URBANI EGZODUS U SRCU EVROPE: Građani ove zemlje se sve masovnije vraćaju na selo, a evo i zašto

02.04.2017. u 06:01

CIVILIZACIJA

Dok najveći dio svjetskog stanovništva živi u gradovima ili migrira ka njima, sve veći broj urbanih građana ove zemlje počinje da se bavi zemljoradnjom


FOTO: Pixaby

U otvorenom, provjetrenom ambaru na farmi Mirele Ravere, atmosfera je kao u studiju za jogu. Krave se slobodno šetaju između boksova po podu od gume posutom pijeskom i slojem slame koja se mijenja dva puta dnevno. Na jednom kraju, nalazi se automatska hranilica koja na osnovu podataka prikupljenih s čipa svake krave određuje odgovarajuću vrstu i količinu hrane. Ambar je izgrađen 2011. godine kada je u njega smještena najsavremenija sprava za automatsku mužu mlijeka uvezena iz Britanije. Krave se slobodno šetaju sve do izlaza, kada utrenirano staju u red. Na osnovu novog digitalnog očitavanja, vrata se otvaraju i životinje ulaze u prostoriju za mužu koja nikada ne traje više od 5 minuta. Na ovaj način, dnevno se proizvede 1200 litara mlijeka koje se skladišti u tankovima od nehrđajućeg čelika. Ono koje ne ode u proizvodnju tradicionalnih italijanskih sireva, završi u jednog od mljekara u oblasti Ligurija.

Raverino prošlo iskustvo zaslužno je za ovako efikasnu mljekarsku proizvodnju. Iako potiče iz stočarske porodice, najveći dio karijere provela je na radnom mjestu računovođe, sve do bankrota preduzeća u kome je bila zaposlena. Nakon toga, roditelji su joj predložili da se okuša u proizvodnji sira od mlijeka s njihove farme. Ono što je počelo kao privremeni posao u jeku ekonomske krize, pretvorilo se u životno opredjeljenje. Prema njenim riječima, djelatnost kojom se bavi je nešto mnogo više od posla, jer u skladu s lokalnom tradicijom italijanskih seljaka, ona podrazumijeva i brigu za zemljom. Iako joj je etičnost na prvom mestu, ne fali joj ni poslovnog pragmatizma svojstvenog za njenu raniju karijeru.

Prije nego što je počela da se bavi proizvodjom sira, Ravera je završila nekoliko kurseva u Liguriji i Pijemontu. Stručnjaci za proizvodnju sira prilagodili su taj proces vrsti kraja koje uzgaja, odnosno tipu mlijeka koje one daju. Krave se razmnožavaju vještačkom oplodnjom, i to sjemenom najcjenjenijih bikova, ne bi li se otklonili nedostaci poput slabih članaka, karakteristični za domeće životinje. Na ispaši se nalaze tokom većeg dijela godine, ne računajući zimske mjesece, za šta im na raspolaganju stoji oko 5 hektara pašnjaka. Vještačke granule nadoknađuju odsustvo pojedinih hranjljivih materija iz slame. Sve skupa, Ravera ima 150 grla od kojih proizvodi sir u količinama dovoljnim da snabdijeva dvije obližnje pijace. U tome joj pomaže majka i jedan plaćeni radnik.

Najveći izazov leži u obezbjeđivanju dovoljne količine novca za ulaganja u farmu i životinje. Neposredna prodaja sira i mesa (dobijenog od bikova) povećava zaradu. Pored ljudi na pijacama, mađu njene kupce spada i nekoliko restorana. Porodični posao upotpunjuje seoski turizam. U porodičnoj kući ima i nekoliko soba za izdavanje. Ravera se protivi daljoj ekspanziji posla jer bi u tom slučaju morala da nadraste postojeći okvir. To je, prema njenim riječima, isto kao da se vratila da živi u gradu.

Trend preseljavanja ljudi iz sela u grad preovladava u većem dijelu svijeta. Međutim, u Italiji je na djelu obrnut proces. Broj ljudi koji se okreću maloj poljoprivredi u stalnom je porastu. Između 2013. i 2015. godine, broj mladih koji su zaposleni u poljoprivredi skočio je za 9,1%. Takav trend nije ograničen na Apeninsko poluostrvo, niti samo na zapadnu Evropu. Na Tajvanu trenutno se dešava bum takozvane urbane poljoprivrede - otvaranja malih farmi na skupim parcelama zemlje u blizini Tajpeja.


FOTO: Reuters

U Italiji, zemlja je daleko jeftinija a vlasništvo nad njom ljudi zadržavaju i nakon prestanka bavljenja zemljoradnjom. "Legame atavico", veza sa precima, glavni je razlog zbog kojeg Italijani rijetko prodaju zemlju. Za njih, prodaja predačke imovine je poput prodaje vlastitog identiteta. Podijeljenost posjeda među brojnim nasljednicima dodatno otežava stvari. Prema tome, mladi ljudi koji razmišljaju o povratku na selo u većini slučajeva tamo već imaju dovoljno zemlje za početak.

Italijanska ekonomija doprinosi ovom procesu. Petnaest godina stagnacije frustrira mlade. Srednjoškolcima, pa i fakultetski obrazovanim ljudima sve je teže da nađu posao. Mnogi napuštaju zemlju i odlaze u Berlin ili London. Drugi, pak, idu na selo.

Farmeri Pijemonta u svom zanimanju vide veću sigurnost od one koju su imali njihovi u industriji ili uslužnom sektoru zaposleni roditelji. Ako ništa drugo, uvijek će imati hranu na stolu. Mnogi idealistično vjeruju da će skromnijim načinom života postići veći nivo zadovoljstva. "Ovdje nismo iz puke ljubavi prema prirodi, već želimo i da zaradimo novac", kaže Enrika Gerpeli, koja je sa svojim partnerom Alesandrom Pjanom i njihovo dvoje djece odlučila da se vrati na selo. Par je napustio Đenovu, gde su se bavili advokaturom i programiranjem, i preselio se u selo Kremolina, mjestašce od 1100 stanovnika gdje proizvode šafran. Trenutno grade staklenu baštu na 500 kvadratnih metara u kojoj će tokom cijele godine moći da uzgajaju preko 100 000 pojedinačnih stabljika ove začinske biljke.


FOTO: Pixabay

Šafran se u Italiji proizvodi od 15. vijeka, kada su ga donijeli đenovski trgovci. Iako je riječ o biljci karakterističnoj za ovaj dio Italije, mladi par je tradiciju spojio s poslovnom ambicijom. Od 20 tona šafrana koliko potroši godišnje, Italija sama proizvede svega 500-600kg. Tržište je otvoreno za domaći proizvod koji se može prodavati na pijaci, ili čak poštom, u oba slučaja bez posrednika. 

Gdje postoje prilike, često nastaju i problemi. Dobavljači opreme s isporukom kasne skoro 18 mjeseci, pa Enrika u međuvremenu radi kao prodavačica u lokalnom marketu. Da bi finansirali čitav projekat uzgoja šafrana, morali su da založe kuću. Takve situacije se često završe na loš način. Ipak, par tvrdi da je potez na koji su se odlučili poboljšao kvalitet njihovog života, a ne sumnjaju ni u njegovu dugoročnu isplativost.

Novi farmeri mijenjaju izgled te djelatnosti. "Nekada su nas posmatrali kao primitivne seljake. Danas, zemljoradnja podrazumijeva visoku tehnologiju u istoj mjeri u kojoj se oslanja na tradiciju", zaključuje Enrika. Otavio Rube, poljoprivrednik iz istočnog Pijemonta, slaže se s ovom tezom. "Kao farmer, osjećam se drugačije nego ranije. Sada me ljudi posmatraju kao stručnjaka u svojoj oblasti." Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je Otavio započeo zadružnu proizvodnju kojom se i danas bavi, ogroman broj italijanske omladine napuštao je selo i prelazio u gradove. Čitava sela ostajala su bez stanovnika.

Sada, njegova zadruga ima 20 članova i još toliko zaposlenih. Oni koji su bježali sa sela, sada se kaju zbog te odluke. Italijanske pijace življe su nego ikada prije. Grupe zadružene za kupovinu namirnica direktno od proizvođača vraćaju povjerenje u odnos između seljaka i potrošača. "Nikada se prije nije posvećivala ovolika pažnja zemlji, poljoprivredi, i kvalitetu onoga što jedemo i načinu na koji se to odražava na okolinu. Ugled zemljoradnika naglo je porastao", ističe Rube.

Neke organizacije poput "Birrificio Agricolo di Moncalieri" (BAM) farmerski poziv dovode do ekstrema. Njihov cilj je da naprave samoodrživu zatvorenu proizvodnju u kojoj će sve što je potrebno čovjeku i životinji biti proizvedeno na lokalu. Braća Filipo i Nikola Laguci 2 vratili su se na farmu svojih predaka  i počeli proizvodnju domaćeg piva. Na zemlji imaju ječam, hmelj, ali i razno voće kao i baštu s povrćem. Pored pilića i koza koji su već tu, uskoro će zapatiti i svinje. Pored poljoprivrede, bave se i organizacijom kulturnih manifestacija s ciljem privlačenja mladih na selo.

Za sada, zarađuju dovoljno novca da se izdržavaju, a od ušteđevine prave dalja ulaganja u posao. Pored povremenih ekskurzija u Torino, najveći dio svog vremena provode u radu. Lagucijevi i njihovi saradnici su odlučni idealisti koji prihvataju činjenicu da je pred njima još mnogo posla. "U početku, pričali smo o mijenjanju svijeta", kaže mlađi brat. "Sada shvatamo da je svijet preveliki, pa pokušavamo da uredimo sopstvenu baštu."


(TBT, Economist, newsweek.rs)