POSLIJE RAFSANJANIJA: Šta smrt bivšeg predsjednika znači za Iran

13.01.2017. u 02:33

ANALITIKA

Bez Rafsanjanija, dvije najvažnije žive političke ličnosti Irana – vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei i predsjednik Hassan Rouhani – možda ga nikad neće dostići.

FOTO: Rafsanjani (AP)

Smrt ajatolaha Alija Akbara Hashemija Rafsanjanija 8. januara označava veliku prekretnicu za Iran. Skoro 40 godina, njegova neprikrivena glad za vlašću, uz talent sklapanja poslova, činila ga je najostvarenijim moćnikom Islamske Republike.

Zapravo, bez Rafsanjanija, dvije najvažnije žive političke ličnosti Irana – vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei i predsjednik Hassan Rouhani – možda ga nikad neće dostići. Što se tiče Rouhanija, ostao je odan Rafsanjaniju do samog kraja. Khamenei se, međutim, prije mnogo godina razišao s njim, malo nakon što je postao Vrhovni vođa. Dva bivša prijatelja su postala najljući rivali, predvodeći različite dijelove nezama (političkog poretka) u težnji za dominacijom. Oni se zapravo nisu razlikovali ideološki, iako je Rasfanjani smatran umjerenim a Khamenei tvrdolinijašem. Njihovo neslaganje se uvijek ticalo vlasti.

Nakon Rafsanjanijeve smrti, Rouhani je najprikladniji da ispuni mjesto starješine tzv. tabora umjerenih. Samo će vrijeme pokazati da li predsjednik, koji ide na ponovni izbore 2017., ima hrabrosti i poželjeti stati na Rafsanjanijevo mjesto. Drugim kandidatima za to mjesto, npr. bivšem reformisti predsjedniku Mohammadu Khatamiju, nikad se ne bi ni ustupilo političkog prostora.

Zaista, uprkos Rafsanjanijevoj kontroverznoj i raznolikoj političkoj karijeri, iza sebe ostavlja vakuum. Bilo to dobro ili loše, postao je lice nade u umjerenu i postepenu promjenu u Islamskoj Republici. Njegova smrt može samo produbiti borbu frakcija u Teheranu.

MORSKI PAS

Generacijama Iranaca Rafsanjanijevo golobrado lice postao je simbol frakcija. Njegov nadimak, Morski pas, također je bio slika njegove vješte sposobnosti da se održi u vrhu politike. Ona je bila u njegovom DNK, ali ne u porodičnom porijeklu.

Rođen 1934. u malom gradu u centralnom Iranu, Rafsanjani potječe iz bogate trgovačke porodice. Bio je pobožan student u svetom gradu Qomu, gdje je početkom 1960-ih postao sljedbenik ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, čovjeka koji je predvodio revoluciju 1979. protiv sekulariste i pro-Amerikanca šaha Mohammeda Reze Pahlavija.

Rafsanjani je za Khomeinija skupljao donacije u Iranu kada je ovaj prvo bio u egzilu u Iraku, a potom u Francuskoj i tako mu postao blizak i dragocjen. Zahvaljujući njegovoj odanosti, u vrijeme revolucije i odmah poslije nje, Rafsanjani je postao jedan od dvojice Khomeinijevih savjetnika kojima je najviše vjerovao – drugi je bio Ahmad Khomeini, Khomeinijev mlađi sin.  Takva blizina bila je ekvivalent moći, a Rafsanjani ju je iskoristio najviše što je mogao.

Isprva je Rafsanjani koncentrirao svoju moć da postane predsjednik parlamenta, što je i bio od 1980-89. Dok je on bio na toj poziciji, ona je vrijedila za drugu najmoćniju poziciju u državi. Između ostalog, Rafsanjani se pobrinuo da on lično bude odgovoran za vođenje rata protiv Iraka što ga je postavilo u centar donošenja svake veće odluke – od ekonomije do vanjske politike – tokom većeg dijela 1980-ih.

Nekoliko mjeseci prije smrti bolesnog Khomeinija u junu 1989., i jedan korak udaljen da postane njegov apsolutni nasljednik, Rafsanjani je bio ključni igrač u vođenju procesa unošenja promjena u ustav koji se odvijao u zadnjim minutama. Khomeinijevi bliži suradnici odlično su znali da ni jedan od njih nema harizmu i političku izvrsnost da naslijede starog Khomeinija kada umre. Umjesto toga, imali su plan o podjeli vlasti. Rafsanjani je vjerovao kako je nadmudrio sve svoje suparnike tako što je odustao od pozicije premijera, i posvetio se ulozi predsjednika za koju je vjerovao da je mnogo jača.

U skladu s planom, Rafsanjani je formalno izabran za predsjednika, a njegov stari prijatelj Ali Khamenei, koji je bio predsjednik kada je opozicija bila nemoćna, preuzeo je ulogu Vrhovnog vođe. Prema Rafsanjanijevoj računici, Khamenei je trebao biti tek simboličan vođa bez političke vlasti koju je Khomeini sakupio za sebe. Njegova loša procjena Khameneijevog apetita pokazala se najozbiljnijom Rafsanjanijevom greškom.

FATALNA ODLUKA

Isprva je funkcioniralo. Tokom prva dva predsjednička mandata koja su trajala od 1989-97, naslove je uglavnom zauzimao Rafsanjani. Pokrenuo je ono što je postalo poznato kao „era obnove“ kada se trebalo završiti sa centraliziranom ratnom ekonomijom. Kada je početkom 1990-ih otvorio iranske sektore za naftu i plin stranim investitorima, Rafsanjani je svjesno ostavio nekoliko polja samo za ponude američkih firmi. Znao je bolje od ikoga koliko mržnja Islamske Republike prema SAD-u zemlju košta geopolitičkog i komercijalnog statusa.  U ovom periodu ekonomske liberalizacije prvi put je Rafsanjanijeva porodica povezana s korupcijom – etiketom koje se političar nikad nije uspio riješiti.

On je od trgovca postao političar, ali je cijelu svoju karijeru preferirao ekspeditivnost nad ideologijom. On nije bio prijatelj Zapada, ali je ubrzo prihvatio činjenicu da je kompromis neophodan želi li se Iran riješiti svoje reputacije autsajdera. To je olakšalo njegovim kritičarima tvrdolinijašima, posebno u zadnjim godinama, da ga predstave kao oportunistu u naboljem slučaju, te kao agenta stranih sila u najgorem.

Sve vrijeme je Khamenei mirno učvršćivao podršku svojih pristalica. Najvažnije, pod svoju kontrolu je doveo sve vojne, sigurnosne i tajne agencije. Do sredine 1990-ih, iranska politika je postala dvostrana, a Khamenei je isplivao kao vođa tvrdolinijaša na najvišim nivoima vlasti u Iranu. Mnogi od onih koji su prvotno služili za vrijeme Rafsanjanija, uključujući Rouhanija, ministra za naftu Bijana Zangeneha, i mnogi drugi iz sadašnjeg iranskog kabineta, ostali su bliski s utjecajnim ajatolahom.

Rafsanjani se uporno pokušavao vratiti u politiku. 2005., ponižen je nakon što je izgubio od sasvim nepoznatog Mahmouda Ahmadinejada. Činjenica da je ured Vrhovnog vođe odigrao aktivnu ulogu podržavajući Ahmadinejada do pobjede, poraz je učinila još bolnijim.

2009. Rafsanjani je podržao Ahmadinejadove protukandidate na izborima koji su završeni stvaranjem opozicijskog Pokreta zelenih – stotine hiljada ljudi koji su protestovali zbog masovne prevare birača. Rafsanjanijeva otvorena podrška Pokretu zelenih učinila ga je glavnom metom Khameneijevog tabora koji je proteste vidio kao prijetnju njihovom položaju na vlasti.

2013., nekad moćnog Rafsanjanija opet su ponizili – ovaj put Vijeće čuvara, pod kontrolom Khameneija, organ režima koji mora odobriti sve kandidate. Rafsanjaniju je rečeno da je prestar za kandidaturu. Snažno je podržao nuklearni dogovor 2015. i često je spominjao da je animozitet prema SAD-u neodrživ. Tokom njegovih zadnjih godina u politici, sigurnosne i tajne službe neumorno su progonile njegovu porodicu i nekoliko puta pritvarale njegovu djecu.

Uprkos očitom antagonizmu, Rafsanjani je ostao pod režimskim krovom. Nikada nije otvoreno napao Khameneija, čovjeka kojem je 1989. naivno pomogao da postane Vrhovni vođa. I prestao je pokušavati pronaći svoj put nazad na vlast. Umjesto toga, pomagao je svojim pristalicama. Osjećao se odbranjenim pa i ohrabrenim, kada je njegov dugogodišnji učenik, Hassan Rouhani, postao predsjednik 2013.

NIKAKAV ANĐEO

Produktivan pisac memoara, Rafsanjani je uvijek bio okupiran svojim mjestom u historiji. Želio je oblikovati ovaj narativ koliko je mogao. Nema sumnje da su njegovi objavljeni memoari bili izuzetno selektivni prema svemu objavljenom u njima.

Pa ipak, uprkos njegovim najboljim pokušajima, nikada nije mogao zataškati svoju involviranost u nekim od najgorih zvjerstava Islamske Republike, uključujući masovnu egzekuciju političkih zatvorenika 1988. ili  ubistva političkih disidenata u 1990-im.

Ono u šta nema sumnje je da se, tokom svoje političke karijere, Rafsanjani preobrazio od islamističkog tvrdolinijaša do nekoga koga su iranske mlade reformističke mase u kasnijim godinama smatrali potencijalnim spasiocem. Da je Rafsanjani imao tako veliku ulogu u nametanju represivne teokratije narodu, sigurno bi je mogao zatustaviti.

To je u najmanju ruku bila ideja. Nikada nije ostvarena. Niti će oni koji su se nadali reformama ikad zasigurno znati da li je Rafsanjani zaista to namjeravao učiniti da je opet dobio priliku za vlast. Za sad, veliko je pitanje da li će se održati postojanom široka mreža koju je Rafsanjani ostavio za sobom. Njegove pristalice se nalaze u mnogim političkim institucijama Irana, u ekonomiji i dobrom djelu medija.

Jednako je važno da li će Rouhani preuzeti ulogu svog mentora. U Islamskoj Republici, uloga neformalnih političkih mreža je uvijek imala najveći utjecaj na krajnje ishode. Zvanične političke stranke u zemlji tek su sredstva (ako ne i jedna velika obmana). Samo iz tog razloga, Rouhanijevi naredni koraci mogu se pokazati odlučujućim ne samo u održanju Rafsanjanijevog istomišljeničkog kruga kao alternative tvrdolinijašima, nego i u određivanju pravca kojim će ići Islamska Republika.


(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)