KAKO BITI STOIK Batuman: Svaka nevolja za tebe je prilika za učenje i slavu

07.01.2017. u 01:48

KOLUMNA

Ako dovoljno dugo upražnjavate stoičku filozofiju, kaže Epiktet, čak i u svojim snovima ćete znati šta je dobro, a šta nije


Piše: Elif Batuman, thebosniatimes.ba

Stoički filozof Epiktet rođen je kao rob 55. godine naše ere, u grčko-rimskom banjskom gradu Hierapolisu (danas Pamukale u Turskoj). Prvi put sam se srela s njegovim učenjem 2011, ubrzo po preseljenju iz San Franciska u Istanbul. Živjela sam sama u univerzitetskom kampusu u šumi. Usred nestabilne emotivne veze na daljinu, ponekad danima nisam progovarala ni sa kim sem sa glavom mog dečka na Skypeu. Obeshrabrivala me je turska politika koja je i vjernike i svetkovne ljude navodila da se osjećaju kao žrtve. A ako si žena, bez obzira na to šta imaš na sebi – dekolte ili maramu na glavi – neko će ti već dobaciti uvredljiv pogled.

Čim sam pročitala prvi red Epiktetovog Etičkog priručnika – „Na neke stvari možemo da utičemo, a na neke ne“ – pao mi je kamen sa srca. Epiktet smatra da možemo potpuno da utičemo samo na svoj sud o tome šta je dobro, pa je to jedino o čemu treba da brinemo. Ako želimo novac, zdravlje, seks ili ugled, neizbježno ćemo biti nesretni. Ako želimo da izbjegnemo siromaštvo, bolest i neugledan položaj, živjet ćemo u stalnoj strepnji i nezadovoljstvu. Naravno, strah i želja su neizbježni. Svi na mahove osjećamo nalete straha ili očekivanja. Biti stoik znači preispitivati ta osjećanja: zapitati se da li se ona odnose na stvari koje su izvan naše moći i, ako je tako, „spremno odgovoriti ‘Onda me se to ne tiče’.“

Dok sam čitala Epikteta, shvatila sam da je bol u mom životu najčešće dolazio ne od stvarnih lišavanja ili uvreda, već pre od stida koji me je obuzimao zato što sam vjerovala da su se oni mogli izbjeći. Zar nije moja krivica što živim sama, što mi smisao neprestano izmiče, što je moj ljubavni život u haosu? Kad sam pročitala da niko nikad ne treba da se stidi što je sam ili što je u gomili, shvatila sam da sam se stidjela i jednog i drugog. Epiktetov savjet: kad si sam, nazovi to „mir i sloboda i smatraj da si ravan bogovima“; kad si u gomili, misli o sebi kao o gostu na velikoj svetkovini i provodi se najbolje što možeš.

Epiktet me je pridobio i svojim tonom predanog sportskog trenera. Ako želiš da postaneš stoik, kaže on, „iščašićeš ručni zglob, uganuti gležanj, progutati mnogo pijeska“, a i dalje ćeš trpjeti gubitke i poniženja. A zapravo, svaka nevolja za tebe je prilika za učenje i slavu. Kada naiđe teškoća, treba da si ponosan i uzbuđen poput „rvača kome je bog, kao kakav trener, dodijelio zadatak da se bori sa snažnim mladim ratnikom“. Drugim riječima, o svakom seronji s kojim moraš da imaš posla misli kao o elementu božjeg pokušaja da od tebe napravi „materijal olimpijskog kova“. To je veoma moćan trik.

Epiktet nam često savjetuje da se ne ljutimo na robove. Najprije sam pomislila da mogu mirno da preskočim te dijelove. Ali ubrzo sam shvatila da me spopadaju slične samooptužujuće i nelogične misli kada imam posla s vlasnicima malog biznisa i profesionalcima u sektoru usluga. Kada me je taksista provozao dužim putem ili kad mi je vlasnik piljarnice vratio manji kusur, osjećala sam da je to moja krivica, da to rade zato što govorim turski sa akcentom ili zato što pripadam eliti. A ako ne obraćam pažnju na takve sitne prevare, zar time ne dokazujem da sam zaista nezainteresirani, privilegovani ugnjetač? Epiktet me je oslobodio tih misli jednostavnom vježbom: „Počevši od stvari nevelike vrijednosti – malo prosutog ulja, malo ukradenog vina – ponavljaj sebi ‘Po tako neznatnoj cijeni kupujem mir’.“

Rođen gotovo 2000 godina pre Darwina i Freuda, Epiktet je čini se predvidio način izlaska iz njihovih zatvora. Osjećanja propasti i radosti programirana su u ljudskom tijelu? To se može pobijediti umom. Vječiti rat između nesvjesnih želja i zahtjeva civilizacije? Može se dobiti. Pedesetih godina prošlog veka američki psihoterapeut Albert Ellis izložio je rani oblik kognitivno-bihejvioralne terapije, pretežno zasnovane na Epiktetovoj tvrdnji da „ljude ne uznemiravaju događaji već njihov sud o njima“. Ako dovoljno dugo upražnjavate stoičku filozofiju, kaže Epiktet, čak i u svojim snovima ćete znati šta je dobro, a šta nije.


(TBT/The New Yorker)