GODIŠNJICA SMRTI HAFIZA HADŽIMULIĆA: Ime časnog hafiza Hadžimulića svojim objedama kaljaju vehabije jednako kao i derviši!

11.01.2017. u 05:24

RELIGIJA

"Kada umrem pitat će se ljudi: "Ko je bio Halid Hadžimulić? Nek pitaju ko mi je mati, po tome će znati ko sam bio!“ zapisao je hafiz Halid ef. Hadžimulić u svojim sjećanjima. Iako je rahmteli hafiz Hadžimulić sam dao odgovor, ovo pitanje je ostalo otvoreno


FOTO: (Facebook)

Rahmetli Halid ef. Hadžimulić, sarajevski alim, rođen je 16. oktobra 1915. godine u Sarajevu, završio je Šerijatsku gimnaziju, u Zagrebu je završio Filozofski fakultet, odsjek romanistika, a potom i Filozofski fakultet, odsjek orijentalistike. Radio je kao muallim na Cicinom hanu, potom je premješten u mekteb na Vratniku, u Vakufskom povjerenstvu je radio kao referent, potom je premješten u vakufsku direkciju. Bio je bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke. Bio je imam i hatib u Carevoj džamiji.

Umro je 8. januara 2011. godine u Sarajevu, a ukopan je pored sarajevske novosagrađene Bakar babine džamije na At mejdanu.

"Kada umrem pitat će se ljudi: "Ko je bio Halid Hadžimulić? Nek pitaju ko mi je mati, po tome će znati ko sam bio!“ zapisao je hafiz Halid ef. Hadžimulić u svojim sjećanjima.            Iako je rahmteli hafiz Hadžimulić sam dao odgovor, ovo pitanje je ostalo otvoreno.

„ Nije lako govoriti o takvim ljudima. On je jako pozitivan hal imao, kao čovjek. Danas je teško naći onakav moral, onakav ahlak, pa i učenost“, rekao je za Agenciju FENA njegov kolega i prijatelj Salih ef. Ibrišević i dodao da je Hadžimulić obilježio svoju generaciju, „znao je on nekad uzvraćati neke prefinjene udarce, ne samo u ratu nego i poslije“.

A takvi ljudi se ne cijene ni dok su živi, ljudi koji su po djelima dobri, po naravi dobri, po znanju...

Novinar i publicista Nedžad Latić je potvrdio mišljenje Saliha ef. Ibriševića da je vrlo teško pisati o ljudima kakav je bio hafiz Hadžimulić.

Kao autor životopisa rahmetli Halida ef.Hadžimulića, objavljenog u knjizi „Zlatni bejt“ i sam smatra da je o njemu nedovoljno napisano, iako je i Šaban Gađo, njegov učenik, objavio knjigu „Prvi i posljednji ders“ što je kompilacija i izbor tekstova i dersova iz Mesnevije koje je hafiz Hadžimulić prevodio i predavao svojim učenicima.

Mišljenja je da, iako su napisane samo te dvije knjige o hafizu Hadžimuliću, to se ipak može smatrati pomakom kad su u pitanju životopisi takvih ljudi.

- Čak mislim da je o ulemi u posljednje dvije dekade napisano više knjiga nego za protekla dva stoljeća. Ali o ljudima koji su imali pobožnjački imidž i kao takvi stekli ljubav i ugled kod naroda, veoma malo se pisalo – rekao je Latić.

Dodao je kako imamo umjetnička djela, pripovjetke i romansirane životopise, poput "Ilhamijin put u smrt" od Rešada Kadića, ali nemamo još, vjerne i autentične životopise, niti memoare ljudi iz tekija.

Latić je ilustrirao tezu da je vrlo vrlo teško je pisati o tim i takvim ljudima pričom kako je Dželaludin Rumi pozirao jednom slikaru da mu napravi portret i ovome to nije pošlo za rukom. Osjetio je da je Mevlanino lice neuhvatljivo da bi se prenijelo na platno, pa je odustao.

- To ilustrira situaciju koliko je teško pisati o duhovnjacima i misticima, pa stoga ni nemamo njihove životopise. O velikanima iz Živčića i Oglavka postoje samo usmene predaje derviša. A i to su samo neke pobožne crtice iz njihova života poučne za derviše – rekao je Latić.

Pošto je vodio samački život, Halid ef. Hadžimulić je bio viđen samo u haremu Careve džamije. Ljudi su voljeli njegove hutbe i vazove. Ali, Sarajlije su znale da je on bio jedan od rijetkih alima porijeklom iz Sarajeva. Njegov babo, a posebno daidže bili su ugledni hafizi i mualimi. Njegov brat Mustafa bio je hafiz i poginuo je u ratu. U svakom slučaju bila je to ugledna familija za koju su čulo u svakom sokaku oko Baščaršije. Jer, on je bio njihov komšija.

- Hafiz Hadžimulić jest bio mesnevihan, predavač Mesnevije, ali on je bio i imam i hatib u Cerevoj džamiji. Bavio se bibliotekrstvom. Bio je poliglota, znao je arapski, persijski, ruski, francuski, njemački, engleski, latinski, a kako je o svom životopisu rekao „najveći uspjeh u životu bio mi je hifz“ - rekao je Latić, govoreći o Halidu ef. Hadžimuliću.

Smatra da ga to bitno razlikuje od druge uleme. Malo ko je još u sebi objedinio hutbu i ders, da bude hatib i mesnevihan. To je problem racionalizma i duhovnosti u vjeri. On je to uspijevao i po tome se razlikuje od drugih.

Na pitanje šta je najznačajnije iz njegovog djelovanja i rada što bi mladim ljudima, ulemi, običnim građanima, poslužilo da njeguju i čuvaju kao njegovo naslijeđe, Latić je rekao da je su iza hafiza Hadžimulića ostale zapisane hutbe, dersovi Mesnevije, pa i prijevod Divana od Hafiza Širazija, a hafiz Mehmed Karahodžić nastavio je kazivati dersove Mesnevije.

- Vjerujem da će njegovi učenici, ili učenici njegovih učenika biti nadahnuti njegovom ostavštinom i donijeti na svijet još nekoliko lijepih ćitaba. Eto, gradi se mevlevijska tekija na Bentbaši – naglasio je.

Uvjeren je da će i ove generacije, kao i one pređašnje, između sebe dati ljude bar slične hafizu Hadžimuliću.

- Njegova generacija je uz teška odricanja, krijući se po kućama sačuvala emanet dersova iz Mesnevije i drugih sufijskih ćitaba. Ove generacije imaju slobodu, ali moraju se žrtvovati i uz odricanja druge vrste izučavati putove učitelja kakav je bio hafiz Hadžimulić i njegov učitelj rahmetli Mujaga Merhemić – rekao je u razgovoru za Agenciju Fena Nedžad Latić.

- Veliki ljudi iz skromnosti ne cijene sebe, a drugi, običan avam, ne zna im cijenu. Tek kad ih nestane, onda im se vidi vrijednost. A veliki ljudi živjeli su za druge, sebe nisu gledali; nisu ni mislili na sebe - govorio je hafiz Halid ef. Hadžimulić.

Nažalost postoje neke usmene tvrdnje navodno derviških krugova koje se mogu nazvati iftirom/potvorom na ovog čovjeka. Ali ove opake tvrdnje ne prevazile domen usmenih predaja pa ih je stoga teško provjeriti i demantirati. Jadna od takvih trvdnji je da je navodno Hafiz rekao da će se Miljacka crveniti od hodžinskih fesova. Ovom tvrdnjom se želi iskazati derviški bijes prema imamima što je nespojivo sa Hafizovom bigorafijom, jer su mu otac, brat, kao dajdže bili imamima, mualimi i najčešće hafizi kao i on sam.

Najopakija objeda koja je publicirana društvenim mrežama je govor rahmetli Jusufa Barčića u kojem tvrdi da je hafiz Hadžimulić podržao vehabije, jer, kako tvrdi:“ Oni stari ne znaju šta je islam, već se ga nova generacija studenata iz Medine objasniti narodu“.

Ovo je notorna laž koju može demntirati Mustafa Čaušević, svjedok jednog, ujednog i psoljednjeg razgovora hafiza Hadžimulića i hafiza Barčića.

Navodno je hafiz Hadžimulić udovoljio molbi hafiza Barčića da ga primi, jer je mu je bio muhafiz, podučavao ga je učenju Kur'ana napamet. Zaista ga je hafiz Hdžimulić primio u svojoj kući. Hafizovi učenici nikad ga nisu ostavljali samog, tako da je Čaušević bio prisutan toliko koliko se popio čaj. Na primjedbu  hafiza Barčića, da stare hodže ne poznaju islam, hafiz Hadžimulić mu je cinično i prijekorno uzvratio:“Eto, mi strai ništa ne znamo o islamu. Dete nas vi mladi, koji ste imali čast da studirate u Poslanikovom gradu, podučite.“

Navodno se hafiz Hadžimulić bio sažalio na stanje hafiza Barčića, koji je djelovao vrlo neurotično i agresivno, pa mu se strpljivo obračao biranim riječima i blaženim osmijehom tokom razgovora. Tek kad je izgovorio ovu uvrijedljivu rečenicu, hafiz Hadžimulić se zgrstio na priprosto ponašanje  i „uzvratio udarac“ navedenim citatom.

Ovo izvitoperivanje činjenica od strane hafiza Barčića može se pripisati njegovom teškom duševnom stanju u koje je bio zapao pred kraj svog života.

Međutim, indikativno je da su dvojica agresivnih neurotika i duševno rastrojenih ljudi bila upućena da „atakuju“ i izazovu nerede u Carevoj i Begovoj džamiju, poput rahmetli hafiza Jusufa Barčića i izvjesnog Adnana Krše.Obojicu ih je policija spriječavala u njihovom nasilnom ponašanju.

Tako je se i pozivanje na hafiza Hadžimulića i izvitoperivanje njegovih riječi potpuno uklapa u pokušaj dobivanje legitimiteta za „zauzimanja“ glavnih džamija u Sarajevu.


(TBT)