KRAJ STAROG IZRAELA - NOVA DESNICA (II) Benn: Nakon Ben-Guriona Netanyahu je vođa s najdužom službom

13.01.2017. u 02:33

FELJTON

Iako je Netanyahu i sekularista i Aškenaz, njegovi novi saveznici su većinom Mizrahim – dugo izolirani iz izraelskih centara moći, iako predstavljaju veliki dio židovske populacije – i religiozni cionisti, poznati po svojim pletenim jarmulkama, koji su slijepo posvećeni naseljima (i često žive u njima) na Zapadnoj obali.

Piše: Aluf Benn, thebosniatimes.ba

Otprilike u isto vrijeme, lični animoziteti unutar Netanyahuove koalicije počeli su je rasturati. Netanyahu nije mogao spriječiti izraelski parlament, Knesset, da izabere Reuvena Rivlina, dugogodišnjeg Likudovog rivala, u uveliko simbolično predsjedništvo. Nekoliko dotadašnjih premijerovih saveznika, uključujući Liebermana, predložili su zakon koji bi primorao Israel Hayom da svojim čitaocima počne naplaćivati. (Zakon nikad nije prošao preliminarno slušanje.) U decembru je vlada konačno pala i Knesset je sazvao prijevremene izbore.

Likud je u utrku 2015. ušao sa zaostatkom u anketama. Javnost je bila ljuta na Netanyahua zbog manjeg finansijskog skandala oko njegove supruge i neriješenog ishoda rata s Hamasom. Cionistička unija, nova koalicija centra predvođena laburistom Isaacom Herzogom, činila se spremnom formirati novu vladu. Ali neharizmatični laburistički vođa nije mogao parirati svom lukavijem, iskusnijem protivniku. Netanyahu se okrenuo desnici – dobio je nesvakidašnji poziv da se obrati američkom Kongresu (što je iskoristio za osudu nuklearnog sporazuma kojeg je Obamina administracija pregovarala s Iranom) i ukrao glasove manjih konzervativnih stranaka obećavši da neće dozvoliti osnivanje Palestinske države za njegova mandata. Na dan izbora je objavio video u kojem je tvrdio da „arapski glasači odlaze na izborna mjesta u grupama. Ljevičarske NVO ih dovoze u autobusima.“ Izjava nije bila istinita, ali je efikasno utjecala na nervozu i rasizam židovskih glasača pa je Likudu donijela pobjedu: Likud je dobio 30 mjesta; Cionistička unija 24.

U izraelskom parlamentarnom sistemu koji je bez ikakvog reda, sami glasovi ne odlučuju kome ide vlast; to se odlučuje tokom procesa formiranja koalicije koji neizbježno slijedi nakon svakih izbora. U ovom slučaju, elektorska računica je za Netanyahua, kojem je nedostajalo 31 mjesto za većinu, ostavila dva izbora: mogao je formirati koaliciju nacionalnog jedinstva s Herzogom i ultraortodoksnim židovima, ili je mogao upustiti se u ograničeno, ali ideološki srodno savezništvo s nekoliko manjih stranaka centra i ekstremne desnice.

Odabir Herzoga bi omogućio širu koaliciju i dozvolio Netanyahuu da svijetu pokaže umjerenije lice. Ali premijer, kojem je bilo dosta ponašanja kao da je centralno orijentiran, priklonio se drugom izboru. To mu je ostavilo vrlo ograničenu većinu od samo jednog mjesta u Knessetu. Također mu je dalo prvu čistu, tvrdo-desničarsku vladu od njegovog povratka 2009. – onu koja će mu konačno omogućiti da ostvari svoj već dugo odgađani san formiranja novog izraelskog establišmenta.

Iako je Netanyahu i sekularista i Aškenaz, njegovi novi saveznici su većinom Mizrahim – dugo izolirani iz izraelskih centara moći, iako predstavljaju veliki dio židovske populacije – i religiozni cionisti, poznati po svojim pletenim jarmulkama, koji su slijepo posvećeni naseljima (i često žive u njima) na Zapadnoj obali, a u zadnjim godinama su došli na brojne visoke pozicije u vojsci, sigurnosnim službama i gradskoj službi.

Ove grupe najotvorenije predstavljaju tri člana sadašnje vlade: Miri Regev iz Likuda, ministrica kulture; Naftali Bennett, ministar obrazovanja i direktor Habayit Hayeudija (Židovskog doma), vjerske cionistiške stranke koju je stvorio na ostacima stare Nacionalističke vjerske stranke; i Ayelet Shaked, dugogodišnja Bennettova suradnica i sadašnja ministrica pravosuđa. Regev je Sefard – njezina porodica je došla u Izrael iz Maroka – i nekadašnja brigadirka IDF-a, gdje je služila kao glavna glasnogovornica tokom povlačenja iz Gaze. Bennett, sin američkih imigranata, služio je u izraelskim specijalnim snagama i zaradio bogatstvo kao poduzetnik u području visoke tehnologije. On je tipičan proizvod „start-up nacije“ i sinonim religioznog, žestokog nacionaliste, vođe zagovarača naselja (iako sam lagodno živi unutar Zelene linije). Shaked je bila informatički inženjer prije uključivanja u politiku; uprkos njenom članstvu u Židovskom domu, ona nije ni religiozna niti doseljenik. Ona i Bennett su direktno radili za Netanyahua u Likudu prije 10 godina kada je on bio lider opozicije, ali su se razišli s njim zbog ličnih razmirica 2008.

Poput premijera, Regev, Bennett i Shaked su vješti, medijski spretni govornici. U skladu s izraelskom tradicijom, sve troje imaju kompliciran, „prijateljsko-suparnički“ odnos s Netanyahuom. Regev je napredovala u Likudu bez premijerove podrške, a Netanyahu nikad nije oprostio Bennettu i Shaked zbog njihove izdaje; nijedno od njih dvoje nikad nije pozvano u njegovu rezidenciju ili na zajednički put avionom. Ipak, do sad, nisu dozvolili da lične razmirice stanu na put njihovim zajedničkim interesima. Netanyahuu su potrebni i Bennett i Shaked kako bi mu održali koaliciju, a Regev mu je potrebna da mu sačuva podršku među Sefardima, važnom dijelu Likuda. Među njima nema stvarnih ideoloških razlika. Netanayahu će stoga rado drugima prepustiti da udruže snage protiv stare garde – i da zbog toga budu kritizirani.

Od početka službe pretprošle godine, troje ministara su ga već obavezali. Regev – koja voli pobunu protiv, kako ona kaže, „pohlepne ljevičarske aškenaske elite“ i koja je jednom ponosno rekla novinaru da nikad nije čitala Čehova i da ne voli klasičnu muziku – obećala je sefardskoj kulturi dati veći značaj i „nimalo patriotske“ umjetnike lišiti poticaja vlade. Bennettovo ministarstvo je izdalo novi školski plan i program kako bi naglasilo židovski karakter zemlje; nedavno su uveli novi udžbenik za srednje škole koji vojnu povijest Izraela predstavlja kroz cionističku prizmu, a nipodaštava ulogu njegove arapske manjine. U decembru 2015. Bennett je čak iz školske liste lektira izbacio Borderlife, roman koji opisuje ljubav između mlade židovke iz Izraela i Palestinca.

Što se tiče Shaked, obećala je ograničiti uplitanje suda u posao izvršne vlasti i Knesseta tako što će imenovati konzervativnije sudije u Vrhovni sud naredne godine, kada će se otvoriti novih 4 do 5 (od 15) mjesta. Također je dobro iskoristila svoju poziciju šefice ministarskog komiteta za zakonodavstvo koji odlučuje koje će zakone vlada podržati u Knessetu. Komitet je nedavno promovirao nekoliko nacrta zakona osmišljenih za ograničavanje političkog izražavanja. Jedan, namijenjen necionističkim arapskim zakonodavcima, omogućio bi Knessetu da trajno suspendira člana koji podržava terorizam, odbija status Izraela kao židovske države ili potiče rasizam. Drugi, koji je Shaked lično uvela, osramotio bi grupe za ljudska prava javno identificirajući one koje više od polovine svog novca dobiju od stranih vlada. (Dosad, nijedan od ovih zakona, ili neke restriktivnije mjere Likudovih članova parlamenta – poput onog koji bi označio ljevičarske nevladine organizacije kao „strane agente“ i drugog koji bi utrostručio zatvorsku kaznu zbog paljenja zastave – nije donesen.)

U međuvremenu, Netanyahu dobro radi svoj dio posla. Nakon izbora, insistirao je na tome da sam drži sektor komunikacija što mu omogućuje da njegova riječ bude zadnja u vezi s bilo kakvim zakonom oko medija. Ovaj potez mu je dao nemjerljivu moć nad izraelskom televizijom i telekomunikacijskim mrežama koje su postale oprezne da ne kompromitiraju premijera na bilo koji način.

Mnoge od nedavnih vladinih akcija, poput promocije sefardske kulture u režiji Regev, čine se osmišljenim da se fokusiraju na tradicionalnu obespravljenost Mizrahi Židova i građana koji žive na „periferiji“ zemlje (tj. daleko od centralnog koridora Tel Aviv – Jerusalem). Druge mjere imaju za cilj promovirati društvenu pokretljivost. Ipak, u stvarnosti sve ove mjere imaju i politički cilj: smanjiti, ako već ne eliminirati, domaću opoziciju izraelskoj okupaciji Zapadne obale koju Netanyahu i njegovi saveznici žele učiniti trajnom.

Izgleda da strategija funkcionira. Jedan primjer: u anketi provedenoj u decembru 2015. među izraelskim židovima, 53% anketiranih su podržali zabranu organizacije Breaking the Silence (Prekinuti šutnju), grupu veterana koja želi razotkriti surovu stvarnost okupacije objavljujući svjedočenja vojnika koji su služili na Zapadnoj obali.

OTVORENI NEPRIJATELJI

Pretprošlo ljeto, nakon godina relativnog mira, izbilo je nasilje na Zapadnoj obali i u Izraelu. Prvu intifadu (1987-93) karakterizirali su masovni protesti i bacanje kamenja; tokom Druge intifade (2000-2005), organizirana palestinska samoubilačka bombardiranja i velike vojne represalije Izraela su uzrokovali hiljade žrtava. Ovaj put, takozvana intifada „usamljenih vukova“ je imala intimniji oblik. Djelujući sami, mladi Plaestinci su noževima i pištoljima iz kućne radinosti napali izraelske vojne i policijske punktove ili civile na udarnim mjestima poput novih naselja i starog grada u Jerusalemu. U ovim napadima su do sad život izgubila 34 Izraelca. Skoro svi počinioci su uhapšeni ili ubijeni na mjestu – do danas, oko 200 Palestinaca je ubijeno – ali njihov broj se povećava.

Ova intifada je trenutnu vladu stavila na najteži ispit do sad. Netanyahu je oduvijek tvrdio da je žestok kada je teror u pitanju, a svoje protivnike je nazivao mekušcima. Pa ipak, i on i njegovi prvi suradnici su izgledali bezidejno našavši se pred licem rastućeg nasilja. Umjesto zaustavljanja krvoprolića, udvostručili su svoje napade na one koje su procijenili neprijateljima: udruženja za ljudska prava i arapski izraelski političari. A lijevo-centralne stranke, zabrinute da će djelovati nepatriotski, složile su se s njim. U aprilu je Herzog pozvao laburiste da „prestanu ostavljati utisak da smo uvijek ljubitelji Arapa“. I Yair Lapid, vođa opozicijske stranke Yesh Atid (Postoji budućnost) – druge frakcije centra – pozvao je vojsku i policiju da prilagode svoja pravila o reakciji i „pucaju na svakoga ko izvadi nož ili odvijač ili bilo šta“. Naglašavajući opasnost takve retorike, krajem marta, B'Tselem, poznato udruženje za ljudska prava, objavilo je video snimljen u Hebronu koji prikazuje izraelskog vojnika kako ubija palestinskog osumnjičenika koji je već upucan i leži i krvari na ulici.

Umjesto grižnje savjesti, pucnjava u Hebronu je pokrenula val odvratnog nacionalizma među mnogim izraelskim židovima. Visoka vojna komanda je ubrzo pritvorila vojnika i proglasila njegov postupak nemoralnim, nezakonitim i nediscipliniranim. Ipak, u anketi javnog mnijenja koja je provedena nekoliko dana nakon slučaja, 68% anketiranih je podržalo pucanje, a 57% je izjavilo da se vojniku ne bi trebalo suditi. Desničarski političari, uključujući Bennetta, branili su ubicu, a Netanyahu, koji je u početku podržao mišljenje vojske, ubrzo je stao uz svoje desničarske rivale i nazvao roditelje ubice kako bi iskazao svoju podršku. Kada je Moshe Yaalon, ministar odbrane, bez obzira na sve insistirao na istrazi, zbog svog stava je bezočno napadan na društvenim mrežama. Kada je Netanyahu stao uz Yaalonove kritičare, njihova svađa je eskalirala, te je u maju Yaalon dao ostavku. Objašnjavajući svoju odluku, Yaalon je kazao: „Svim svojim snagama sam se borio protiv svih manifestacija ekstremizma, nasilja i rasizma u izraelskom društvu, koje prijete njegovoj postojanosti i također ulaze u IDF, nanoseći im štetu.“

Da Yaalon od svih ljudi može biti predmet takvog postupanja samo dokazuje koliko se Izrael zadnjih godina promijenio. Vođa Likuda i bivši načelnik generalštaba IDF-a, Yaalon nije ljevičar: podržavao je Oslo, ali se kasnije predomislio kada je, kao šef vojne tajne službe, svjedočio Arafatovoj obmani. Yaalon ipak i dalje vjeruje u značaj sekularne države i vladavine prava. To ga je označilo kao jednog među posljednjim pripadnicima stare garde u stilu Ben-Guriona koji je i dalje u službi. Ovakve reference su bile dovoljne da pokrenu lavinu uvreda na Internetu. Nije bilo važno što je imao impresivnu vojnu prošlost, protivio se mirovnom procesu ili podržavao gradnju novih naselja. U Netanyahuovom Izraelu, puko istrajavanje na odgovarajućem procesu zbog dokumentiranog zločina sasvim je dovoljno da sebi osiguraš prijezir nove elite i njezinih pristalica.

VJEČNI PREMIJER

Jedan do načina kako je Netanyaju ostao na vlasti tako dugo – nakon Ben-Guriona, on je vođa s najdužom službom – je krojenje politike u skladu s javnim mišljenjem. 2009. okrenuo se centru jer se plašio Obame i želio je odbaciti svoju reputaciju iz nepromišljenosti. Zadnjih godina, kako se izraelska javnost okrenula desnici, okrenuo se i on – što mu je omogućilo da otvorenije iskazuje svoje strasti.

Tokom ovog perioda, Netanyahu se okoristio i ključnom činjenicom: nepostojanjem nijednog ozbiljnog suparnika, unutar ili van Likuda. Od povratka na vlast 2009., u anketama javnog mnijenja uporno je pobjeđivao sve kredibilne kandidate za mjesto premijera – u velikoj mjeri. Unutar Likuda, Netanyahu je uspio skloniti s puta niz pretendenata poput Moshe Kahlona, Gideona Saara i Silvana Shaloma. Opozicija nije uspjela ponuditi vlastitu vjerodostojnu alternativu. Nakon odlaska iz službe 2001., Barak je potpkopao svoju poziciju odlučivši se na luksuzan životni stil koji se činio neprimjerenim vođi laburista. U međuvremenu, Tzipi Livni, Olmertova ministrica vanjskih poslova i njegova nasljednica na mjestu šefa Kadime, zapravo je pobijedila Netanyahuov Likud na izborima 2009., dobivši 28 mjesta, a Likud 27. Ona ipak nije mogla okupiti dovoljno veliku koaliciju za formiranje naredne vlade, a posljedična slabost kao opozicijskog vođe je naštetila njenoj slici u javnosti.

Bennett se sada pokušava pozicionirati kao mlađa i demokratičnija verzija njegovog nekadašnjeg mentora. Nema sumnje da je Bennett harizmatičan i da je njegova popularnost prilično porasla. Ali vodi malu stranku s ograničenom bazom koja ne može dobiti na izborima ukoliko se ne ujedini s Likudom. Nir Barkat, desničarski gradonačelnik Jerusalema, je još jedan bivši poduzetnik koji njeguje nacionalne aspiracije, ali mu nedostaje harizma i van izraelskog glavnog grada je sasvim nepoznat javnosti.

Netanyahuov trenutno najjači suparnik je vjerovatno Lapid, bivši kolumnist i TV voditelj koji je osnovao Yesh Atid kao stranku centra 2012. i odnio spektakularnu pobjedu 2013., čime je obezbijedio Yesh Atidu drugi najveći broj mjesta u Knessetu. Lapid se pridružio Netanyahuovom kabinetu nakon što su on i Bennett primorali premijera da odbaci ultraortodoksne stranke. Ali Netanyahu ga je uskoro nadigrao, gurnuvši Lapid u ministarstvo finansija – provjereno groblje za ambiciozne političare budući da često podrazumijeva nepopularne mjere poput povećanja poreza i ukidanje olakšica. Lapid nije ostvario mnogo za svog vremena u službi, a 2015., nakon žestoke svađe s Herzogom i njegovom Cionističkom unijom oko istih glasača, Yesh Atid je izgubio skoro polovinu svojih mjesta. Otad, Lapid je poboljšao svoju poziciju u javnosti – ankete o popularnosti smjestile su Yesh Atid na drugo mjesto iza Likuda – izgledajući religioznije i žešće osuđujući teror. Lapid je umjeren (podržava Palestinsku državu i protivi se širenju zabačenih naselja na Zapadnoj obali), sjajan je govornik, i vješt u čitanju osjećaja javnosti. Ali on je hipersenzitivan – zna pretjerano reagirati ako je kritiziran – nedostaje mu iskustva u sigurnosti što je u Izraelu veliki nedostatak.

Ipak, ništa ovo ne znači da je Netanyahu potpuno zaštićen, naprotiv. U martu je Haaretz objavio anketu koja pokazuje da bi nova, imaginarna stranka predvođena Gabijem Ashkenazijem (slavnim bivšim načelnikom generalštaba IDF-a), Kahlonom, i Saarom pobijedila Likud da se izbori održe sutra. Ali ukoliko se njena koalicija ne raspadne, vlada ne treba raspisivati nove izbore do novembra 2019., a nepostojeća stranka ostaje tek fantazija. Za to vrijeme, Netanyahu nastavlja svoje manevre. Pokušao je ubijediti manje desničarske stranke da formiraju novu, širu stranku s Likudom (do sad, ni jedna od njih nije pokazala interes). Prošlo proljeće je održao pregovore s Herzogom oko formiranja jedinstvene koalciije, da bi se u zadnjem trenutku povukao i ponudio svom bivšem savezniku Liebermanu mjesto ministra odbrane. S Liebermanom u vladi, vladajuća koalicija – najdesničarskija ikad – može dobiti proširenu parlamentarnu bazu i više prostora za djelovanje.

Do održavanja narednih izbora, Netanyahuova vlada će pokušavati ugraditi što je moguće više promjena u izraelsko društvo i establišment. Premijer i njegovi saveznici će uporno ići ka imenovanju više konzervativaca u Vrhovni sud i religioznijih cionista na ključne vladine i akademske pozicije. Sačuvat će svoju podršku kulturi Mizrahija i naselja na Zapadnoj obali, nametnut će više ograničenja organizacijama ljevice i podizat će tenzije s izraelskim Arapima.

Bez obzira na to ko pobijedi na narednim izborima, barem neke od ovih promjena izgledno će postati trajne. Zemlja je već daleko manje tolerantna i otvorena za razgovore nego što je bila. Mirovni kamp se raspao, a tek pojedinci istinski dovode u pitanje status okupacije. Arapsko-židovski odnosi su tako loši da bi im trebalo vanserijsko vodstvo i izuzetan trud da se poprave. A američko ograničenje finansija je ojačalo osjećaj među mnogim Izraelcima da mogu sami i da više ne trebaju brinuti o tome da udovolje Washingtonu. Teško da ćemo vidjeti kako će novi izraelski premijer – ili novi američki predsjednik – zaustaviti mnoge od ovih promjena.

(KRAJ)

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)