ANKARA TESTIRA STRPLJENJE NATO-a: Da li Turska zaista kupuje ruski S-400

04.04.2017. u 09:18

GEOPOLITIKA

Činjenica da jedna članica NATO saveza bira da kupi rusku vojnu opremu imat će duboke političke i strateške posljedice


FOTO: Erdogan, Putin (Getty)

Nakon sastanka predsjednika Turske, Redžepa Tajipa Erdogana, i Rusije, Vladimira Putina, koji je 10. marta održan u Moskvi, pojavili su se navodi o namjeri turske strane da od Rusa nabavi sistem protivvazdušne odbrane S-400. Direktor ruskog namjenskog konglomerata Rosteka, Sergej Čemezov, izjavio je četiri dana nakon sastanka dvojice predsjednika da je Turska zatražila pokretanje aranžmana za kupovinu PVO sistema, ali da dogovor još uvijek nije postignut. "Čim se sklopi dogovor o visini kredita, potpisat ćemo ugovor o nabavci", izjavio je tom prilikom Čemezov. Portparol Kremlja, Dmitrij Peskov, potvrdio je da su obje strane zainteresovane za postizanje sporazuma.

Činjenica da jedna članica NATO saveza bira da kupi rusku vojnu opremu imat će duboke političke i strateške posljedice. Od trenutka kada se opredijelila za uspostavljanje sopstvenog sistema odbrane, nezavisnog od šire vojne alijanse, Turska je mogla da bira između nabavke zapadne, ruske, odnosno kineske opreme.

Erdoganova partija nije prva koja je u Turskoj promovisala ideju formiranja nezavisnog sistema protivvazdušne odbrane. Ankara je još od Prvog zalivskog rata razmatrala nabavku američkog sistema tipa Patriot. U međuvremenu, njena PVO se oslanjala na različite aparate britanske i američke proizvodnje, ali njihova zastarjelost i ograničenost dometa nisu adekvatni u odbrani protiv savremenih vazdušnih prijetnji.

Suočena s iznenađujuće brzim razvojem iranskih odbrambenih snaga, Ankara je počela da preispituje svoju oslonjenost na zajedničke NATO kapacitete. U posljednjih nekoliko godina, zaživjele su ideje o nabavci novog naoružanja, ali i o razvoju sopstvenog PVO sistema. Turska je 2013. dobila zvanične ponude od Lokhid Martina (sistem tipa "Patriot), Rosobornoeksporta (S-300, odnosno S-400), Eurosama (SAMP-T Aster 30) i kineskog CPMIEC (FD-2000).

Kineska ponuda u vrijednosti od 3 milijarde dolara pobijedila je na inicijalnom tenderu. Međutim, takav za turske zapadne saveznike kontroverzan ishod, izbjegnut je krajem 2015. godine uoči samita G 20 u Antaliji. Nakon neuspjelog puča od jula prošle godine i posljedičnog približavanja Turske i Rusije, mogućnost nabavke sistema S-400 postaje sve izvjesnija. Erdogan je izjavio da je tursku odluku promijenila i cijena koju je ruska strana značajno smanjila u odnosu na 2013. godinu.

Međutim, Ankara nije jedina strana zainteresovana za nabavku ruske opreme. 48 lansera sistema S-400 Rusija će isporučiti Kini, a čak 80 Indiji. Nakon dužeg odlaganja, Iranu je već isporučen S-300 PMU2, nakon što je Teheran sa šest zapadnih sila sklopio dogovor o nuklearnom razvoju.

S Turskoj je situacija nešto složenija usljed moguće nekompatibilnosti ruskog sistema s postojećom NATO opremom. No, i na ovo pitanje Ankara ima spreman odgovor. U jednoj skorašnjoj izjavi, Erdogan je napomenuo da Grčka kao članica sjevernoatlantskog saveza već koristi ruske rakete. On se tom prilikom osvrnuo i na NATO opremu koja je završila u rukama terorista u Siriji.


FOTO: (Reuters)

Međutim, pitanje tehničke kompatibilnosti je tek sekundarno. Osnovno pitanje vezuje se za razlog zbog kojeg se turska strana uopšte okrenula istoku, prvo Kini, a sada i Rusiji. Da li se radi o taktičkom manevru s ciljem da se zapadni saveznici primoraju na povoljniji dogovor, ili se radi o ozbiljnijem strateškom zaokretu?

Ni Rusi nisu ubijeđeni u iskrenost Erdoganovog interesovanja za njihovu opremu i uviđaju mogućnost da se radi o jednom elementu ucjene kojom Ankara pritiska Zapad. Na isti način Turska je svojevremeno uslovljavala i Kinu. Pojedinci misle da su priče o nabavci S-400 tu samo da ubrzaju otopljavanje odnosa s Rusijom. No, koja god od ovih mogućnosti da prevagne, jedno je sigurno: svaki razgovor o vojnoj saradnji Turske i Rusije izaziva brigu na zapadu.

I Putin, za svoj račun, razmišlja o implikacijama mnogo značajnijim od novca koji će izvoz naoružanja donijeti. Od rata s Gruzijom 2008. godine, ruska vojna industrija prošla je kroz proces rapidne modernizacije čiji rezultati sada polako izlaze na vidjelo. Prodaja PVO sistema Turskoj bio bi odličan reklamni potez za čitavu rusku namjensku industriju. Pored toga, to bi bio prvi korak u vojnom zbližavanju Ankare i Moskve gdje bi turska strana vremenom postajala sve više zavisna od ruske. 

Međutim, Putinu se ne žuri, a dinamika isporuke naoružanja Erdoganu zavisit će u mnogome od njegovih tekućih političkih poteza. Otkazivanjem sporazuma koji je postigla s Kinom, Turska je stekla reputaciju nepouzdanog partnera.

Na kraju, ostaje i pitanje reakcije NATO-a na dualni pristup odbrani zemlje kakav Ankara polako uzima. Da li je turska strana spremna da se nosi s posljedicama svoje odluke?


(TBT, Newsweek.rs)