EKSKLUZIVNA ANALIZA: KRAJ STAROG IZRAELA (I) Benn: Kako je Netanyahu transformirao naciju

13.01.2017. u 02:33

FELJTON

Pored svih nedostataka Ben-Guriona, njegova ostvarenja su ogromna i ne bi se smjela podcjenjivati: stvorio je jednu od najrazvijenijih država u postkolonijalnom svijetu, s vojskom svjetske klase, uključujući i nuklearno odvraćanje, te vrhunske naučne i tehnološke institucije.

Piše: Aluf Benn, thebosniatimes.ba

Izraela – barem većinski sekularne i moderne verzije Izraela koja je nekad plijenila svjetsku pažnju – više nema. Iako je taj Izrael uvijek bio na neki način fantazija, mit je bio utemeljen u stvarnosti. Danas je ta stvarnost promijenjena, a zemlja koja ju je zamijenila je potpuno drugačija od one koju su zamislili njezini osnivači prije skoro 70 godina. Od posljednjih izbora, u martu 2015., nekoliko se trendova sporog rasta dramatično ubrzalo. Nastavi li se tako, uskoro bi zemlju mogli učiniti neprepoznatljivom.

Transformacija je već dramatična. Trenutne vođe Izraela – predvođene premijerom Benjaminom Netanyahuom, koji se nakon izbora preobrazio od konzervativca nesklonog riziku u desničarskog radikala – vide demokratiju kako sinonim za nekontroliranu vladavinu većine i nemaju strpljenja za ograničenja poput sudskog nadzora ili zaštitu manjina. Iz njihove perspektive, Izrael je židovska država i demokratska država – tim redom. Samo Židovi trebaju uživati puna prava, a prema nevjernicima bi se trebalo odnositi sa sumnjom. Ekstremno kako zvuči, ovo uvjerenje je sada široko rasprostranjeno: istraživanje javnog mnijenja centra Pew, objavljeno u martu, navodi da 79% židova Izraelaca podržava „poseban tretman“ Židova – blaži eufemizam za diskriminaciju nežidova.

U međuvremenu, dvodržavno rješenje konflikta s Palestincima više nije opcija, i Izrael tako uporno jača svoju okupaciju Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale. Organizacije za ljudska prava i disidenti koji se usuđuju kritizirati okupaciju i iznijeti njena zlodjela našli su se pod čizmom zvaničnika, a vlada traži izglasavanje novih zakona koji će ograničiti njihove aktivnosti. Arapsko-židovski odnosi su najgori ikad, a izraelsko društvo se cjepka na plemena.

Netanyahuu takva situacija godi i služi njegovom trajnom cilju da tradicionalnu izraelsku elitu zamijeni onom koja više odgovara njegovoj filozofiji. Porijeklo svih ovih promjena mnogo je starije od sadašnjeg premijera. Da bi se one istinski razumjele, moramo se vratiti natrag u povijest Izraela: na osnivanje zemlje i 1948. godinu.

STARI ČOVJEK I NOVI ŽIDOV

Moderni Izrael je stvorila grupa sekularnih socijalista predvođena Davidom Ben-Gurionom, koji je postao prvi premijer države. „Stari,“, kako je bio poznati, želio je stvoriti domovinu za novu vrstu Židova: ratnik-pionir koji bi orao zemlju s pištoljem na leđima i onda čitao poeziju oko lomače kada se odnese pobjeda u borbi. (Ovog „novog Židova“ je najupečatljivije mitologizirao Paul Newman u filmu „Exodus“.) Iako civil, Ben-Gurion je bio ratnički vođa. Previdio je početničku pobjedu države u Ratu za nezavisnost protiv izraelskih arapskih susjeda i Palestinaca, od kojih su mnogih kasnije prognani. I kada je rat završio, Stari je previdio stvaranje Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), koje je osmislio da služe (između ostalog) kao novo glavno sredstvo države da židove imigrante, poliglote, pretvori u građane koji govore hebrejski jezik.

Ben-Gurion je bio ljevičar, ali ne liberal. Nakon nezavisnosti je preostale arapske stanovnike Izraela stavio pod vojnu vladavinu (stanje koje je trajalo do 1966.) i oduzeo većinu njihove zemlje koju je dao židovskim zajednicama. Njegova stranka, Mapai (prethodnik Laburista), kontrolirala je ekonomiju i raspodjelu poslova. Ben Gurion i njegova kohorta su skoro svi bili Aškenazi (istočnoevropskog porijekla) i diskriminirali su Sefarde (u Izraelu poznatije kao Mizrahim), koji su došli iz arapskih država poput Iraka, Maroka, Tunisa i Jemena. Ben-Gurion također nije cijenio moć religije, za koju je vjerovao da će oslabiti u odnosu na sekularnu savremenost. Tako je dozvolio ortodoksnim židovima da zadrže svoju obrazovnu autonomiju u novoj državi – tako osiguravajući i obezbjeđujući nastanak novih generacija pobožnih glasača.

Pored svih nedostataka Ben-Guriona, njegova ostvarenja su ogromna i ne bi se smjela podcjenjivati: stvorio je jednu od najrazvijenijih država u postkolonijalnom svijetu, s vojskom svjetske klase, uključujući i nuklearno odvraćanje, te vrhunske naučne i tehnološke institucije. Njegovo povjerenje u IDF također se pokazalo opravdanim jer se veliki broj novih Izraelaca efikasno asimiliralo. Ovo povjerenje u vojsku – uz pobjede na ratištima 1948., 1956. i 1967. – pomoglo je učvršćivanje centraliteta IDF-a u izraelskom društvu. I danas, služenje najprestižnijim jedinicama vojske je najsigurniji način za napredovanje u državi. Vojska je dala mnoge od vrhovnih vođa u državi, od Yitzhaka Rabina i Ezera Weizmana do Ehuda Baraka i Ariela Sharona, i svaki šef osoblja ili tajne službe odmah postaje neslužbeni kandidat za visoki ured nakon penzionisanja.

Prvi veći izazov za Ben-Gurionovu ideju Izraela je došao na Yom Kippur 1973., kada su Egipat i Sirija pokrenuli iznenadni napad koji je namjeravao uhvatiti IDF nespremne. Iako je Izrael na kraju dobio rat, pretrpio je velike gubitke i veliki neuspjeh tajne službe je istraumatizirao naciju. Poput Ujedinjenog Kraljevstva nakon Prvog svjetskog rata, Izrael je izašao iz rata kao tehnički pobjednik, ali uskraćen svoje ideje o nepobjedivosti.

Skoro četiri godine kasnije, Menachem Begin – osnivač desnice u Izraelu – iskoristio je ovu nesreću, kao i ozlojeđenost Sefarda, te Laburistima priredio prvi poraz ikad na anketama. Preuzimajući moć na čelu nove koalicije Likud (Jedinstvo), Begin je uspostavio savezništvo s izraelskim religijskim strankama, što je više priličilo konzervativcu poput njega. Kao šećer na kraju, njegova vlada je ubrzala izgradnju židovskih naselja na Zapadnoj obali (što se dopalo pobožnim cionistima) i ponudila brojne privilegije ultraortodoksnim židovima, poput izdašnih stipendija za obrazovanje.

Begin je bio konzervativac i  nacionalista. Ali deseci godina koje je proveo u opoziciji naučili su ga da poštuje suprotno mišljenje i debatu. Kao premijer je uvijek branio neovisnost suda, i odbijao je sklanjati Laburiste iz vrha gradske službe i IDF-a. Kao posljedica toga, njegova revolucija, koliko god bila važna, bila je samo djelimična. Pod Beginovim vodstvom, izraelska stara ljevičarska elita je izgubila svoja mjesta u kabinetu, ali je zadržala većinu svog utjecaja, držeći visoke pozicije u moćnim institucijama poput medija i nauke. Vrhovni sud je ostao pun sudija koji su, službeno nepristrani, ipak predstavljali liberalne stavove o ljudskim i građanskim pravima.

BIBIJEVO KRŠTENJE

Iako je Likud vladao Izraelom većinu godina otad, konstantna kontrola ljevice nad mnogim oblastima života uzrokovala je duboki antagonizam na desnici. Niko tu nesreću nije osjetio jače od Netanyahua koji je dugo sanjao da završi Beginovu nedovršenu revoluciju. „Bibi“, kako je Netanyahu poznat, odnio je pobjedu na izborima za premijera 1996., ali su mu trebale decenije da ostvari svoj cilj.

Netanyahuovi prvi izbori došli su odmah nakon ubistva Rabina. Godinama prije Rabinove smrti dominirao je mirovni proces iz Osla između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i taj isti mirovni proces je postao fokus prvog mandata njegovog nasljednika.

Netanyahu se od samog početka protivio Oslu. Onda, kao i sada, Izrael je vidio kao židovsku zajednicu koju su okupirali neprijateljski Arapi i muslimani koji su je željeli uništiti. Smatrao je arapsko-izraelski sukob kao trajnu životnu činjenicu koja se može kontrolirati, ali se nikad ne može riješiti. Na Zapad – koji je u njegovim očima bio antisemitski, ravnodušan ili oboje – nije se moglo računati da će pomoći, pa su izraelske vođe bile obavezane spriječiti drugi holokaust kombinacijom pametne diplomatije i vojne vještine. I nisu si mogli priuštiti brigu o tome šta će o njima misliti ostatak svijeta. Zaista, jedna od Netanyahuovih najtraktivnijih domaćih osobina uvijek je bila njegova spremnost da se suprotstavi velikim silama, izgledale one kao američki predsjednik ili Generalna skupština UN-a (gdje je Netanyahu služio kao predstavnik Izraela od 1984. do 1988. i prvi put privukao pažnju nacije). Netanyahu uživa držati lekcije nevjernicima na svom savršenom engleskom jeziku, a većina izraelske javnosti voli ove njegove nastupe. Ponekad zna pretjerati – kao kad je, u oktobru 2015., naveo da je Adolf Hitler dobio ideju da pobije židove u Evropi od Amina al-Husseinija, velikog muftije Jerusalema tokom Drugog svjetskog rata. Svi historičari su ismijali ovu tvrdnju, ali mnogi obični Izraelci nisu ostali ravnodušni na njegovu nepromišljenost.

Tokom svog prvog mandata, Netanyahu je povezao svoju domaću i međunarodnu agendu okrivljavajući ljevicu stare izraelske elite za greške u vanjskoj politici njegove države. Da bi spriječio još pogrešnih poteza u budućnosti, zakleo se na borbu protiv kružoka na izraelskim univerzitetima i njegovim odborima – čiji je način razmišljanja, kako je tvrdio, zemlju i doveo do Osla. U intervjuu koji je 1996. dao kolumnisti Haarteza Ariju Shavitu, Netanyahu se požalio na njegovu delegitimizaciju „nomenklature starog režima“ dodavši da je „problem što je intelektualna struktura izraelskog društva neuravnotežena“. Obećao je da će osnovati nove, konzervativnije institucije koje će iznova ispisati nacionalnu historiju.

Ali Netanyahuova politička nezrelost radila je protiv njega. Režim su mu potresale kontroverze, od njegovih nepromišljenih provokacija Palestinaca i Jordana do skandala sa suprugom zbog njenog lošeg tretmana kućnih pomoćnika. Stare izraelske elite su se udružile, i uz podršku Clintonove administracije, natjerale su Netanyahua u novi dogovor s palestinskim vođom Yaserom Arafatom. Memorandum iz Wye Rivera 1998. – zadnji formalni dogovor koji su Izraelci i Palestinci do danas potpisali – doveo je do prijevremenih izbora u maju 1999., nakon što je nekoliko manjih, desničarskih stranaka iz protesta napustilo Netanyahuovu koaliciju. Barak i Laburistička stranka su izašli kao pobjednici.

Barak, odlikovani bivši general IDF-a, i Sharon, koji je zamijenio Netanyahua na čelu Likuda i postao premijer 2001., predstavljali su povratak Ben-Gurionovom modelu farmer koji postaje vojnik koji postaje državnik. Njihov uspon je tako vratio stari poredak – barem privremeno – što je učinilo da Netanyahu djeluje poput davne nezgode.

MASKA UMJERENIH

Netanyahu je stvari vidio drugačije te je narednu deceniju proveo smišljajući svoj povratak na vlast. Nakon Sharonovog ponovnog izbora 2003., Netanyahu je postao ministar finansija ali je odstupio u augustu 2005. nakon povlačenja iz Gaze. Kada je Sharon osnovao novu stranku koja teži centru, Kadima (Naprijed), malo nakon povlačenja, Netanyahu je preuzeo ono što je ostalo od Likuda. Izgubio je na narednim izborima u martu 2006. od Ehuda Olmerta koji je na čelu Kadime zamijenio bolesnog Sharona.

Olmert je obećao da će ispuniti viziju svog mentora o povlačenju Izraela iz većeg dijela Zapadne obale. Ali u julu, njegovi planovi su propali kada je dozvolio da ga Hezbollah uvuče u besmislen i loše vođen rat u Libanu. Njegov naredni poduhvat da ispregovara sveobuhvatan mirovni sporazum s Palestincima, pokrenut u Annapolisu u Marylandu, krajem 2007., nije vodio nikud. Za to vrijeme, kredibilitet i popularnost Netanyahua su porasli iste godine kada je Hamas, naoružan raketama, preuzeo kontrolu nad Gazom – baš kao što je predvidio. Onda kada je Olmert najavio svoju ostavku nakon što je optužen za korupciju u ljeto 2008. (početkom 2016. je završio u zatvoru zbog drugih optužbi), Netanyahu je bio spreman da uskoči.

Njegov povratak je dodatno pomogla nenadana pojava 2007. onog dio što je Netanyahu nazvao najvažnijim nezavisnim izvorom misli. Israel Hayom (Izrael danas) je slobodna dnevna novina čiji je vlasnik američki kasino magnat Sheldon Adelson, i otkako se pojavila, na sve je načine medijski podržavala Netanyahua. Do 2010., Israel Hayom je postala najčitanija dnevna novina u Izraelu čiji je tiraž svaki dan iznosio 275.000 primjeraka. Naslovna stranica se redovno čitala kao Bibijeva dnevna poruka: divljenje njegovim miljenicima, omalovažavanje suparnika, hvalisanje o izraelskim dostignućima, ublažavanje negativnih vijesti.

Kako Olmert više nije bio u igri, Netanyahu se vratio u ured 31.marta 2009. Željan dokazati kako više nije skandalozni buntovnik koji je poražen na izborima deceniju ranije, te osjećajući pritisak novog američkog predsjednika Baracka Obame, još jednom je bio primoran odgoditi svoje dugoročne planove. Umjesto potkopavanja svojih neprijatelja, prebacio se na centar, okupivši nekoliko penzionisanih Likudovih liberala da podrže „novog Bibija“  i pridruže se njegovom kabinetu, te ušao u koaliciju s Laburistima predvođenim Barakom koji je ostao kao ministar odbrane (posao kojim se bavio i za vrijeme Olmerta). Netanyahu i Barak su zajedno proveli skoro četiri godine radeći na planu bombardiranja iranskih nukleranih postrojenja koji je na kraju ostao nerealiziran.

U junu 2009., 10 dana nakon Obaminog obraćanja u Kairu, Netanyahu je odlučio ojačati svoje nove centrističke stavove tako što je u svoj govor uvrstio i ideju Palestinske države. Ipak, kao što se očekivalo, premijer je postavio uvjet: Palestinci će prvo morati priznati Izrael kao židovsku državu. Mahmoud Abbas, predsjednik Palestine, odmah je odbio prijedlog. Kako god, ovaj potez je poboljšao Netanyahuove umjerene stavove.

Ovo mu je također pomoglo da Obamu skine s vrata – ali ne prije nego što je američki predsjednik uvjerio Netanyahua da prihvati 10-mjesečnu odgodu gradnje novih stambenih kompleksa u naseljima na Zapadnoj obali. Odgoda je pak bila beznačajna, budući da nije promijenila činjenično stanje na terenu niti je olakšala ozbiljne mirovne pregovore. Uskoro nakon što je odgoda istekla, Republikanci su preuzeli kontrolu nad Predstavničkim domom na američkim kongresnim izborima, čime su stvorili štit od bilo kakvog pritiska iz Washingtona. Obama je uskoro izgubio interes za neželjeni mirovni proces. Iako je njegov turbulentan odnos s Netanyahuom bio tema za brojne sočne priče u novinama, neznatno je utjecao na izraelsku unutrašnju politiku jer većina Izraelaca nije imala povjerenja u američkog predsjednika, što je i danas slučaj; u anketi objavljenoj u decembru 2015. vidjelo se da su Izraelci najmanje blagonakloni Obami, a gore je prošao tek u Rusiji, Palestini i Pakistanu.

Svaki preostali pritisak na Netanyahua da ide ka ostvarenju mira s Palestincima uskoro je nestao pojavom Arapskog proljeća. Režim Hosnija Mubaraka u Egiptu se srušio zaprijetivši tako vitalnom elementu izraelske sigurnosne strategije; Siriju je zahvatio krvavi građanski rat; na sceni se pojavilo prokletstvo u obliku tzv. ISIS-a. Ovi su događaji neočekivano pogodovali poziciji Izraela: Rusija i SAD su na kraju udružile snage kako bi elminirale veći dio sirijskog hemijskog oružja, a konzervativne vlade Jordana, Saudijske Arabije, UAE, (nakon kontrarevolucije 2013.) i Egipta ojačale su svoje veze sa Jerusalemom (u većini slučajeva neformalne). Ali masakr i nemiri u regionu su preplašili izraelske glasače koji su se zapitali: ako su Arapi u stanju ovo činiti jedni drugima, zamislite šta bi uradili nama pružimo li im priliku.

Ipak, mir i sigurnost su odigrali neobično malu ulogu na narednim izborima u januaru 2013. Umjesto toga, utrkom su dominirala socijalna pitanja, uključujući rapidan rast troškova stanovanja i namirnica u Izraelu. Takva zabrinutost je dovela do nove klase političara početnika koji su zamijenili oldtajmere poput Baraka. Ipak, niko od njih nije uspio prevazići iskustvo i lukavost prethodnika te nakon ponovnog uspostavljanja suradnje sa svojom desničarskom bazom i spajanjem sa drugom konzervativnom strankom predvođenom bivšim ministrom vanjskih poslova Avigdorom Liebermanom, Netanyahu je pobijedio na izborima.

Na ljeto 2014., nakon posljednjeg pokušaja dogovora mira s Abbasom (ovog puta predvođenog američkim državnim sekretarom Johnom Kerryjem), izbio je rat između Izraela i Hamasa. Otkriće desetina tunela koje je Hamas iskopao u egipatsku i izraelsku teritoriju izazvao je novi val straha kod izraelske javnosti i pokrenuo operaciju na terenu – najkrvaviji sukob Netanyahuovog perioda. Tokom 50 dana ratovanja, više od 2.000 Palestinaca i 72 Izraelca, većinom vojnika, je ubijeno. Izraelska židovska populacija je zdušno podržavala rat, ali je borba uzrokovala erupciju kolektivnih tenzija u zemlji. Hiljade izraelskih Arapa – koji su se poistovjećivali sa patnjom u Gazi i koji su bili umorni od vlastitog policijskog zlostavljanja te konstantne marginalizacije od Netanyahua – protestovali su protiv rata. Stotine njih su uhapšene, a navodno je Arapima zaposlenima u javnom sektoru prijećeno otkazima nakon što su na Facebooku kritizirali sukob.

(Nastavit će se)

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)