ESEJ II.
PROLEGOMENA Nastanka islamske civilizacije

04.05.2015. u 08:06

Među svim poznatim civilizacijama, postoji samo jedna koja je, u jasno fiksiranom povijesnom trenutku, iz nepostojanja ušla u postojanje; to je islamska civilizacija.

 

Piše: Muhammad Asad, thebosniatimes.ba

HISTORIJA ljudskog roda obilježena je rastom i propadanjem civilizacija. Ponekad su civilizacije ograničene na određene regione ili rase, kao npr. civilizacija drevnog Egipta, a ponekad su one nastajale kao rezultat udruženih napora više rasa, prostirući se i šireći na ogromnom prostoru, kakav je npr. slučaj sa savremenom civilizacijom Zapada. Kada je jedna civilizacija počela nastajati – to niko ne može sa sigurnošću znati. Nezavisno od mitova i legendi koje svaka civilizacija nosi sa sobom –  u podsvjesnom nastojanju da post factum  samoj sebi objasni svoje početke – mi nikada nismo uspjeli da donesemo precizan, historijski putokaz o tome kako i kada se dogodio početak  nastanka jedne civilizacije. I kada god jedan historičar približno odredi to prvo vrijeme, civilizacija se po pravilu javi u obliku nekog perjem prekrivenog organizma, tj. nečega što bi moralo posjedovati neke obrise evolucije u svojoj pozadini, ali ta organska prošlost nekako ne dopušta da se obuhvati određenom definicijom. Bacivši pogled unazad, historičar ne vidi ništa više do fait accompli. On određenu civilizaciju sagledava na vrhuncu njezina punog razvoja, ili, ako još dublje pogleda unazad, on će biti u stanju da razabere samo njezine rane, formativne faze – i to je sve, ali on nikada neće moći jasno opaziti tačno vrijeme i način njezina rođenja. Razlog za ovu našu historičarsku nemogućnost leži u činjenici da se civilizacije, po pravilu, nikad i ne rađaju u onom smislu kako se rađa čovjek, nego one neopaženo kolaju jedna u drugu, bez jasnog, odsječnog trenutka kada se događa ta njihova tranzicija.

Zbilja, mi često možemo  detektirati civilizacijsko "porijeklo" analizom legendi, običaja, filozofija ili umjetničkih tradicija  koje civilizacije dijele jedne s drugima, bile ove savremene ili prošle civilizacije, ali mi nismo u stanju da odredimo prijelaz iz civilizacije –rodonačelnika u neku drugu civilizaciju  koju razmatramo. Ovo na isti način važi za mrtve kao i za žive civilizacije. Ko, npr., može odrediti početke evropske civilizacije? Znamo da je ona sporo evoluirala iz rasutih ostataka  Rimske imperije ujedinivši se sa orijentalnom religijom kršćanstva, koje se adaptiralo potrebama i sklonostima Okcidenta, ali kada je tačno ova nova, komponirana civilizacija dostigla formu po kojoj se razlikuje od one prethodne civilizacije? To mora da je bilo u nekom ranom razdoblju srednjeg vijeka – u periodu od nekih četiri ili pet stoljeća. Mi ne možemo precizno reći kada je to bilo. Nema naučnika koji može uprti prstom pa reći: E, to je taj historijski moment, ili, pak, stoljeće kada je počela evropska civilizacija u takvim i takvim okolnostima. Jer, ustvari, proces u kome je evropska civilizacija počela da se širi obuhvata veoma veliko razdoblje; sve njezine suštinske karakteristike – njezin pogled na svijet, njezina etika, pravo, običaji i društvene institucije, ekonomske i političke organizacije – nastali su kao posljedica  postepenog i dugog miješanja najraznovrsnijih kulturnih tradicija. A tradicije Rimskog carstva i kršćanstva nisu bili jedini determinirajući faktori ove civilizacije koja se uskoro usmjerila rukavcima keltskih i germanskih tribalnih tradicija, bez kojih se evropska civilizacija ni danas ne može zamisliti. Ti rukavci su došli iz neistraženih tmina Vremena i najvjerovatnije, ako bismo ih slijedili, završili bismo u centralnoj Aziji. A u pogledu Rimljana: da li se početak njihove  civilizacije može išta jasnije odrediti? Ako idemo unazad putanjom ove civilizacije, mi ćemo, ponovo, doći do zaključka da je ona nastala kao rezultat složenoga kulturnog srašćivanja, sa jednim rukavcem koji vodi do rimskih prethodnika na italijanskom poluotoku, Etrušćana – čija isprepletena rasa i kultura vodi porijeklo vjerovatno iz Male Azije – i sa drugim rukavcem koji vodi do Grka, a od Grka, ponovo, jedan rukavac kreće ka Maloj Aziji, a drugi ka jednome maglovitom kompleksu za koga obično kažemo da pripada minejskoj kulturi, koja je bila smještena na Kritu i koja je vjerovatno nastala u Egiptu.

Sličan slučaj je sa hinduističkom civilizacijom: i ona je nastala u drevnoj tami Vremena, a proteže se, svojim sjevernim smjerom, do iza Pamira u centralnoj Aziji, a južnim smjerom ide ka Dravidijanima – jednom rasom i kulturom čije je porijeklo također opskurno – i preko Mohenjodara se povezuje možda čak sa Sumeranima u Mesopotamiji. Takav slučaj je i sa civilizacijom biblijskog Izraela, nastaloj, Bog zna kada davno, u arabljanskim pustinjama i na rodnim plantažama Mesopotamije, sa različitim vezama sa Kaldejcima, Babiloncima, Egipćanima i misterioznim Hittitima. Takav slučaj je i sa prethistorijskim civilizacijama Kine; sa tartaro-polinezijskim ogrankom u Japanu; sa Iranom, Babilonom i Asirijom; takav slučaj je i sa svim ovim neizbrojivim, raznobojnim, složenim povijesnim gibanjima koja nazivamo civilizacijama. Ako dublje zavirimo u kulturnu prošlost ljudskog roda, mi nikada nećemo uspjeti doći do one konačne tačke kada bi se za jednu civilizaciju moglo reći da je tada "rođena"; nemoguće je opaziti granicu koja dijeli kraj starog i početak novog.

 

Ali - postoji jedan izuzetak! Izuzetak koji je gotovo nestvaran u svojoj jedinstvenosti! Među svim poznatim civilizacijama, postoji samo jedna koja je, u jasno fiksiranom povijesnom trenutku, iz nepostojanja ušla u postojanje; to je islamska civilizacija.

Dok su se sve druge civilizacije kolebljivo razvijale kroz brojna protustanja i tradicije, uvijek iziskujući duga razdoblja da bi dostigle  vlastite specifične forme, ova, jedinstvena civilizacija iznenada je kročila u život, od početka darovana svim suštinskim svojstvima civilizacije: jasnim obrisima zajednice, karakterističnim svjetonazorom, shvatljivim pravnim sistemom i definitivnim modelom društvenih odnosa. Poklon o kome govorimo nije došao kao rezultat brojnih protustanja i tradicija, nego je on proistekao iz jednog, povijesnog događaja: objave Kur'ana, i od jedne, povijesne ličnosti: Božijeg poslanika Muhammeda. Oni koji su postali Muslimani slijedeći Poslanika i prihvatajući Kur'an kao svoj životni kodeks, bili su  potpunoma svjesni da njihova nova ideologija podrazumijeva potpuno odustajanje od njihovog tradicionalnog svjetonazora i stila življenja; to što su oni prihvatili islamsko učenje, posebno Arabljani, bilo je sinonim za pojavu nečega što je potpuno novo u životu ljudskog roda, tj., oni su postali svjesni da islam, kao kompletan sistem života, nije samo zahtijevao ili "nagovještavao" novu civilizaciju, nego je on tu civilizaciju stvarno inaugurirao. Za njih, kao i za historičare kasnijih vremena, dolazak poslanika Muhammeda, s.a.w.s., bio je definitivni početak islamske civilizacije u najpunijem smislu te riječi.

To, sada, ne znači da islamska civilizacija nema  nikakve veze sa prošlošću. Takva implikacija bila bi besmislena.  Nijedan organski fenomen ( a civilizacija nesumnjivo spada u tu kategoriju) nikada nije bio bez svoga pretka. Međutim, nas ne treba da iznenadi to što učenje Božijeg Poslanika, uprkos originalnosti njegovog svjetonazora i društvenoga kodeksa, sadrži mnogo toga što se već nalazi u starijim religijskim sistemima, i to je učenje ponovilo – i nastavilo obnavljati i ponavljati – mnoge moralne postavke koje su se smatrale istinama i u ranijim vremenima. Niko – a posljednji bi to učinio Kur'an- nije ovo poricao; niko ne poriče da su određeni aspekti predislamskoga arabljanskog života inkorporirani u islamsku društvenu shemu. Ali, isto tako, niko ne bi trebalo da iz ovoga zaključi da su se svi ti raniji elementi podmuklo uvukli u islam kao neka vrsta "zadnjih misli" samog Poslanika (što zapadnjački naučnici često vole da kažu) ili kao koncesija tradicijama koje su preovladavale u njegovoj zemlji i u njegovo vrijeme. Jer, koje god da je društvene elemente  islam dijelio sa arabljanskim džahilijjetom,  koje god ideje da je dijelio sa judaističkom i kršćanskom religijskom mišlju, to je već bio dio islama u samom momentu njegova rođenja – i, na koncu, ovo je posljedica fundamentalnog principa koji je položen u islamsko učenje u svim njegovim izrazima; mislimo na princip  historijskoga kontinuiteta u životu ljudskog roda.

 

Život – a o tome je Kur'an jasno govorio prije negoli je iko sanjao o teoriji evolucije – nije serija nepovezanih skokova, nego je to jednan kontinuirani, organski proces, i ova se zakonitost isto tako odnosi na život duha, čiji je jedan dio vjersko mišljenje. Neobični, izuzetni personalitet preko koga nam se islam objavio nikada nije tvrdio da je otkrio neke nove vjerske istine. Njegova isključiva zadaća je bila samo da prenese Božiju Poruku, da podari glas i finalnu formu istinama koje su stare koliko i sam ljudski rod – istinama koje su uvijek bile istinite, a koje čovjek nije uvijek u potpunosti prihvatao, koje je zaboravljao ili izobličavao – te da na njihovim osnovama izgradi društveni kodeks koji bi perfektno korespondirao sa stvarnim ljudskim potrebama i koje bi primjenjivao u svim vremenima. Na taj način, i pored brojnih elemenata u njemu koji su iznenađujuće novi, islam je u potpunom suglasju sa od Boga uspostavljenom zakonitošću historijskoga kontinuiteta; neki od tih elemenata  evidentni su i u ranijim vjerskim formama; jednako tako u suglasju sa ovom zakonitošću, takvi elementi su bili organski preneseni u novu civilizaciju koja se uzdigla na temeljima islamskoga kodeksa.     

(Ovdje je potrebno unijeti jedno objašnjenje. Moje često insistiranje, sada i u daljnjem tekstu, na terminu "islamske civilizacije" može zvučati konfuzno ukoliko se on odnosi na raznovrsne historijske izraze muslimanskih dostignuća – npr., na kulturu Bagdadskog hilafeta, ili na kulturu Egipta u mamelučkom periodu, ili na administrativne sisteme Mogula u Indiji, ili na naučna, književna i umjetnička ostvarenje Muslimana u Španiji, itd. Ja, ustvari, želim da jasno kažem da pod "islamskom civilizacijom" podrazumijevam samosvojni etički svjetonazor, društvenu shemu i stil života koga je inicirao islam, a ne specifična postignuća Muslimana u ovoj ili onoj zemlji ili periodu muslimanske povijesti.)

Zbog toga se može reći da je islamska civilizacija, koja je jedinstvena po tome što se njezin početak može tako jasno označiti u povijesti, iznenada i odjednom dosegla svoju punu formu; budući da je bila organsko jedinstvo, ona je mogla da se razvija i raste.  Taj organski rast sada  podrazumijeva ne samo evoluciju urođenih svojstava, nego i apsorpciju onih vanjskih sadržaja; i onda je sasvim prirodno da, tokom vremena, civilizacija islama primi dodatne impulse drugih kultura i neka proširenja i izmjene svoga originalnog modela. Takva djelovanja kulturnog ambijenta na rast jedne civilizacije jako su slična utjecajima fizičkog i društvenog ambijenta na rast djeteta. Ali pošto sva djelovanja ambijenta ne mogu mijenjati fundamentalnu strukturu personaliteta koga svako dijete zadobije onog časa kada napusti majčin trbuh, isto tako i kasnije promjene u islamskoj civilizaciji nisu mogle u bitnome promijeniti njezinu originalnu "predispoziciju" premda su je te promjene ponekad zatamnjivale ili, čak, izobličavale. Sa svim ovim promjenama, ostaje činjenica da je islamska civilizacija bila drukčiji, samodostatni organizam u samom času svoga meteorskog rađanja, koje se, kao što znamo, dogodilo u jasno definiranom povijesnome momentu, naime, tokom dvadeset i tri godine poslanstva Muhammedova, s.a.w.s. Ni za jednu drugu civilizaciju mi ne možemo tačno odrediti povijesni moment i tačne okolnosti u kojima je ona nastajala.

Ova historijska jedinstvenost islamske civilizacije može biti nametnuta na akademski način, ali čovjek ne može a da se ne upita, budući da je izuzetno važno da to znamo – i da nam je to uvijek na umu – da li su počeci islamske civilizacije morfološki bili različiti od početaka svih drugih civilizacija.

Ja vjerujem da jesu. Mogućnost definiranja tačnih početaka, onoga Kada i Kako naše civilizacije, zaista je nešto mnogo veće od pukog akademskog značaja.  To nije samo potreba za razumijevanjem naše prošlosti, nego to može imati i praktične posljedice i za našu sadašnjost i za našu budućnost. Jer, takva mogućnost nas osposobljava da sagledamo civilizaciju islama u nekadašnjem integritetu njezine najranije mladosti, još slobodne od onih priraslina koje će kasnije unekoliko izobličiti njezine crte – kao što nam omogućuje da odredimo njezinu originalnu strukturu i smjer njezine "volje." Kada jedna civilizacija prođe kroz mnoga stoljeća svoga razvoja, obično je teško razlučiti šta je to što je ona začetno smjerala -  što će reći, šta su to obuhvatali njezini društveni i kulturni ideali – budući da se dešava da tendencije koje su bile u njezinom korijenu vremenom budu prekrivene  elementima koji joj originalno nisu pripadali, tako da kumulativna energija koja uspostavlja civilizacijski život  može biti skrenuta sa njezinog početnoga kursa i polahko, i postepeno pronalaziti puteve koji su sasvim različiti od onih koji su je početno pokrenuli. Ukratko, živuća civilizacija je ekstremno fleksibilan, promjenljiv fenomen.

Određivanje civilizacijske početne predispozicije, zarad svake praktične svrhe, može biti nevažna stvar u slučaju "tradicionalnih" civilizacija. (Ja upotrebljavam oznaku "tradicionalni" da bih označio one pokrete koji nisu utemeljeni na nekoj ideologiji, nego na vrijednostima koje svoj smisao izvode iz činjenice da su one baština koja se nasljeđuje iz generacije u generaciju.) Kontinuirana vitalnost takvih civilizacija  ne zavisi od održavanja bilo kakve "početne volje" u ideološkom smislu; ta vitalnost zavisi samo od održavanja kreativne energije kao takve, bez ikakvoga obzira na puteve koje ta civilizacija može izabrati ili ideološke transformacije kroz koje ona može proći. Svaka takva "tradicionalna" civilizacija bila je rezultat geografskih i rasnih potreba; a ove su bile – i jesu – dominantne ničim drugim do nagonom za samorealizacijom u dijelu određene zajednice, rase ili grupe rasa u određenom geografskom prostoru. Ovaj nagon za samorealizacijom je čisto instinktivan i, dakle, evolutivan  u najstrožem, biološkom smislu riječi.  To se može usporediti sa rastom drveta , koje raste iz svojih korijena, hrani se iz tla i zraka i grana se prema tajnovitim pravilima svoga vitaliteta sukladno svojstvima tla i klime. Ti nikad ne možeš predvidjeti u kojem pravcu će krenuti bilo koja grana i dokle će ona rasti uvis. I, sigurno, sa stanovišta ovog drveta, takva predvidljivost je potpuno irelevantna; jer – ne smjer, već sama činjenica da je to drvo živo i da raste je ono što je ovdje važno.

 

Međutim, sa ideološkom  civilizacijom kakav je islam pitanje je potpunoma različito. Pošto je islam samo prijenosnik jedne definirane ideje ("programa"), on svoje postojanje ne duguje  nikakvom instinktivnom nagonu za samorealizacijom u dijelu jedne rase ili nacije. Iako se on, naravno, može ostvariti samo putem konkretnog posrednika ljudskog bića, njegov zamah ne zavisi od rasne snage  bilo kojeg pojedinačnog  naroda; on zavisi samo od svjesnog pripadanja jednog muškarca ili žene – svejedno iz koje je rase ili domovine – koji se intelektualno i emocionalno identificiraju sa idejom islama i koji su pripravni da njegove principe primijene u praktičnom životu. U takvoj civilizaciji najšire poznavanje njezinih originalnih ciljeva ima najveću važnost: udruženo sa voljom da ostvaruje te ciljeve, to saznanje postaje jedini izvor kulturne energije. A čim se dopusti da to saznanje postane maglovito, civilizacija prestaje biti ideološka; ona je tada osuđena da se raskomada u različite nacionalne – tj. "tradicionalne" civilizacije, koje će, odsad, slijediti samo nesvjesna pravila nacionalnog razvoja i koje neće imati ničeg zajedničkog jedna sa drugom osim blijedih sjećanja na njihovu historiju.

Očigledno je, dakle, da naša sposobnost da ustanovimo tačne početke takve, ideološke "volje" islamske civilizacije jeste – i uvijek je bila – supremno važna za njezin kontinuitet, a posebno je to važno u našoj današnjici.

 

/Prevodi Džemaludin Latić, The Bosnia Times/