RIVALSTVO DUŽE OD STOLJEĆA: Kako je nastao čuveni Merseyside derbi

04.04.2017. u 09:18

TEMPO

Liverpoolovi navijači nisu pretjerano ludi za time da ih neko podsjeća da je njihov klub nastao od Evertonovog "rebra"


FOTO: (public)

Baš ništa posebno nema u tih 40-ak hektara parka u središtu urbanog Liverpoola. Ništa što niste vidjeli u nekom od bezbroj istih ili sličnih parkova bilo gde na svijetu; ništa što bi vas, ako ne živite u Liverpoolu, inače privuklo da odete u Stanley Park. Jedna mala evangelička crkva, nekoliko viktorijanskih građevina kakvim je ovaj grad ionako nakrcan i poneka fontana. Par penzionera koji su izveli psa u šetnju, njihovi mlađi savremenici koji su pobjegli s matematike i malo se bolje zabavljaju na zavučenoj klupi ili dječak koji nespretno trči za loptom.

Sve dok ne podignete pogled i ne ugledate Goodison Park s jedne i Anfield s druge strane, ni po čemu ne možete biti svjesni da ste na jednom od najvažnijih mjesta u historiji svjetskog fudbala, piše Telegram.hr. Na mjestu koje je izrodilo dva velika kluba i specifično rivalstvo kojem smo danas svjedočili u 228. kompetitivnom dvoboju Evertona i Liverpoola u historiji.

Da nije bilo Stanley Parka, koji je u maju 1870. svečano otvorio gradonačelnik tada ubrzano rastućeg Liverpoola Joseph Haback, historija fudbala bi danas sasvim sigurno izgledala drugačije. A jedan od najvećih klubova ikad, Liverpool FC, vjerovatno ne bi ni postojao.

Liverpool tog vremena bio je u najmanju ruku specifičan grad. Amerikanci su ga zvali evropskim New Yorkom; Liverpool je već tada imao odlike kosmopolitskog grada u kom su imigranti bili dobrodošli. Međutim, najveća luka carstva u praksi je privlačila prije svega one najsiromašnije – radničku klasu u potrazi za poslom, koju je bogata elita izrabljivala do maksimuma. Kako piše Johm Williams u knjizi Red Men, u Liverpoolu se radilo u pravilu mnogo više nego u Londonu ili Birminghamu, satnica je dosezala i do 70 sati nedjeljno. Razlika između bogatih industrijalaca i radnika bila je ogromna, a ulice Liverpoola postale su najopasnije u Engleskoj.

Alkohol je bio jeftin i lako dostupan. U Liverpoolu, koji je u vrijeme kada se otvorio Stanley Park imao nešto više od pola miliona stanovnika, bilo je preko 2.500 mjesta na kojima se točilo piće. Pijanci, koji su na ćoškovima prepadali prolaznike tražeći novac za pivo ili viski, s vremenom su udruživali u bande, pa su High Rip Gang, Bridge Boys i Canal bankersi uskoro vodili prave ratove za prevlast na ulicama.

Elita je u to vrijeme “svojim” sportovima i dalje smatrala ragbi te donekle kriket, dok oni najsiromašniji jednostavno nisu imali vremena za takve hobije. Međutim, kao i u drugim većim engleskim gradovima tog vremena, crkva je kroz sport – prvenstveno fudbal – vidjela svoju priliku da priđe radničkoj klasi. Crkva je već ranije osnovala fudbalske i kriket klubove – poput Aston Villa, Wolverhamptona, Birmingham Citya i Boltona – a u Liverpoolu su zainteresovane počeli da okupljaju oko metodističke crkve Svetog Dominga.

St. Domingo FC bilo je prvo ime kluba koji je dobio svoj kutak u Stanley Parku i sve je više ljudi dolazilo da gleda fudbal koji se tamo igrao. Uskoro, sredinom 1879, klub je preimenovan po jednom dijelu Liverpoola u kojem, doduše, nikad nije zaigrao: Everton FC. Veza sa samom crkvom postajala je slabija, a s obzirom na to da se u blizini igrališta nalazila i malena kapelica te lokalno groblje, buka koju su navijači proizvodili subotom i nedjeljom natjerala je Everton na selidbu; prvo nakratko na obližnji Prior Road, igralište koje je bilo premaleno, a onda i tek malo izvan parka na dio koji su lokalci zvali Anfield.

Bila je to ideja izvjesnog Johna Houldinga, vlasnika pivare i ambicioznog lokalnog političara, koji je u fudbalu vidio sjajnu priliku za biznis, ali i jačanje uticaja u društvu. To što su klupsku upravu činili crkvenjaci, konzervativci i borci protiv prodaje alkohola nije ga spriječilo da se s njima udruži i uskoro postane i predsjednik kluba. Na njegovu inicijativu, Everton je napravio i za to vrijeme moderne tribine te Anfield pretvorio u jedan od najmodernijih stadiona u zemlji s kapacitetom od 20.000 gledaoca, uskoro je postao i najpopularniji klub u gradu, ali i jedan od osnivača “Football League”.

Već u drugoj sezoni takmičenja s klubovima iz ostatka zemlje Everton je osvojio svoju prvu titulu prvaka, uloživši za to vrijeme solidan novac u tim – igrači su zarađivali i do nevjerovatnih 90 funti nedjeljno – ali i zaradivši pristojne svote na odličnoj posjećenosti. Međutim, Houlding nije tako zamislio stvari.

On je bio jedan od najbogatijih i najpoznatijih ljudi u Liverpoolu, zakleti konzervativac, krupni kapitalista i vođa lokalnog društva Slobodnih zidara koji je govorio samo jezik novca. Fudbal je vidio kao način za proširenje svog posla, pa je tako i sopstvenom klubu naplaćivao rentu na Anfieldu. Štaviše, nekoliko je puta povećavao iznos. U zamršenim vlasničkim odnosima između prvog vlasnika zemljišta na kojem je stadion izgrađen, Houldinga i samog kluba, svako je imao neki svoj interes i na kraju se klupska uprava pobunila te odlučila da iseli s Anfielda. Ali, Houlding je 1892. registrovao kompaniju pod imenom Everton Football Club and Athletic Grounds Ltd. prije nego što su to oni stigli da učine.

Bio je to njegov potpuno legalni pokušaj otimanja kluba. Međutim, velika većina malih dioničara stala je na stranu ‘pravog’ Evertona, a isto je napravila i “Football League”. Klub je za 50 funti godišnje – Houlding je na Anfieldu tražio već 380 funti – dobio zemlju u obližnjem Goodison Parku i krenuo s izgradnjom novog stadiona.

Houldingu je tako ostao stadion, ali bez kluba koji bi na njemu igrao, te je odlučio da osnuje novi.

Oko sebe je okupio lojalne saradnike, mahom preduzetnike – od 1892. do 1914. čak 15 od 23 Liverpoolovih direktora bili su aktivni Slobodni zidari – gotovo sve igrače doveo iz Škotske i stvorio ono što danas poznajemo kao jedan od najvećih svjetskih klubova – Liverpool FC.

Na početku je Liverpool okupljao mnogo manje navijača nego Everton, koji je još uvijek bio klub zajednice. Međutim, s ulaganjima su došli i rezultati, klub je dospio do Prve lige i prvu titulu osvojio već 1901, pa je i broj gledaoca srazmjerno tome rastao.

Danas, više od vijek kasnije, Liverpoolovi navijači nisu preterano ludi za time da ih neko podsjeća kako je njihov klub nastao od Evertonovog ‘rebra’; Evertonovi pak u tome nalaze utjehu za znatno slabije popunjenu trofejnu dvoranu. Liverpool je osvojio čak 18 engleskih titula, 15 kupova (FA i League), pet puta bio evropski prvak i još triput osvajao Kup UEFA/Europsku ligu; Everton je dvostruko manje puta bio engleski prvak, a uz to još ima pet FA Cupova i jedan UEFA-in Kup pobjednika kupova.

No, Merseyside derbi od prvog je dana bio ponešto drugačiji nego druga gradska rivalstva. Među navijačima nikad nije postojao velik razdor po socijalnim ili nekim drugim linijama i mnoge porodice među sobom imaju i ‘plave’ i ‘crvene’ članove. Rijetko je dolazilo do sukoba među navijačima, čak i u najgore doba huliganizma. Liverpool, uostalom, ima i dosta žešće navijačko – i također historijsko – rivalstvo s Manchester Unitedu.

Dva davno posvađana i razdvojena brata naučila su da žive kao dobri susjedi, zaključuje se u tekstu Telegrama. Pogotovo zadnjih decenija, nakon što su – jedan prije, drugi malo kasnije – zapela negdje na pola puta između osrednjosti i velikih ambicija te vremenom možda izgubili dio svog identiteta. Ono što oba tabora najviše boli sigurno je to što trofej nacionalnog prvaka još od 1987. (Everton), odnosno 1990. (Liverpool) nije stigao u Stanley Park.


(TBT)