ANTITEZA DONALDU TRUMPU: Justin Trudeau i liberalizam za 21. stoljeće

16.02.2017. u 02:09

ANALITIKA

Kao šarmer i odličan govornik, kanadski premijer je istovremeno zaveo i sindikate i predstavnike poslodavaca. Zalažući se za kulturno i ekonomsko otvaranje, on nastoji da se predstavi kao renovator progresističkog pokreta, ali i kao antiteza Donaldu Trumpu


FOTO: Trudeau (Profimedia)

Justin Trudeau je trenutno možda i najomiljeniji političar na svijetu, bar sudeći prema medijima. Zvali su ga „užasno zgodnom lisicom od sirupa" i dobio je bitnu ulogu u usmjerenoj online marketing kampanji za New York Times, koji sad odjednom želi „specijalno izvještavanje" iz Kanade. Francuski mediji trend slijede u stopu, pa je Courrier International Trudeaua proglasio „čovjekom godine", dok je Le Point otišao i korak dalje i, pozivajući se na Ničea, nazvao mladog Justina „novim političkim natčovjekom". Lako je razumjeti, u Francuskoj Le Penove, Hollandovog patosa, kalkulacija i kombinacija od lijevog centra pa do krajnje desnice, osjećaj čežnje za zgodnim, mladim političarem poput Justina Trudeaua. U tom svojstvu on i stupa na svjetsku pozornicu kao iskupitelj.

Trudeau je naročite pohvale dobio zbog sastava svoje vlade, budući da je rodno ravnopravna i da u njoj učestvuje solidan broj ljudi koji nisu bijelci. Njegov „zeznuti" ministar odbrane, kanadski Sik i bivši vankuverski policajac koji je prešao u obavještajnu službu, opisivan je kao „Hardžit Sadžan, primjer 'veličanstvene raznovrsnosti'". Mnoge ovakve i slične priče ne pominju da je Sadžan, dok je radio sa obavještajnim službama u Afganistanu, bio odgovoran za predaju zatvorenika afganistanskim vlastima, koje su te ljude - od kojih je većina prosto bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme - podvrgavale mučenju i silovanju. Ipak, sve to nije važno, jer su važni Sadžanovi čuveni brkovi i njegov fetišizovani sikski identitet kao sastavni dio nove kanadske ideologije - ideologije „Sunčevog puta".

"Sunčev put", izjavio je Trudeau poslije neočekivane pobjede, u samozadovoljnom govoru koji je pozdravljao raznovrsnost i djelovao bitno baš usljed toga što je u SAD izabran Tramp, a o usponu Le Penove, desnom zaokretu britanske premijerke itd. da ne govorimo. Iako nije ljevičar ni u jednom pogledu, Trudeauova kampanja bila je ljevlja od kampanje tradicionalne partije radničkog pokreta, Nove demokratske partije (NDP). S vremenom su dijelovi kanadske sindikalne birokratije, pa čak i baze, prešli na Trudeauovu stranu, otuđeni od NDP koja se sve više priklanja ideologiji „trećeg puta".

Sindikalne vođe, tek probuđene iz teškog mamurluka pod otvoreno antisindikalnim režimom Stevena Harpera, nazivaju Trudeaua „prijateljem radnika" samo zato što nema namjeru da ukine kolektivno pregovaranje. Vođa Kanadskog kongresa rada, Hasan Jusuf, naklonjen je Trudeauu i njegovoj vladi samo zato što omogućuju operacionalizaciju građanske demokratije, sa ozakonjenim kolektivnim pregovaranjem. To ukazuje na radikalno smanjena očekivanja radničke klase u Kanadi.

Sindikalne birokrate, prije svega u privatnom sektoru, koje su pristalice ideologije „progresivne konkurentnosti", oduševljeno su pozdravile Trudeaua i pozvale ga da govori na jednoj od njihovih konvencija. U nadi da će Trudeau obezbijediti „investicije" u auto-industriju i infrastrukturu, sindikalne vođe smatraju da je jedini način da se dođe do napretka, ili bar da se sačuvaju ostaci „unutrašnjih država blagostanja", u tome da Kanada ostane „konkurentna". A baš je „konkurentna" slobodna trgovina Trudeauova ideološka matrica i srž njegove vanjske politike. Uoči pregovora o Kanadsko-evropskom trgovinskom sporazumu (CETA), sindikati su odjednom zanijemili, iako je sporazum loš po radnike u Kanadi i Evropi.

Poštovanje prema kineskom kapitalizmu

Trudeau može da, mrtav ozbiljan, kaže da podržava i iskreno vjeruje u širenje ljudskih prava i s tim povezanih vrijednosti, dok u isto vrijeme ugovara trgovinu oružjem sa Saudijskom Arabijom do sada neviđenog opsega. Kanada je postala drugi po obimu trgovac oružjem na Bliskom istoku. Zapravo, pravna regulativa je izmijenjena tako da kanadska oružana i teška industrija može izvoziti oružje Saudijcima koje će ovi koristiti da ubijaju kako sopstvene građane, tako i građane Jemena i Bahreina. Kako ističe John Bell u tekstu za kanadski Socialist Worker: „Dosadašnja regulativa je značila da kanadski izvoz oružja 'ne smije da se koristi u svrhe koje ugrožavaju sigurnost Kanade, njenih saveznika ili drugih zemalja i ljudi'. Novi tekst zakona, koji je odobrio Trudeau, ne pominje više druge zemlje, već kaže 'sigurnost Kanade, njenih saveznika ili civila'."

Justin Trudeau ide koracima svog oca u pogledu tijesnih veza i poštovanja prema Kineskoj komunističkoj partiji i kineskom kapitalizmu. Jack Ma, direktor „Alibabe", najveće kompanije za internet trgovinu na svijetu, nazvao je Trudeaua „budućnošću Kanade". Trudeau je, zajedno sa svojom braćom, jasno izrazio divljenje kineskom društvu, a naročito nekim njegovim antidemokratskim odlikama. Pierre Trudeau je lukavo mogao da razvije kanadsku privredu kao izdržljivu, relativno egalitarnu kapitalističku državu blagostanja tako što je išao srednjim putem tokom Hladnog rata i igrao igru sa oba bloka. Dobar primer toga je njegova bliskost sa pokojnim Fidelom Kastrom i Mao Cetungom, što se preijnelo i na tijesne međudržavne odnose. Stvar se nastavlja - kao što neki posmatrači javljaju u vezi sa nedavnim događajem u organizaciji Liberalne partije, „bar tri zvanice su vodeći funkcioneri kineskih državnih organizacija".

Na kraju krajeva, ipak smo svjedoci, zasada, smrti Transpacifičkog partnerstva (TPP) pod protekcionističkim vodstvom Trampa, dok sa druge strane populističko krilo demokrata dobija na utjecaju. Također smo svjedoci, na opštćem nivou, sumraka američkog imperijalizma u istočnoj Aziji, što manje države vodi u pokorniji položaj u odnosu na kineske ambicije i kinesku alternativu TPP-u, Regionalno opće ekonomsko partnerstvo. Može se slobodno pretpostaviti da bar neki pripadnici kanadske međunarodno orijentisane poslovne klase zagovaraju učešće Kanade u tom sporazumu, imajući na umu koji tas na vagi preteže, tim prije što Tramp već daje znake ratobornosti prema Kini.

Bez obzira na to što se Trudeauova politika u nekim aspektima razlikuje od Trampove, kanadskoj industriji fosilnih goriva mora da je drago što je pobijedio pristalica naftovoda Keystone XL i drugih sličnih projekata koji nisu imali prođu pod Obamom. S obzirom na sporazume sa Saudijcima, kanadsko-izraelska partnerstva, naročitu vezu sa argentinskim predsjednikom Makrijem, Trudeauova Kanada je predvodnica kapitalističkog internacionalizma. U isto vrijeme pak Kanada šalje stotine ljudi na NATO misiju u istočnu Evropu, u stanju borbene gotovosti maltene na granici Putinove Rusije. Na djelu je nastavak Harperove rusofobične politike i jasan raskid sa rusofilijom Pierrea Trudeaua.

Kako se Trudeauu poslije svega toga gleda kroz prste, budući da je izabran kao „progresivni" kandidat? Djelimično to ima veze sa time što može vješto razdvojiti državna i privredna pitanja od upravljanja „kod kuće". Ne može se poreći da su određeni elementi u Trudeauovoj vladi antirasistički nastrojeni i da su dobronamjerni, iako na paternalistički način. Nakon Harperovog negiranja kolonijalizma, bolje je bar imati vladu koja želi da poboljša položaj starosjedilaca.

Međutim, Trudeau je nastavio i čak i intenzivirao proces kolonizacije njihove zemlje. Nažalost, par liberalnih riječi o istragama i procesu pomirenja izgleda da mogu zaditi veliki broj ljudi, pa čak i neke pripadnike tih naroda, što je bio slučaj kada je Trudeau izjavio sljedeće: „Uporno smo marginalizovali i ponašali se kolonijalno... što je ostavilo traga u vidu izazova za mnogo ljudi koji žive u Kanadi i pripadaju starosjedilačkim narodima."

Ipak, iako Trudeauova formulacija ima sve prave riječi, lahko odaje o čemu se u stvari radi - Trudeau govori o „ljudima koji žive u Kanadi", negirajući činjenicu da se radi o neometanoj kolonizaciji onoga što starosjedioci i mnogi progresivni Kanađani shvataju kao nekoliko nacija koje se preklapaju sa kanadskom. Odnos na relaciji nacija-nacija zamjenjuje se individualizovanim odnosom pojedinac-država, što nam govori da kanadska država starosjedioce ne može pojmiti kao nacije.

Na tom frontu se mnogo priča o „pomaganju ljudima na sjeveru", što je fetiš liberalnih Kanađana kojima je stalo do posebnosti starosjedilaca koji su i dalje „autentični". Trudeauova vlast je bila sve samo ne od pomoći za Inuite („Eskime") sa rijeke Clyde na ostrvu Bafin, na krajnjem sjeveru. Iako je tokom kampanje, u oktobru 2015. godine, Trudeau na jednoj lokalnoj televiziji izjavio da starosjedioci imaju pravo uložti veto na izgradnju naftovoda, sad sve ukazuje na to da je stvar bila u pridobijanju ekološki nastrojenih glasača i pripadnika starosjedilačkih naroda. Kako ističe dugogodišnji aktivista za prava tih naroda, Ras Diablo, to je tek dio duge istorije liberalnih vlada koje „lijepo pričaju u javnosti" ali nastavljaju sa kolonijalizmom tamo gdje su njihovi prethodnici stali.

Žal za "porodičnim prijateljem"

Slično tome, kanadska vanjska politika pod Trudeauom i dalje pruža nedvosmislenu podršku još jednom obliku kolonijalizma, ovoga puta u Palestini. Iako su neki posmatrači primijetili promjenu osoblja u birokratiji, pa čak i „promjenu u optici" ka „ravnomjernijem pristupu" Palestini, u poređenju sa ekstremno desnim cionizmom prethodne konzervativne vlade, sama politika se nije promijenila, a Trudeau je, bar da bi se zaštitio od potencijalnih kritičara, podržao napade na Palestince i njihove pristalice, prije svega na Pokret za bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS).

U februaru 2016. Konzervativna partija pokrenula je inicijativu da se BDS osudi i istakne da to predstavlja antisemitizam u praksi, posredstvom „demonizacije i delegitimizacije" koje sprovodi. Dok je odlazeći vođa NDP Tom Malker s pravom ukazao da pomenuta inicijativa krši pravo na slobodu govora, liberali su joj, predvođeni Trudeauom, pružili maltene jednoglasnu podršku.

Ima onih koji poštuju Trudeaua uprkos svemu - ipak je vodio kampanju koja je sasvim neodređeno bila protiv neoliberalizma i politike stezanja kaiša. Milioni Kanađana koji konzumiraju marihuanu cijene ga zbog (nejasnog i protivrječnog) plana o legalizaciji rekreativne upotrebe marihuane, i to je valjda razlog što se njegov lik sada nalazi na pakovanjima rizli. Nakon smrti Fidela Kastra, bliskog prijatelja Pierrea Trudeaua i dugogodišnjeg kanadskog saveznika (i primaoca stranih direktnih investicija), Trudeau je izdao impresivno i iskreno saopštenje u kome je Kastra nazvao „legendarnim revolucionarom", čak koristeći i nadimak „El Comandante".

Ova žal za „porodičnim prijateljem", što je Kastro svakako bio, ne znači i da Trudeau sa njim dijeli jedan egalitarni pogled na svijet. Zapravo, u pogledu privatizacije državne imovine, Trudeau će otići znatno dalje od konzervativaca, s obzirom na to da se trenutno sa bankarima iz Credit Suisse vode rasprave o privatizaciji aerodroma. Kako izvještava Toronto Star od 14. novembra prošle godine, „NDP-ov finansijski kritičar Gi Karon tvrdi da će privatni investitori imati kontrolu nad 80% puteva, mostova, bolnica i drugih infrastrukturnih dobara" posredstvom banke za javno-privatna partnerstva, koja se oslanja na samu kremu globalnog kapitalizma. Trudeau je upravo pristalica javno-privatnih partnerstava, uprkos tome što na kraju poreski obveznici moraju više da plaćaju.

Sve u svemu, možda je i lahko diviti se Trudeauu kao nekome ko iskače iz predstave u kojoj snage desnice jačaju. Kanađanima je lahko da odahnu kad vide Trumpa, Theresu May, mogućnost Le Penove u Francuskoj, Modija, Putina, i tako dalje. Upravo je to momenat u kome leži opasnost od Trudeaua i drugih koji pripadaju ovoj rastućoj struji svjetske politike. U trenutku u kome se politički spektar mijenja od klasičnog ljevica-centar-desnica okvira ka novom okviru kosmopolitizam-nativizam, Trudeau je dio novog modela prvog obrasca. Kao i Obamu, harizma i dopadljivost ga štite od kritike.

Problem, stoga, nije samo u Trudeauu i njegovoj sorti lijevih liberala koji su plod sinteze „trećeg puta" i diskreditacije neoliberalizma u liku Hillary Clinton i Jeana Chrétiena. Zapravo je problem u nedovoljnoj institucionalizaciji društvenih i radničkih pokreta i pokreta starosjedilaca i njihovoj kristalizaciji u kontrahegemonu silu koja može da pobijedi i Trudeaua i Harpera, Clintonovu i Trumpa, Hollanda i Le Penovu. Trump i Trudeau su dvije strane istog novčića - vrijeme je za novu valutu.


/Autor  George Cummings predaje Poslovanje i društvo na Univerzitetu York u Torontu, Kanada. Aktivni je socijalista i sindikalista/

 

(TBT, LMD, Nedeljnik)