MIT, UMJETNOST ILI HISTORIJA: Evo da li je Rimsko carstvo zaista proganjalo kršćane i "bacalo ih lavovima"

02.04.2017. u 06:02

CIVILIZACIJA

Dva glavna pitanja o poziciji kršćana u pre-konstantinovoj eri jesu konzistentnost imperijalne politike progona i vrste kazni su sprovođene nad optuženim kršćanima

FOTO: (Wikipedia)

Kako piše Hejnrih Sjenkjevič u romanu "Quo Vadis", krajem 19. vijeka slika preplašenih kršćana sklupčanih u areni koji čekaju sigurnu smrt dok lavovi vrebaju oko njih, definisana je kao simbol rimskog vjerskog progona i tema mnogih poznatih slika.

Godine 1951. "Quo Vadis" je ekranizovan, a rezultat je bila holivudska verzija, s Piterom Justinovim i Deborom Ker u glavnim ulogama, koja nije predstavljala mnogo više od tipičnog jezivog scenarija privlačnog popularnoj kulturi.

Opšte prihvaćeno stanovište moderne historiografije o odnosima između Rimskog carstva i kršćana prije Konstantina, zasniva se na činjenici da je samo određeni broj careva, među kojima su Neron i Marko Aurelije, insistirao na sprovođenju vjerskih progona.

Dva glavna pitanja o poziciji kršćana u prije-konstantinovoj eri jesu konzistentnost imperijalne politike progona i vrste kazni su sprovođene nad optuženim kršćanima.

Uloga imperatora

Mit o progonima vuče korijene iz dva dijela napisana početkom četvrtog vijeka - Laktancijevog "O smrti progonitelja" i "Istorije crkve" Jevsevija Pamfila.

Ovi autori su živjeli u vrijeme vladavine Konstantina, prvog kršćanskog cara, pa je logično da u njihovim djelima, mučenja i pogubljenja kršćana budu prikazana kao obilježje epohe paganskih careva koji su vladali carstvom prije nego što je kršanstvo postalo zvanična religija. Historijski dokazi, nasuprot pisanim izvorima, svjedoče u korist teze da je progon nad kršćanima u prva tri vijeka nove ere bio proizvoljno sprovođen od pojedinih moćnika, interesnih i oružanih grupa, a ne organizovan i naređen od strane imperijalne vlasti.

Car Neron smatra se prvim progoniteljem kršćana, što je također zasluga Laktancija, koji je zabilježio kako je poslije velikog požara u Rimu 64. godine, kada su gradom počele da kruže glasine kako je car naredio podmetanje požara, Neron je okrivio kršćane i tako preusmjerio bijes plebejaca sa sebe na ovu vjersku manjinu.

Prema riječima rimskog historičara Tacita, krščanstvo je kao "štetno sujeverje" i samim kršćanima je dalo degradirano i prljavo oličje. Međutim, nijedan antički pisac ne ukazuje na to da su kršćani proganjani zbog same vjere. Oni su optuženi da su izazvali požar i tako počinili veliko krivično djelo. Kako je Rim od rođenja Rimske republike u 6. vijeku prije nove ere suštinski bio "pravna država", koliko su tadašnji uslovi omogućavali, optuženi kršćani bili su podvrgnuti sudskom procesu kao i bilo koji drugi (ne)građani rimske države, u zavisnosti od njihovog pravnog statusa.

Nepopularnost Rimljana prema kršćanima je svakako postojala i jasno je ovekovječena u prepisci između Plinija Mlađeg, guvernera Bitinije (današnji sever Turske) i cara Trajana. Početkom drugog vijeka nove ere, Plinije je javio da stanovnici njegove provincije sami dostavljaju carskim predstavnicima informacije o kršćanima koji se odriču njega kao cara zarad Hrista. Trajan je odgovorio na sljedeći način: "Oni nikako ne treba da budu gonjeni, ali ako su osuđeni i krivi, moraju biti kažnjeni."

U slučaju kada su kršćani dobrovoljno prinosili žrtvu rimskim bogovima, po pravilu su imali zagarantovano pomilovanje od cara. Trajanovo pismo na izrazito jasan način oslikava rimsku državnu politiku prema kršćanima, koja je funkcionisala na nekoj vrsti principa "ništa ne pitam, ništa ne pričam".

Međutim, to nije zaustavilo napade provincijalaca koji su se osjećali "nelagodno" ili ugroženo od strane kršćana u svojim zajednicama. Za razliku od prijestonice koju je karakterisala pragmatična politička elita, koja većinski i nije zaista vjerovala u rimski Panteon kao takav već mu je više pristupala kao društvenoj dužnosti i činu kojim se odaje počast precima i veličini rimske države, ljudi onog vremena koji su živjeli na obodima carstva, plašili su se da će prisustvo jednobožaca na njih navući gnjev bogova, odnosno da će ih pogoditi glad, suša, bolest ili neka slična pošast.

To se može vidjeti u slučaju Polikarpa iz Smirne kojeg je praktično osudilo lokalno stanovništvo. Naime, Polikarp koji je stalno bio izložen napadima svojih sugrađana, izveden je pred sud i osuđen na smrt. Zbog njegovog slučaja, jedini car filozof u rimskoj historiji Marko Aurelije, zaradio je etiketu progonitelja kršćana, uprkos tome što je cijela stvar izvedena u lokalnoj režiji.

Prvobitna inicijativa da se kazne kršćaninije uopšte došla od careva, već odozdo. U slučaju Polikarpa koji je spaljen živ, zapisano je kako se pričalo da su ljudi iz Smirne entuzijastično dodavali drva na njegovu lomaču. To je bila, najblaže rečeno, egzekucija od strane bjesne rulje.

Ne samo Lavovi...

Kazne za kršćane koji su odbijali da se odreknu svoje vjere i prinesu žrtvu rimskim bogovima, varirale su od slučaja do slučaja. U prva dva vijeka, kršćani koji su bili punopravni rimski građani, među njima je bio i apostol Pavle, pogubljeni su uglavnom odsjecanjem glave - što je za stare Rimljane predstavljalo brz i milostiv kraj.

Krajem drugog vijeka međutim, odsijecanje glave postalo je privilegija na koju su samo najznačajniji građani imali pravo. "Manje vrijednoj vrsti", odnosno prije svih plebejcima, kao što je poznato, slijedovale su mnogo surovije kazne. Među njima su raspeće, spaljivanje i bacanje zvjerima u areni. 

Osude na napad životinja predstavljale su najtežu moguću kaznu. U tim okolnostima ljudi su slati u arenu - oči u oči sa krvoločnim divljim životinjama, poput leoparda, divljih svinja i naravno lavova - sa kojima većina nije imala šanse da se izbori za život.

Historiografska tradicija na koju su se nastavili kršćanski hroničari, direktan je produžetak rimske historiografije i oponaša je u mnogim uslovno rečeno "propagandnim trikovima" kojima se služi. Tako je, na velikom broju careva koji su po narudžbini njihovih nasljednika u spisima opisani kao ludi, devijantni i slično, kako bi se jedne strane diskreditovao njihov, a sa druge učvrstio svoj legitimitet, kršćanski autori na isti način oštricu svog pera usmjerili na pred-kršćansku epohu i vladare i paganskog Rimskog carstva. 


(TBT, Newsweek.rs)