniji dijalog budući i da dešavanja preko oceana idu u prilog tom narativu, a predsjednik SAD-a izdao je čuvenu zabranu ulaska muslimanima. Događaji nasilja u zemljama poput Švedske i Francuske, koji su dodatno rasplamsali antimuslimansku retoriku na globalnom nivou, brzo su pronašli svoj put u kineski cyber prostor. Sjećanje na krvavi kraj novinara Charlie Hebdoa, također kao čin protiv slobode izražavanja, samo pojačava osjećaj prijetnje. S tim u vezi, Marxovo drugo važno učenje, drugarstvo među braćom i sestrama, proleterima i proleterkama, koje prerasta etničke i nacionalne granice, manje je važno kineskim online aktivistima željnim suzbiti utjecaj islama u zemlji. Njihova ogromna nesigurnost oko islama, potkrijepljena ljubavlju za sekularnom slobodom i frustracijom državnom politikom, vjerovatno će oblikovati vjerske i etničke odnose u Kini u narednim godinama.

 

(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)