MEHMED-PAŠA JE NAJMOĆNIJI SRBIN SVIH VREMENA Šta bi ostalo od Srba da je ispunio sve svoje ciljeve?

07.01.2017. u 01:47

POVIJEST

Opterećeni nacionalizmom 19. i 20. stoljeća, ne možemo ponekad razumjeti kako čovjek može biti odani sultanov saradnik, fanatičan zatočnik svoga carstva, a da istovremeno mari i za mali narod iz koga je potekao


FOTO: (Profimedia)

Zanimljivo je da smo u svom kolektivnom sjećanju na neki način zanemarili najmoćnijeg Srbina svih vremena. To nije bio car Dušan. Već smo pisali o sticaju okolnosti koje su dovele do širenja njegovog kratkovečnog carstva. To je bio Mehmed-paša Sokolović. Nije bilo čovjeka našega roda koji je tako dugo upravljao sudbinom tako brojnih zemalja i naroda.

Opterećeni nacionalizmom 19. i 20. vijeka, ne možemo ponekad da razumijemo kako čovjek može da bude odani sultanov saradnik, fanatičan zatočnik svoga carstva, a da istovremeno mari i za mali narod iz koga je potekao. Mi čak i ne znamo da li su njegove zadužbine u starom zavičaju, pa i njegovo najveće životno postignuće, obnova Patrijaršije, plod nekakvog rodoljublja, ili državotvorna mjera osmanskog najvišeg velikodostojnika. A možda i jedno i drugo. Njegovo vezirovanje se preklopilo sa vremenom kada je Turcima odgovaralo da daju ustupke Srbima.

Tako je stvorena Patrijaršija, koja je dosegla krajeve koje nikada neće obuhvatiti nijedna prethodna ni buduća srpska država. Otud i danas imamo Jegarsku episkopiju, nazvanu po gradu na sjeveru Mađarske. Mileta Prodanović mi reče jednom prilikom kako bi bilo dobro imati na novčanici, ili makar na poštanskoj marki, dva rođaka ili brata koji nesumnjivo vode većinu Srba krajem 16. vijeka: Makarija i Mehmeda (Bajice Nenadića?).

Da nije bilo ovoga našega zemljaka i njegove obnove Patrijaršije, Srbi bi izgubili instituciju koja je u velikoj mjeri sačuvala njihov identitet. Naravno, vjerovatno bi kasnije dobili crkvenu autonomiju, kao što su je Bugari dobili tek krajem 19. vijeka. Prije toga bili bi izloženi uticaju grčke, carigradske crkvene hijerarhije, kao što se dešavalo kada je Pećka patrijaršija ukinuta 1766. godine. Na sreću, to se dogodilo već kasno. Srbi su za dva vijeka od 1557. godine, uspeli da učvrste svoj identitet. A i poslije, ulogu ukinute Patrijaršije preuzeli su ojačali crkveni centri u Habsburškoj monarhiji, a možda donekle i Cetinjska mitropolija. Po crkvama se vjekovima u službi podsjećalo na svetorodnu lozu Nemanjića.

Oko crkava i manastira su guslari prenosili svoju, danas bi se reklo popularnu, verziju srpske historije. Da je crkvena organizacija bila slabija, bili bi slabiji i uspomena na srednjovjekovnu državnost i narodna kultura, oba elementa oko kojih će Srbi obnoviti državu u 19. vijeku.

Sa druge strane, da je Sokolović uspeo u svojoj najvećoj želji o kojoj govori profesor Antić, da okrene smijer turske politike ka slabijim državama na istoku i sjeveroistoku? To znači da je Sokolović htio da izbjegne sukob sa nabujalim zapadnim silama, sukob u kome je Osmansko carstvo trošilo previše, a od 17. vijeka je uglavnom gubilo. Osmanska carevina bi, da je odabrala alternativni pravac širenja, bila mnogo jača. Danas bi skoro sve naftne rezerve od centralne Azije do Persijskog zaljeva i Saudijske Arabije, od Alžira pa možda do Indonezije (Sokolović je primio izaslanike i iz ove daleke zemlje), bile u turskim rukama. Pitanje da li bi išta ostalo od Srba.

Naša država se stvarala kao neka uporna biljka, u pukotinama moćne otomanske stijene, a te pukotine su nastajale pod udarcima Zapada. Bez poraza od evropskih sila (posebno Rusije) Turci ne bi bili prinuđeni da prave ustupke svojim hrišćanskim podanicima. Privlačnost islama bi porasla, u jednoj uspješnoj i moćnoj državi, a ne „Bolesniku na Bosforu" kako su nazivali Tursku 19. vijeka. Broj pravoslavaca bi se vjerovatno smanjio, a ostatak bi bio pod kontrolom carigradskih grčkih patrijarha. Tako je Sokolović taman bio po mjeri. Uradio je mnogo za Srbe, ali da je postigao sve što je želio, ne bi dobro prošli.


(TBT, Nedeljnik, Piše Predrag J. Marković)