ISPOVIJEST IZRAELSKOG SNAJPERISTE: Pucaj da (ne) ubiješ

11.01.2017. u 05:24

SPECIAL

Idem po toj stazi, moj M4 udara me s lijeve strane tijela, M24 snajperska puška mi je na desnom ramenu. Krećemo se polako, jedan po jedan. Tada mi pada na pamet da sve ovo zapišem: o čemu snajperista misli prije misije


FOTO: Ilustracija (Profimedia)

Pet stotina metara od granice Izraela i Gaze, tim - nas dvojica snajperista, "spoter", poručnik i vozač - sjedimo za stolom u maloj kancelariji Major W, komandanta ove specijalne pješačke jedinice. Gledam u iskrzanu crno-bijelu fotografiju koja kruži - debeljuškasti sredovječni čovjek u jakni s bijelim rukavima, stoji na suncem obasjanoj livadi. Fotografiju nam je osigurala obavještajna služba, i na njoj je čovjek kojeg treba da ubijemo.

Naše tajno ime za njega je "Šamen", "debeljuca". Kreativno ime, vjerovatno ga je dobio od djevojaka koje 24 časa dnevno, sedam dana u nedjelji, nadgledaju granicu s monitora u komandnom centru, nedaleko od kancelarije u kojoj sjedimo. Obavještajni dosje ima podatke koliko blizu Šamen dolazi do ograde, u koliko se sati pojavljuje, kao i informacije o prethodnim pokušajima. Naša jedinica je nedavno pristigla, na smjenu dugu nekoliko mjeseci. Zadatak nam je da čuvamo granicu prema Gazi. Meni je ostalo još svega nekoliko mjeseci u vojsci.

Šamen je potvrđeni lider grupe Palestinaca koji, prerušeni u posmatrače ptica, sa svojim malenim kavezima stižu do ničije zemlje i prikupljaju podatke o Izraelu, ili postavljaju eksplozive blizu ograde, ili traže pogodna mjesta za kopanje tunela iz kojih bi se napao Izrael. Politika nas iz IDF-a je da ovim neformiranim militantima priprijetimo pucnjem iz vazduha, jer je zabranjeno približavati se ogradi. Ako oni ignorišu upozorenje ili se vrate kod ograde, šalju se snajperisti da ih upucaju u nogu. Taj metak ne treba da ih ubije, već da ih rani i da ih onemogući da nastave svoju aktivnost. Samo ako neka osoba predstavlja direktnu opasnost, oficir će izdati naredbu da se puca da bi se ubilo.

Prolazimo kroz dobro poznatu vojnu rutinu "procedure bitke" (period planiranja uoči misije, obično dug dan ili dva, ali to je klizno). Mape se memorišu, oružje se čisti. Detalji i formacije nastupanja se uče, sva moguća scenarija se analiziraju. Ovo neće biti naša prva snajperska zasjeda, ali nikada dosad nisam bio dio misije sa specifičnom metom, i nikada nismo bili u vatrenom obračunu.

Osjećam se rastrzanim jer namjerno planiram da ubijem osobu. Spremamo opremu - gumene tepihe na kojima ćemo ležati dok pucamo, sendviče, toplu odjeću. Prebrojavamo svaki i najmanji dio opreme, sve do posljednjeg metka.

Uzimam beretku i krećem ka kancelariji višeg zapovjednika, potpukovnika A, za posljednji brifing. On nam kaže da ćemo, umjesto planiranih 36 sati, u zasjedi biti oko 12, što mi je prijatno iznenađenje. Tjera nas da ponovo provjerimo da li su naše snajperske puške M24 dovoljno dobre, i govori da treba da vježbamo pucanje u nogu. Zato se misija odlaže na još jedan dan, pošto odlazimo na strelište. Tamo nas čeka B, oficir snajpera u našem bataljunu. Namještam snajper na stotinu metara, i prelazimo u formaciju - jedan snajperista je lijevo, osmatrač s dvogledom s uvećanjem do 40 puta je u sredini, a ja sam desno. Drugi snajperista je dešnjak, pa on leži na lijevoj strani, sa lijevom nogom koja je opružena i koja ga stabilizuje. Ja sam ljevak, pa sam na desnoj strani.

Kako bismo na strelištu simulirali pucanj u nogu sa 400 metara, stavljamo tanak sloj selotejpa na daljinu od 100 metara, gdje se nalazi i kraj strelišta. Osmatrač govori drugom snajperisti da gađa samu sredinu selotejpa, a ja se fokusiram na njen kraj, oko centimetar daleko, u slučaju da ima vijetra, da bi makar jedan od nas pogodio kad zapucamo u istom trenutku. Osmatrač ritmično odbrojava: sedam, četiri, dva, pucaj. Brojevi 7, 4 i 2 se koriste jer na hebrejskom ne zvuče kao riječ "esh" (pucaj), pa ne možeš da ih pomiješaš u žaru bitke. Kada se čuje "esh", odjeknu dva pucnja, i osmatrač nam zadovoljno kaže da je, kako je i planirano, selotejp pogođen na dva mjesta. Jedan u sredini, i jedan sa strane.

Dok provjeravamo metu, oficir B dobija poziv o incidentu na granici, i bornim kolima odmah odlazimo tamo. Nisam do kraja kalibrisao M24, pa sam malo nervozan. Kada ste snajperista, morate da budete perfekcionista. Uspeh je tako crno-bijel, pogodi ili promaši, razlika je tako delikatna. Malo ispupčenje na cijevi ili kašalj dok pucaš može da promjeni sve.

Te noći, dobijam poriv da se molim. Pozajmljujem sidur, zaključavam se u WC (jedino mjesto gdje ima iole privatnosti). Molitve nisu toliko važne, ali ovo mi djeluje neophodno.

Razmišljam o tome kako Šamen večeras ide na počinak, ne razmišljajući o tome da će ga grupa ljudi sutradan upucati. Pokušavam da se prisjetim da on želi da nama nanese zlo. On bi naudio djevojčicama koje bezbrižno hodaju ulicama. On bi vjerovatno ubio moju sestricu ili mog brata. A i dalje mi je teško da shvatim da moram da ga upucam u nogu i obogaljim.

Iščekivanje je, po običaju, ono što tanji nerve. Kada smo tokom obuke skakali padobranom, skok je trajao minut i po, ali sati čekanja, strepnje da baš tvoj padobran ne bude faličan, činili su cijelu stvar strašnom. Ponekad imam utisak da mi više nego mojih prijateljima smeta pomisao da pucam na nekoga, ali ko to može da zna?

Buđenje je u 5 ujutru. Komandant bataljona hoće da vježbamo tako što ćemo posmatrati nečiju nogu kroz optiku od 400 metara, tako da čekamo da svane. Poslije nekoliko minuta, snajperisti i osmatrači izlaze. Okrećemo puške prema vozaču i poručniku koji stoje nekih pola kilometra dalje. Razgovaramo o tome koju nogu treba da gađamo obojica.

Vraćamo se u vozilo, i poručnik dobija poziv od djevojaka koje nadgledaju granicu. "Bari", kako je njegovo kodno ime, jedan od Šamenovih saradnika, već je na granici. Veselo raspoloženje čuje se u vozilu, dok se kotrljamo prema Gazi.

Nas četvorica krećemo ka sjeveru. Nekoliko puta usput stajemo, a poručnik izlazi i penje se na grudobran koji nas štiti od Gaze kako bi izvidio situaciju. Odjednom čujemo pucnje, i moja prva pomisao je da nas je pretekla neka druga snajperska jedinica. Sa voki-tokijem prislonjenim uz uho, poručnik nam govori da je to regularni bataljon ispalio pucnje upozorenja. Psujemo ih što su nam uništili plan, ali on nas uvjerava da je dobro što su pucali. Ako se Bari sada vrati, imamo dozvolu da pucamo na njega. A ispostavlja se da on nije previše zabrinut za svoju sigurnost, jer se odmah vraća.

Snajperski tim dolazi do pozicije. Vadimo puške i usmjeravamo se ka meti, ali on odlazi od nas, udaljen više od 500 metara. Naš poručnik ne bi da rizikuje. Djevojke nam preko sigurne veze kažu da se Bari kreće ka sjeveru, i poručnik odlučuje da i mi krenemo na sjever, sve do same ograde. Idem po toj stazi, moj M4 udara me s lijeve strane tijela, M24 snajperska puška mi je na desnom ramenu. Krećemo se polako, jedan po jedan. Tada mi pada na pamet da sve ovo zapišem: o čemu snajperista misli prije misije.

Dolazimo do jednog brdašceta, koji kao zaklon koriste tenkovi. Previše smo upadljivi, pa se spuštamo do žbunja pored. Najzad smo na dobroj poziciji, i Bari nam je u dometu. Tu je pet "posmatrača ptica", ali ne vidim ništa na njima što ima veze s pticama. Oni kruže i gledaju našu stranu ograde. Bari se s nekom torbom približava ogradi. Konstantno se pomjeramo lijevo-desno, ali ni u jednom trenutku nemamo svi dobar pogled na Barija, a još manje na njegove noge. Prilazi nam na oko 200 metara, čačka nešto na zemlji, a onda kreće ka jugozapadu. Osmatrač teško uspijeva da procjeni tačnu udaljenost. On kaže da je Bari na 300 metara. Djevojke preko sigurne veze kažu 350. Potom se pojavljuje prilika, kratka, da zapucamo. Osmatrač odbrojava: sedam, četiri, dva, esh. Pucamo.

Bari je na oko 400 metara od nas, hoda okrenut leđima. Promašujemo, i ponovo gađamo. Bari ne reaguje. Osmatrač nas ne ispravlja, pa pucamo ponovo. Bari pada na zemlju, i čini mi se da se hvata za nogu. Poslije nekoliko minuta, tip u narandžastoj jakni kreće ka Bariju. Drugi snajper i osmatrač misle da smo ga pogodili. Nadam se da su u pravu, ali moj prvi utisak je da nismo. Nisam vidio da je njegovo tijelo odjednom reagovalo na nešto. I dalje sam usmjeren na mesto gdje je pao. Njegov motor je vidljiv iznad biljki. Druge glave oprezno se pomaljaju iznad zelenila. Poslije nekoliko minuta, vidim neke pokrete, i Bari ustaje, grabi svoj motor i šeta dalje. Razočarani smo. Bauljamo još nekoliko metara dole, i drijemamo do kraja jutra, dok ne stigne naređenje da se vratimo na početni položaj. Čudan je osjećaj pucati na čovjeka.

Nazad u bazi, pritisak na snajperiste koji su promašili je veliki. Neki se ponašaju prema nama kao da nam je neko umro. Neki drugi nas zadirkuju. Drugi snajperista i ja pokušavamo da im objasnimo šta se desilo, i da biti snajperista ne znači samo imati dobar vid i spremne ruke. Meni se čini da osmatrač treba da snosi najveći dio krivice, jer nas nije dobro organizovao.

O tome šta je pošlo po zlu razgovaramo sa poručnikom, a onda majoru predajem zvanični izvještaj. Prave se planovi da sutra ujutru probamo opet, ali tog dana pada tolika kiša da se sigurno niko od njih neće pojaviti. Provodimo taj dan u vozilu, a mene svrbi da izađem i da ponovo pucam. Znam da neću biti sretan pre nego što pogodim Barijevo stopalo. Onaj čudan osjećaj o pucanju na čovjeka je nestao - sada samo želim da pogodim metu.

Završava se i taj dugi dan, vraćamo se u bazu taman na večeru za šabat, poslije koje kreće zabava. Pjevaju se neke pjesme, a među njima su i one koje se sprdaju snajperistima. Te večeri odlučujemo da apgrejdujemo kamuflažni aspekt naše misije. Ja organizujem farbanje lica, osmatrač pronalazi mreže. Dok ležimo u krevetu i pričamo o misiji, ulazi poručnik i najavljuje da je buđenje u 4:45. Misija se ponavlja sutra ujutru.

U mračnoj ledari jutra, pakujemo opremu i snajperske puške u vozilo. Drugi snajperista i ja imamo ofarbana lica. Nervozan sam. Možda ne bi trebalo da budem, jer nisam ja taj koji će uskoro izgubiti nogu.

Nas četvorica, plus major W lično, zajedno sa njegovim tipom za radio-vezu, odlazimo na mesto odakle ćemo danas pucati. Prolazimo inspekciju pre svanuća i odlazimo u kola da se grijemo i čekamo kada će primjetiti Barija. Poslije nekog vremena, stiže signal. Krećemo.

Prekrivamo glave i ramena mrežama, i polazimo. Poručnik i osmatrač idu prvi, a drugi snajperista i ja smo oko 20 metara iza njih. Hodamo duž nasipa koji štiti stazu od Gaze, mada povremeno nailazimo na rupe. Njih prelazimo u parovima, sa puškama prislonjenim na tijela, kako nas izdaleka ne bi vidjeli. Idemo kroz blato, sve do pozicije gdje, prema navodima naših djevojaka, čeka Bari. Pokušavam da ostanem neprimjetan. Izbjegavam nagle pokrete. Spuštam lice, najprepoznatljiviji deo tijela iz daljine, ali onda se sjetim da imam mrežu preko lica i da mogu da gledam.

Osmatrač i poručnik kreću da traže Barija, drugi snajperista i ja se spremamo. Prvo skidam zaštitu sa oroza, stavljam čepove u uši, skidam šljem. (Snajperisti uvijek pucaju bez šljema - osim što smeta, pravi pritisak na vrat i izaziva bol kada vam je glava podignuta dok ležite, što je najčešća pozicija koju zauzimate). Pokušavamo da namažemo blato na ruke kako bi bile tamnije, ali previše je suvo i ne ostaje na dlanovima. Jednim listom čistim svoj kažiprst. Djevojke kažu da je Bari na 220 metara. Nas dvojica podižemo poklopac sa optike.

Osmatrač mi pokazuje metu i vidim ga, nekih 200 metara dalje, kako gleda u našem pravcu, ka Izraelu. Ne vidi nas jer je sunce iza nas, u njegovim očima.

Bari sjedi, gleda okolo, nosi plavu jaknu s nečim bijelim na grudima. Osmatrač je na sigurnoj vezi sa zamjenikom komandira bataljona, i govori nam: "pucajte samo ako ste sto posto sigurni da ćete pogoditi". I "potvrdite mi da razumijete da smete da pucate samo u stopalo".

Čekamo, s "krstićem" na meti. Nekoliko puta Bari ustaje, ali kako osmatrač počinje da odbrojava, on ponovo sjedne. Ne možemo da ga gađamo u nogu dok sjedi. Ako to budemo uradili, metak bi mogao da mu prođe kroz butinu i da ga ubije. Zato čekamo. Srce mi ludački lupa. Za razliku od prošle misije, sada imam i vremena za razmišljanje.

Bari kao da je nešto primjetio. Zuri u našem pravcu. Osmatrač kaže poručniku da ne mrda. Potom Bari ustaje. Osmatrač odbrojava: sedam, četiri, dva, esh. Čuju se dva pucnja i Bari poklekne udesno, bježeći. Osmatrač tvrdi da smo ga pogodili, ali meni se srce cijepa kada vidim da Bari trči. Pratimo ga kroz snajper. On šepa, i šepa sve više. Prilaze neki ljudi da mu pomognu, jedan ga pridržava desnom rukom, i tada nam postaje jasno da smo ga pogodili.

Djevojke potvrđuju pogodak. Stiskam pesnicu od sreće. Vraćamo se, nasmejani. Sunce sija, ptičice cvrkuću nad zelenim livadama - lijep dan u Gazi. Čujemo sirenu ambulantnih kola. Major W poziva poručnika, koji nam pokazuje uzdignuti palac. Svi možemo da osjetimo kako pritisak nestaje.

Svi komandantni su to gledali uživo iz kontrolne sobe. Po povratku, gledamo snimak. Mislim na to kako je sve to smiješno, kao usporeni snimak neke utakmice. U bazi smo postali poznati, vojnici koji su najzad pucali na nekog.

Oko nedelju dana kasnije, udaramo na glavnu metu, Barijevog šefa, Šamena. On je bio jako pametan, uvijek se krio iza šiblja i žbunja. Morali smo da ga pratimo čitavih pet sati, nekoliko dana zaredom, prije nego što smo uspjeli da ga pogodimo. Mnogo teže je upucati nekoga u nogu nego ga samo ubiti. Noga je uska, lako se skriva na tlu, uvijek se kreće. Naravno, mogao sam da ga upucam iznad noge i da kažem da je bilo slučajno. Niko ne bi znao. Kakva je samo ironija što se toliko trudimo da ne ubijemo ove tipove.

Tog dana, i naša ekipa je bila u drugačijem sastavu. Rotacija uvijek postoji, bilo da je neko otišao na odsustvo ili se mijenja zapovjednik. Gledali smo ovog tipa, čekali da se pokrene, ali uvijek je klečao. Onda je ustao da piša, i ni tada nismo vidjeli njegovo stopalo onako kako bi trebalo. Ali jesmo njegov penis, sa čak 300 metara...

Koji minut kasnije, uspjeli smo da ga pogodimo. Čujem bolni vrisak i začudim se koliko nekako ženski zvuči. Previsoko za jednog muškarca. Ali, znamo da smo ga pogodili, našu glavnu metu. Vraćamo se ka džipu, pušimo cigaretu u ime slavlja i fotografišemo se zajedno.

Stalno smo na oprezu. Svakog dana. Imamo sastanke do kasno uvečer, budimo se prije zore svakog jutra. Skoro svake noći, budi nas uzbuna - neko se negdje približio granici, ili je možda uspio da se dokopa Izraela. Naučio sam kako da se što prije dobacim do vozila i da tamo uhvatim san u svakom trenutku u kojem mogu. Uglavnom se ništa ne događa.

Jednog dana, kada pomislim da ćemo najzad uspjeti da se odmorimo, stiže naređenje da krenemo prema čovjeku koji je na granici negdje na sjeveru Gaze. Moral nam je nizak, ali trpamo se nekako u mali džip koji nam je dodijeljen tog dana, umjesto velikih bornih kola. Mi smo tim izraelskih snajperista, pojavljujemo se tamo gdje nas pozovu da pucamo na ljude za koje bismo radije voljeli da ostanu kući i da nas puste da i mi budemo kući. Sjedimo u džipu u počinjemo da pjevamo Bitlse. "Yesterday" je prikladna pjesma za ovo raspoloženje, a nije loše kad svi pjevaju zajedno. Misija je na kraju otkazana, bez ijednog ispaljenog metka.

Nekoliko dana kasnije, ponovo nas šalju na sjever Gaze da se obračunamo s nekim tipovima koji pokušavaju da podmetnu eksploziv. Pucamo u stopalo jednom mladiću i promašujemo. Nisam siguran zašto - ima tu mnogo faktora, neki su naša krivica, neki nisu. Naša meta, jedva da ima dvadeset godina - a možda ni toliko - sklanja se iza neke stijene. Onda izlazi s nekoliko prijatelja, i traže nas pogledom. Mi ležimo skriveni u grmlju, gledamo ih. Jako su blizu, i jako sam nervozan. M24 nije baš napravljen za ovako blisku borbu. Poručnik je najmanje kvalitetan u našoj jedinici, i ne prestaje da telefonira i da priča radio-vezom. Brinem da je previše glasan, da će ga momci iz Gaze čuti.

Ne razumijem taj očigledni nedostatak straha koji vidim kod njih. Jedva su preživjeli, i odmah se vraćaju. Je li to očaj? Proizvod života u Pojasu Gaze, gdje si naviknut na puškaranje i nasilje? Šta može da bude veliko u tome da se blizu granice suprotstavljaš neprijatelju - pritom veoma treniranim vojnicima - koje ne možeš da vidiš? Mora da je posredi ponos, odbijanje da izgledate uplašeni pred "cionističkim neprijateljima." Kada čitam neke od lažnih, prenaduvanih izvještaja Hamasa o tome koliko štete nanose Izraelu, pomislim na to kako ne igraju po pravilima: jedno od tih pravila trebalo bi da bude da ne ideš tamo gdje neko može da puca na tebe. Drugo je da argumenti treba da budu zasnovani na činjenicama. Možda je sve ovo samo zbog identiteta, a ne fakata ili razuma. Ležim tamo u tom žbunju i shvatam da radije ne bih bio ovdje, shvatam da više ne želim da pucam na ljude.

Posle toga, drugi snajperista i ja se šalimo kako smo promašili jer smo pucali cvijećem umjesto mecima. Obojici nam je preostalo svega nekoliko dana prije nego što napustimo službu, i kažem mu da mi je sada svejedno. Da sam spreman da ostavim sve ovo iza sebe. On se slaže. Želi samo da "bosonog juri gole ribe na Galapagosu". Stavljam cvijet iza uha, ispod šljema, ali on smeta poručniku, koji mi naređuje da ga sklonim. Hodamo nazad ka kolima, sa puškama na ramenima.

Posljednja je nedjelja u vojsci, i trebalo bi da sam već otišao, na obavezni odmor uoči "skidanja". Ali, onda mi u petak kažu da treba da odemo do Karnija, na napušteni granični prelaz, na 24-časovno dežurstvo, s potpuno novom ekipom. Nije to ništa strašno - pojavimo se tamo, zamijenimo se s njihovim tipovima, sa snajperistima s kojima smo već bili na treningu. To i radimo. Podijelimo se u smijene za dežurstvo i dosađujemo se. Ili spavamo. Ali, nakon 24 časa, kažu nam da druga ekipa ne može još da stigne, i da će se ovo pretvoriti u 48-časovnu misiju. Na kraju ostajem tamo pet dana, punih 120 časova, zajedno sa snajperistom koji mi je bio partner sve vrijeme. Niko ne dolazi da nas zamjeni, a mlađi regruti, koji su tek završili obuku od 14 mjeseci, nisu dovoljno operativno spremni ili izbrifirani da obavljaju misije na granici s Gazom. A visoki oficiri zahtijevaju da u Karniju budu snajperisti 24 časa dnevno. Tako ostajemo.

Mijenjamo samo snajpere, stavljamo onaj za noćno gledanje i skidamo ga. Jednog dana, vidimo s druge strane granice minu, koja je kamuflirana kao kamen, ali kada je posmatraš kroz uređaj za termalnu viziju, pokazuje se da ima drugu temperaturu. Tog dana, Major W nam kaže da ako se iko (ne računajući ženu ili neko dijete) približi toj mini, imamo dozvolu da ubijemo. Niko ne dolazi, ali je jako čudno imati zeleno svijetlo da ubiješ bilo koga ko dođe na neki teren. Plašim se i da slušam muziku tokom odmora, jer strahujem da će me u svakom trenutku pozvati da pucam.

Jedne noći, dežuram sa tipom iz svoje ekipe i čujemo neku letjelicu iznad, ali ne možemo da je vidimo. Svi drugi su u dubokom snu, leže gde god im je zgodno - na sjedištima vozila, na tlu. Odjednom - bum, bum, bum! - pucaju na nas. Ljudi ispadaju iz vozila sa zapetim puškama. Gdje je bio napad? Zapovjednik preko radio-veze saznaje šta se dogodilo - izraelski helikopter je bio iznad nas, ugašenog svjetla, u potrazi za skrovištem oružja u Gazi. Zaboravili su da koordinišu sa svojim trupama na tlu, pa je mitraljez iz helikoptera odlučio da nas malo razmrda.

Još nekoliko dana kasnije, i sve je gotovo. To je to. Jednog dana si u snajperskom rovu sa krstićem na čelu čovjeka, a već narednog si kući, i takve stvari gledaš samo na filmu, i razmišljaš o tome šta bi lijepo mogao da pojedeš sutra. Ta nadrealna jukstapozicija krivac je što mnogi vojnici ne mogu da se prilagode civilnom životu. Vojska, koja je bila cio tvoj život, odjednom je nestala - postala je stvar filmova i sjećanja - i ponekad ti se čini da je sve bio samo san.


(TBT, Piše Gerson Moris, unuk preživjelog iz Holokausta, pseudonim pisca koji je odrastao u SAD i bio u elitnoj jedinici IDF-a)