POMOZITE, EGIPAT NAS UBIJA: Hiljade mladih Nubijaca sanja o povratku u zemlju predaka

06.02.2017. u 02:44

GLOBAL

Diskriminacija Nubijaca u Kairu dostigla je nivo koji budi želju ljudi da se vrate domovini koji, zapravo, nikada nisu vidjeli


FOTO: (Faktor.ba)

Samo dan prije svrgavanja egipatskog autokrate Hosnija Mubaraka 11. februara 2011. godine, nubijska aktivistkinja Farma Emam prisustvovala je sceni koja će je vjerovatno do kraja života sjećati na zemlju o kojoj je oduvijek sanjala.

Stajala je na trgu Tahrir kada se iz obližnje ulice pojavila grupa ljudi u maršu. Desetine Nubijaca skandiralo je na svom maternjem jeziku: „Odlazi, odlazi, Mubarak!“

„Bila sam veoma srećna što čujem skandiranje na svom, nubijskom jeziku. Ubrzo, grupa aktivista se utopila u masu. To je bio Egipat kakav želimo, Egipat koji uključuje i obuhvata sve, koji prihvata razlike i različitosti“, rekla je Eman u razgovoru koji je za MEE obavila u jednom kafeu istočnog Kaira.

Nuba, smještena na jugu Egipta uz granicu sa Sudanom, bila je jedno od prvih afričkih kraljevstava. Iako specifičnog kulturnog nasljeđa, Nubijci se već duže vreme bore da očuvaju ono što im preostaje od zaostavštine njihove drevne civilizacije.

Četiri talasa

Nubijci su bili žrtve nekoliko talasa raseljavanja tokom prethodnog vijeka, raspoređenih u četiri faze između 1902. i 1963. godine. Prvi talas izazvale su poplave Nila 1902. godine u kojima je uništeno na desetine nubijskih sela. Slično se ponovilo i 1912. odnosno 1933. godine. Emam objašnjava da su ove tragedije Nubijci dočekali potpuno nespremni.

„Prepuštali su se sudbini“, priča ona.

Četvrti talas raseljavanja, pak, nije donijela prirodna katastrofa, već ljudskih ruku djelo. Nubijci se još uvek s bolom sjećaju prisilnog razmještanja njihovih naseobina u vrijeme gradnje velike Asuanske brane 1963. godine. Smješteni su u grad Kom Ombo, udaljen 50 kilometara. Tamo su ih dočekale kuće od cigle i maltera, naspram domova od blata na koje su navikli.

Emam, koja je rođena tek poslije posljednjeg raseljavanja ipak poznaje sve detalje tog bolnog puta. Ovo važi za još hiljade pripadnika nubijske omladine koji su vezani za običaje i historiju svog naroda.


FOTO: (Wikipedia)

Uprkos odrastanju u Kairu i činjenici da ne govori jezik svojih predaka, Emam je odrasla u kući u kojoj je naučila svaki detalj kulture sopstvenog naroda. „Na svadbama pjevamo pjesme o našem rasejanju. Raseljeni smo uz obećanje da ćemo se vratiti u našu domovinu i mi od tog obećanja ne odustajemo. Pod povratkom ne mislimo samo na povratak na našu zemlju, već i na vraćanje sopstvenoj kulturi, tradicijama i učenju svog jezika.“

Pjesma „Abajasa“ koju pjevaju Nubijci je tužan lament nad raseljavanjem 1963. godine.

Pored raseljavanja sa svoje zemlje, nubijski narod je odvojen i od Nila, rijeke koja uzima značajno mjesto u njegovoj kulturi.

„Novorođenčad krštavamo u Nili. Bračni ritual podrazumijeva da mladi par zajedno zapliva tom rijekom. Riba je glavni dio naše ishrane, a poljoprivreda glavna ekonomska aktivnost“, kaže Emam. „Možete li da zamislite koliko je bolno odvojiti nas od Nila“?

Za nubijskog aktivistu Mustavu el Šurbagija, pripadnika Kome, lokalne inicijative za rušenje stereotipa o nubijskoj kulturi, njegova veza sa zemljom predaka došla je sasvim spontano.

„Slušao sam svoje bake i deke koji nikada nisu naučili arapski, i pitao sam se, zašto govore drugačijim jezikom od ostalih? Zašto je boja moje kože drugačija?“

Takva pitanja bila su motiv za Šurbagija da istraži svoje korijene, historiju i kulturu, čemu je uvijek pristupao s velikom strašću.

„Kada smo saznali stvari o našoj historiji i kulturi, počeli smo da postavljamo nova pitanja, poput onog kako da sve to sačuvamo? Kako da se vratimo u našu zemlju?“, pita se on. „Strah za naše nasljeđe dolazi uz saznanje da je ključno vratiti se u domovinu, to nije pitanje luksuza.“

Marš ka zemlji predaka

Novembra 2016. godine, stotine nubijskih aktivista zaputilo se na marš ka domovini njihovih predaka oko Asuana, u znak protesta zbog brojnih vladinih dekreta koji im ograničavaju pravo povratka garantovano ustavom Egipta iz 2014.

Član 236 novog egipatskog ustava bio je velika pobjeda u borbi za prava Nubijaca, jer im je pružio pravo povratka u domovinu, obavezavši državu da tu inicijativu, kao i očuvanje kulture i identiteta ovog naroda, novčano podrži.

Međutim, serija predsjedničkih izvršnih akata otežala je taj proces. Jedan od njih se odnosi na militarizaciju pogranične zone, a drugi na razvojni projekat Toška.

Protesti Nubijaca nisu prošli nezapaženo i primorali su egipatske vlasti da sjednu za pregovarački sto. Predsjednik Sisi odustao je od konfiskacije nubijske imovine u cilju sprovođenja projekta Toška. On je također najavio nove investicije u grad Naser Al Nuba u kome Nubijci danas većinski žive.

„Nubijaca je svega 150 do 200 hiljada, mislite li da narod Egipta ne može da učini dovoljno da vas zadovolji. Mi bismo se žrtvovali da bismo vama dali ono što je potrebno“, rekao je Sisi.

Ipak, dekret o militarizaciji pogranične zone još uvijek ostaje na snazi.

Iako nema preciznih podataka o njihovom broju, nubijski aktivisti spekulišu da se radi o stanovništvu o nekoliko miliona, višestruko brojnijem nego što je Sisi u svom obraćanju priznao.

Rasizam i diskriminacija

Mladi Nubijci su svom nasljeđu posvećeni ne samo kroz porodicu i kulturu, već i stalnom diskriminacijom koju zbog svoje posebnosti trpe.

„Na svakom aerodromu očekujem neki vid rasnog profilisanja, i sve to postaje veoma nehumano, čak bolno“, kaže Emam. „Često čujem uvredljive komentare na račun svog izgleda i boje kože.“ Pored ovih, često biva izložena i seksističkim opaskama.

Uslijed svega toga, njena želja za povratkom u domovinu neprestano raste. „Kairo nas ubija. On se tako i zove (na arapskom, Kairo znači onaj koji ugnjetava), zato što tlači ljude. Ne samo nas, već i Egipćane iz Delte Nila, ili sa Sinaja.“

Šurbagi, s druge strane, vjeruje da do diskriminacije dolazi nesvjesno.

„Ljudi ne znaju da smo i mi Egipćani, kulturološki i etnički različiti od većine. Na televiziji se nikada ne puštaju naše pjesme, ne viđamo ljude naše boje kože. Naš narod okružuje potpuno neznanje“, dodao je on.

Za vrijeme revolucije 25. januara, nubijska omladina se zauzela za svoj cilj.

Preko socijalnih mreža, njeni predstavnici su svijest o problemu Nubijaca širili i među drugim Egipćanima. Posljednja od takvih kampanja, odvija se pod hashtagom „nubijski konvoj povratka“, i dostigla je veliku popularnost.

Za Emam, upotreba društvenih mreža u cilju širenja poruke među čitavim egipatskim narodom je veliki uspjeh. „Prije ovoga, mi smo živjeli u getu. Sada smo iz njega konačno izašli“, dodala je ona.


(TBT/MEE, Newsweek.rs)