ŠOKANTNO - PRAVO ROĐENJE REPUBLIKE SRPSKE: Kako je Udba nadmudrila Amerikance pred Dayton i postigla nemoguće za Srbe

24.02.2017. u 08:09

ANALITIKA

Posljednja velika i značajna akcija DB prije nego što je "služba sistematski počela da se uništava“, presrela je podatke između BiH i SAD, na osnovu čega je smišljena strategija i taktika pregovarača u Daytonu


FOTO: Milošević, Izetbegović, Tuđman (Profimedia)

Pisane tragove za akciju koju je srpska Državna bezbjednost izvela uoči mirovne konferencije održane u američkoj vojnoj bazi kraj Daytona krajem 1995. godine, na kojoj je sklopljen mir između zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini – iluzorno je tražiti. Gotovo je izvjesno i da ne postoje.

Rijetki su i svjedoci upoznati sa okolnostima koje su prethodile potpisivanju sporazuma kojim je okončan rat. U javnosti se očekivalo da Srbija, kao republika koja je u većem dijelu međunarodne zajednice označena kao glavni krivac za ratove u bivšoj SFRJ, za pregovaračkim stolom bude u najlošijoj poziciji. Odnosno, da će predstavnici BiH i Hrvatske uspeti da ostvare najveći broj svojih zahtjeva.

Međutim, po okončanju pregovora srpska strana bila je najzadovoljnija postignutim. U konačnom sporazumu praktično je priznato postojeće stanje na terenu, što je zapravo predstavljalo maksimum kojem su predstavnici Srba smjeli da se nadaju.

Tokom konferencije delegati srpske strane više puta su pretili napuštanjem pregovora, kao što su to činili i članovi delegacije druge strane, zahtijevajući više ustupaka od onih koji su na kraju prihvaćeni. U teritorijalnoj trgovini, sa mapom BiH ispred sebe, sasvim sigurno je Slobodan Milošević jedini unaprijed znao šta se najviše može dobiti. Zahtjevi srpske strane, koji su to nadmašivali, služili su, iz perspektive predsjednika Srbije, za diplomatsku igru i skrivanje saznanja šta će na kraju uspjeti da izdejstvuje.

Detalji iz 2013. godine sa suđenja Radovanu Karadžiću, predsjedniku Republike Srpske, optuženom pred Sudom za ratne zločine u Hagu za genocid u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH i terorisanje stanovništva Sarajeva, vjerovatno najilustrativnije govore o sporazumu iz Daytona.

Američki profesor Ronald Hatchett izjavio je na suđenju pred Haškim tribunalom da je Karadžić godinu dana prije mirovnog sporazuma u Daytonu vlastima SAD predložio sličan plan za mir u BiH. Hatchett je naveo da mu je Karadžić svoj mirovni plan predao u septembru 1994. dok je bio u posjeti Palama, uz molbu da ga prenese vladi SAD. Profesor Hatchett je uspio da mirovni prijedlog dostavi tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu, ali je plan kasnije odbačen u State Departmentu.


FOTO: Clinton (Reuters)

„Mirovna rješenja dogovorena u novembru 1995. u Daytonu bila su veoma slična onima koje je Karadžić predlagao godinu dana ranije. Teritorijalna podjela BiH na entitete bila je identična“, rekao je tokom svjedočenja Hatchett.

Od Daytona je prošlo više od 20 godina. Tada ostvareni politički uspjeh uglavnom je zaboravljen. Iako je rezultat pregovora za mnoge bio iznenađujući, nikada nisu objašnjene okolnosti pod kojima su tadašnji predstavnici Srba, pre svih predsjednik Srbije Slobodan Milošević, uspjeli da izdejstvuju ispunjavanje većeg broja zahtjeva od ostalih učesnika mirovne konferencije. I uprkos tome što su Srbi pred skup u Daytonu predstavljani kao najveći krivci za rat, uz upozorenje da neće smjeti bogzna čemu da se nadaju.

Odgovor na ovaj ogroman nesklad između najava i krajnjeg ishoda u suštini je jednostavan. Ne politički, već obavještajni – Državna bezbjednost Srbije uspjela je da uoči održavanja konferencije presretne elektronske komunikacije između vlasti u Sarajevu i u Washingtonu.


FOTO: Milošević (Profimedia)

Jedan od rijetkih funkcionera DB-a koji su u tu akciju bili detaljno upućeni uvjeravao je autore knjige “Oni su jači od nas”, Miodraga Vukovića i Vojislava Tufegdžića, da je to bila posljednja velika i značajna akcija DB-a prije nego što je, kako je definisao, „služba sistematski počela da se uništava“. Isključivo zahvaljujući podacima do kojih je “hvatanjem“ komunikacija između BiH i SAD došla srpska tajna policija, smišljeni su strategija i taktika pregovarača u Dejtonu. „Šanse da poslije toga ne uspijemo da izvučemo maksimum, skoro nisu postojale“, tvrdio je sagovornik iz DB-a.

Jedan od zaposlenih u zdanju u kojem su tri nedjelje pregovarali predstavnici BiH, Hrvatske i Srbije ispričao je kasnije da je tokom čitave konferencije bilo mnogo tajanstvenosti, napetosti i nervoze:

„Bilo je dosta mapa. Različitih mapa. Nikad nisam vidio toliko mapa. Nema šanse da se sjetim koliko ih je bilo. Stalno su ih unosili i iznosili. Bilo je i galame i ljutnje. I što su se više približavali krajnjem roku do kada je moralo biti dogovoreno rješenje, bilo je i psovki, svega. Pojedinci su nekoliko puta htjeli da idu kući. Richard Holbrooke, koji je predstavljao SAD na pregovorima, i ostali organizatori, bukvalno su ih, sve sa koferima, vraćali da ostanu dok se dogovor ne postigne.“

Ovo naizgled uzgredno zapažanje na direktan način ilustruje okolnosti pod kojima je sporazum morao da bude postignut, jer SAD, kao glavni organizator skupa, sebi nisu smjele da dozvole neuspjeh pregovora. To saznanje, prethodno potvrđeno kroz informacije DB-a i – što je još važnije – ranije dobijene podatke o tome dokle su pregovarači iz BiH bili spremni da popuste, omogućile su srpskim predstavnicima da u potpunosti ostvare zacrtani cilj.

Poslije otkrića da je direktno kumovala političkim pregovorima i u nepodnošljivoj meri ponizila nemjerljivo snažniju službu, Državnu bezbjednost Srbije je kao neprijatnog suparnika i u budućnosti potencijalno nepouzdanog partnera trebalo istovremeno kazniti i onesposobiti. Tako bar tvrdi sagovornik iz tajne policije koji je ispričao pomenute detalje. Promjene koje su ubrzo uslijedile i nastavile se narednih godina, pod etiketom „unutrašnje modernizacije i transparentnosti rada“, potom i navodnog „usklađivanja sa savremenim svjetskim tokovima“, vodile su u tom pravcu.

Neskriveno sugestivna pitanja bivšeg rukovodioca DB-a djelimično ukazuju i na nastavak priče: „Da li je baš čista koincidencija da se poslije toga, u periodu od 1996. godine, u brojnim zločinima i likvidacijama u Srbiji učestalo pojavljuju pripadnici DB-a i ljudi za koje se naslućivalo da sa pojedincima iz službe blisko sarađuju? Da se odjednom, bez ikakvog znanog razloga, likvidiraju veliki kriminalci koji su već zaradili puno novca i nikome se nisu zamjerali? Da nisu, možda, tako uklanjani svi za koje se znalo da su nekada bili pouzdani saradnici DB-a i da bi u teškim prilikama ponovo podržali službu svoje zemlje?“


(Za Newsweek rs. pišu Vojislav Tufegdžić i Miodrag Vuković u knjizi “Oni su jači od nas”)

(TBT)