EVROPSKE NOVE „NEOPHODNE NACIJE“ Fischer: Stara EU se razvila u ekonomsku silu jer se nalazila pod okriljem američke sigurnosti.

09.01.2017. u 07:09

KOLUMNA

Sudeći po Trumpovim prošlim izjavama o Evropi i njezinom odnosu s SAD-om, EU bi se trebala spremati na neke intenzivne promjene. Novoizabrani američki predsjednik, zagovornik novog nacionalizma, ne vjeruje u evropsku integraciju.

Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba

Nakon prošlogodišnjeg šoka iz Ujedinjenog Kraljevstva i referenduma o Brexitu te izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, ovo će biti odlučujuća godina za Evropu. Predstojeći parlamentarni izbori u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji i moguće Italiji, odlučit će da li će se EU održati ili će se raspasti pod udarom neonacionalističkog vala koji je zahvatio Zapad.

Za to vrijeme, počinju ozbiljni pregovori oko Brexita, te daju sliku o budućnosti odnosa između EU i UK. Trumpova inauguracija 20. januara jednog dana će se možda pamtiti kao prekretnica u Evropi.

Sudeći po Trumpovim prošlim izjavama o Evropi i njezinom odnosu s SAD-om, EU bi se trebala spremati na neke intenzivne promjene. Novoizabrani američki predsjednik, zagovornik novog nacionalizma, ne vjeruje u evropsku integraciju.

U ovom smislu, on ima saveznika u ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, koji odavno pokušava destablizirati EU podržavajući nacionalističke snage i pokrete u zemljama članicama. Ukoliko Trumpova administracija podrži ili zažmiri na takva nastojanja, EU – stiješnjena između ruskih trolova i Breitbart Newsa – morat će se spremiti na izazovna vremena.

Posljedice po EU će biti još ozbiljnije ukoliko, pored uspostavljanja američkih odnosa s Rusijom na novoj osnovi, Trump nastavi dovoditi u pitanje američki garant sigurnosti za Evropu. Takav bi potez išao na račun NATO-a, koji institucionalizira okrilje američke sigurnosti više od 60 godina. Evropljani bi se odjednom našli sami protiv Rusije koja sve više upošljava sva vojna sredstva kako bi isprobala granice, kao u Ukrajini, i potvrdila svoj utjecaj – ili čak hegemoniju – širom istočne Evrope.

Uskoro ćemo saznati šta NATO-ov naredni korak, ali je već naneseno mnogo štete. Garanti sigurnosti nisu samo stvar vojne prirode. Garant također mora širiti kredibilnu poruku da je spreman braniti svoje saveznike kad je god potrebno. Takvi dogovori onda uveliko ovise  o psihologiji, i kredibilitetu države vis-à-vis i prijatelja i protivnika. Kada se takva postojanost ošteti, javlja se sve veći rizik od provokacije – i, s njim, prijetnja od eskalacije u veću krizu ili čak oružani sukob.

Imajući u vidu ovaj rizik, EU bi sada trebala učvrstiti ono što joj je preostalo u smislu NATO-a i fokusirati se na spašavanje vlastite institucionalne, ekonomske i zakonske integracije. Također, trebala bi se obratiti svojim članicama kako bi dobila drugu opciju sigurnosti.

Sama EU je osnovana na nejakoj moći: nije osmišljena da garantira evropsku sigurnost, i nije pozicionirana u sadašnjem obliku da se suoči sa većim izazovom. Ovo znači da će jačanje evropske odbrane pasti na pleća dviju najvećih i ekonomski najjačih zemalja, Francuske i Njemačke. Druge zemlje poput Italije, Belgije, Holandije, Luksembruga, Španije i Poljske će također imati svoju ulogu, ali Francuska i Njemačka su neophodne.

Naravno, živjeti u kontinentalnoj Evropi znači imati Rusiju za komšiju, a komšijski odnosi, općenito govoreći, trebali bi počivati na miru, suradnji i obostranom uvažavanju (naročito kada vam je komšija nuklearna sila). Ali Evropljani ne bi trebali gajiti iluzije o namjeri Rusije. Kremlj vanjsku politiku vodi  u duhu nulte sume, što znači da će za prioritet uvijek imati vojnu snagu i geopolitičku moć nad kooperativnim sigurnosnim planovima.
Rusija ne vidi slabost ili nedostatak prijetnje od svojih komšija kao osnovu za mir već radije kao poziv na širenje svoje sfere utjecaja. Tako će asimetrija moći u istočnoj Evropi voditi jedino do nestabilnosti. Želi li Evropa stabilan, trajan mir, prvo se mora pobrinuti da se on shvata ozbiljno, što danas očito nije slučaj. Evropa može istinski ojačati svoju sigurnost jedino ako Francuska i Njemačka budu zajednički radile u ime istog cilja, a za to će imati priliku nakon izbora ove godine.

Diplomate EU su neslužbeno šaputale da se Njemačka i Francuska nikad neće složiti oko vojnih i finansijskih pitanja, sve zbog njihove različite prošlosti i kulture. Ali ako se stanje sigurnosti okrene na gore, to možda više neće biti slučaj. Zaista, postizanje kompromisa s obiju strana Rajne ne bi trebalo biti suviše teško: nema sumnje da Francuska ima iskustva s organiziranjem odbrane; isto važi za Njemačku i pitanja finansija.

Ako ova opcija o evropskoj sigurnosti potakne SAD da potvrdi svoj garant sigurnosti, tim bolje. U međuvremenu, EU bi također trebala napraviti strateški aranžman o suradnji s UK nakon Brexita, čija će geopolitička pozicija i sigurnosni interesi ostati nepromijenjeni. Stara EU se razvila u ekonomsku silu jer se nalazila pod okriljem američke sigurnosti. Ali bez ovog garanta, trenutnoj geopolitičkoj stvarnosti jedino može odgovoriti razvijajući vlastite kapacitete za jačanje političke i vojne moći. 60 godina nakon što je Rimskim ugovorom osnovana Evropska ekonomska zajednica, historija i trenutna dešavanja guraju Francusku i Njemačku da opet oblikuju budućnost Evrope.

/Autor je bio njemački ministar vanjskih poslova i zamjenik kancelara od 1998. do 2005., bio je lider njemačke Stranke zelenih skoro 20 godina/


(TBT, ©Project Syndicate, Prevela Jasmina Drljević)