EKSTREMIZAM ZA SISIJEVOG REŽIMA Al-Anani: Njegova represivna politika je pogoršala problem

12.01.2017. u 02:36

ANALITIKA

Egipat ima dugu povijest terorizma i političkog nasilja, koje je počelo u ranim 1970-im i nastavilo se do kraja 1990-ih. Međutim, sada je nasilje na nivou neviđenom u zadnje dvije decenije.

Piše: Khalil al-Anani,thebosniatimes.ba

Kome god treba dokaz da se islamistička radikalizacija uvlači u Egipat za režima predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija ne treba tražiti dalje od bombardiranja koptske pravoslavne crkve u Kairu 10. decembra. U napadu, za koji je odgovornost preuzela Islamska država (poznata kao ISIS), poginulo je 25 a ranjeno oko 50 ljudi. Osumnjičenog bombaša samoubicu, 22-godišnjeg Mahmouda Shafiqa Muhameda Moustafu, 2014. uhapsile su egipatske snage sigurnosti kada su on i jedan od njegovih drugova našli u blizini protesta opozicije. U zatvoru je mučen i tamo je proveo godinu dana, a nije optužen ni za jedan pravi zločin, kako navodi jedan od njegovih advokata. Moustafin put ka radikalizaciji otkriva lahkoću s kojom ekstremisti iskorištavaju Sisijevu represivnu politiku iznuđivanja podrške od mladih Egipćana.

Iako politički i društveni stručnjaci opširno istražuju povezanost između državne represije i radikalizacije, postoji nepobitan dokaz da su one povezane u slučajevima Alžira, Čečenije, Egipta i Libije. U nekim slučajevima, poput Kine, Kazahstana i Iraka, za vladavine Saddama Husseina, učenjaci su otkrili da oštra represija može približiti suprotnosti u mišljenjima i ugušiti ustanak. U drugim slučajevima, npr. u Egiptu, dovodi do radikalnog i nasilničkog ponašanja.

Egipat ima dugu povijest terorizma i političkog nasilja, koje je počelo u ranim 1970-im i nastavilo se do kraja 1990-ih. Međutim, sada je nasilje na nivou neviđenom u zadnje dvije decenije. Otkako je Sisi preuzeo predsjedavanje 2014., teroristi su bombardirali institucije sigurnosti, ubili visoke funkcionere i vojno osoblje, uništili vojna vozila, oteli i pogubili vojnike i civile. Prema različitim dokumentiranim izvještajima, broj žrtava napada u zadnje dvije godine naglo raste. Prema Globalnom indeksu terorizma, terorizam u Egiptu je na svom najvišem nivou od 2000. „2015. zabilježena su 662 smrtna slučaja, što je porast od 260% od 2014. S druge strane, od 2000. do 2012., najveći broj smrtnih slučajeva u jednoj godini bio je 92, i to 2005.“

Sisijeva bizarna represija miroljubive i nenasilne opozicije stvorila je plodno tlo za ekstremističke i radikalne ideologije. Većinu napada otkako je Sisi na vlasti izveo je Wilayat Sinai, ISIS-ov egipatski ogranak. Prije puča u julu 2013., grupa je (originalnog naziva Ansar Beit al-Maqdis) svoje operacije izvodila na Sinaju i uglavnom je na meti bio Izrael. Međutim, nakon puča, proširila je svoje operacije na kopno gdje je na meti redovno držala pripadnike režima i snage sigurnosti. Njezini napadi su iscrpili resurse Sisijeve administracije i oštetili njezinu sliku u javnosti moćnog i stabilnog režima.

Drugi razočarani islamisti su formirali vlastite pobunjeničke grupe i mreže koje ciljaju vladine službenike, institucije i pristalice. Kroz protekle tri godine, 12 radikalnih i nasilničkih grupa i mreža je nastalo i proširilo se, a među njima Ajnad Misr (Vojnici Egipta), Pokret Molotov i Liwaa al-Thawra. Ove grupe koriste različite taktike poput regrupiranja i mijenjanja svojih imena kako bi izbjegle režimsku represiju i pružile otpor suzbijanju, a dokazale su se kao veoma lukave i pogubne po Sisijev režim.

Za razliku od Wilayat Sinaija, čiju ekstremističku ideologiju mnogi islamisti u Egiptu odbijaju i osuđuju, ove nove,  manje pobunjeničke mreže primarno su vođene političkim nepravdama. Njihove pristalice unutar islamističkih krugova vide ih kao predvodnike u borbi protiv režima, a mnogi mlađi islamisti ohrabruju njihove operacije protiv vladinih snaga sigurnosti. Ove grupe traže podršku i nove članove među onima koje Sisijev režim tlači i koji su možda izgubili nekog od svojih rođaka i članova porodice nakon puča, naročito poslije masakra u Rabaai, gdje je 800 ljudi poginulo 14. augusta 2013. Neki od njih pokazuju znak Rabaae (četiri prsta) u opravdanjima njihovih napada.

Iako ne postoje službeni podaci o broju ljudi koji su se radikalizirali ili priključili ovim novim pokretima, ustaljen ritam sofisticiranih napada – kojih je prema nekim izvještajima 100 mjesečno – sluti da će ovaj problem i dalje progoniti režim. Nadalje, za razliku od klasičnih radikalnih grupa 1970-ih i 1980-ih, poput Jamaat al-Islamiyye i Al-Jihada, koji su bili hijerarijski organizirani, imali su discipliniranu strukturu i strog lanac komande i vodstva, većina ovih novih tijela su tajanstvena i agresivna, što je potrebno da bi se nadigrao režim.

STRATEGIJA KOJA GAJI TEROR

Sisijeva protuteroristička strategija nije se pokazala samo beskorisnom nego i kontraproduktivnom. Prema nekim procjenama primijetno je povećanje radikalizacije među mlađim islamistima zbog njegove taktike. Dvojica bivših islamista s kojima je autor razgovarao potvrdili su deprimirajuću stvarnost. Jedan od njih, koji je proveo 11 mjeseci u lokalnom zatvoru bez suđenja, opisuje uvjete kao „idealne za ekstremiste koji žele regrutirati i indoktrinirati mlade islamiste“. Drugi se prisjeća 18-godišnjaka kojeg su ekstremisti regrutirali dok je bio u zatvoru zbog legalnog protestovanja protiv režima i koji je na kraju odbio posjete svojih roditelja u zatvor nazivajući ih „nevjernicima“. Slične priče i zaključke donijeli su i domaći i strani mediji.

Prema izvještaju koji su prošlog aprila objavile novine u privatnom vlasništvu Al-Shorouk, zloglasni egipatski zatvor Tora je postao „vladin centar za regrutaciju islamista u Deash [ISIS].” Snage sigurnosti i zatvorska administracija su ne samo svjesni problema, nego olakšavaju sve tako što dozvoljavaju miješanje i interakciju ekstremista i novih zatvorenika. Prema jednom od sugovornika, ova taktika pomaže režimu da sve zatvorenike prikaže kao „teroriste“ i opravda njihovo zatvaranje.

Sisijeva borba protiv terorizma tako potiče još terorizma dok u isto vrijeme to ide na ruku narativu njegovih ekstremističkih oponenata da režim ohrabruje radikalizam kako bi opravdao svoju represivnu politiku.  Kako su hiljade islamista sada iza rešetaka, ekstremisti će sigurno biti u mogućnosti privući i regrutirati stotine novih.

Sigurno je da Egipat ima ozbiljan problem sigurnosti, i Sisijeva vlada mora učiniti nešto da ga riješi. Ali Sisi je bolje mogao voditi rat protiv tvrdokornih ideoloških grupa poput ISIS-a političkim, ekonomskim i institucionalnim reformama koje su se mogle prilagoditi politički osviještenim grupama poput Šestoaprilskog pokreta, miroljubivih islamista i ljevičara. Na primjer, umjesto rasipanja milijardi dolara na sumnjive megaprojekte, Sisi je mogao poboljšati socioekonomske uvjete miliona Egipćana koji se bore da ispune osnovne potrebe. Umjesto rasipanja miliona dolara na gradnju novih zatvora, mogao je otvoriti hiljade radnih mjesta za mlade Egipćane koji se sve više osjećaju otuđenim i odbačenim. Nadalje, umjesto što jača ekonomsko carstvo vojske, mogao je izdvojiti poticaje za egipatske investitore, mlade poslovne ljude i poduzetnike kako bi rasli i napredovali.

Većina mladih Egipćana koji su svrgnuli predsjednika Hosnija Mubaraka 2011. Žele slobodu govora i radna mjesta. Žele bolji život. Većina njih su postali ogorčeni i marginalizirani nakon Sisijevog dolaska, a sve što on radi ide na ruku ekstremistima i radikalima.

Utjecaj Sisijeve autoritarne politike prelazi granice Egipta i rezultira regionalnim i globalnim rizicima. U jesen 2016., Wilayat Sinai je oborio ruski avion nad egipatskom pustinjom kada je poginulo 224 ljudi. Također su preuzeli odgovornost za bombardiranje talijanskog konzulata u Egiptu u julu 2011., kada je poginula najmanje jedna osoba. Nedavno su egipatske vlasti navele da su tragovi eksploziva pronađeni na tijelima putnika leta 804 EgyptAira koji se 19. maja 2015. srušio u Sredozemno more i kada je život izgubilo 66 ljudi. Za rušenje aviona nijedna teroristička grupa nije preuzela odgovornost, ali je vrlo vjerovatno da su teroristi bili upetljani. Nemoguće je poreći da je radikalizacija u Egiptu postala veliki problem od puča 2013., i bilo bi naivno očekivati da će problem nestati a da se ne prepozna uloga Sisijevog režima u svemu. Direktno govoreći, što egipatska vlada duže  bude održavala svoju represivnu politiku, islamisti u toj zemlji će postajati sve radikalniji i više nasilni.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)