LIBERALIZAM PATI, DEMOKRATIJA NAPREDUJE Malik: Strahovi za budućnost liberalne demokratije u 2017. će dostići nove visine

06.01.2017. u 07:13

KOLUMNA

Toliko smo navikli da govorimo o „liberalnoj demokratiji“ da često gubimo iz vida duboko napet odnos između to dvoje: liberalizma i demokratije

Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba

Dobrodošli u 2017, godinu koja će biti ista kao 2016. Možda čak i više nego 2016. To je godina u kojoj će Donald Trump i zvanično ući u Bijelu kuću, a Theresa May (vjerovatno) započeti pregovore o izlasku iz EU. To je godina u kojoj će se u Njemačkoj, Holandiji i Francuskoj održati izbori na kojima će desnica ojačati svoje pozicije, a možda i trijumfovati.

U Holandiji, Geert Wilders i njegova antimuslimanska, antiimigrantska Partija slobode (PVV) vode u anketama i lako bi moglo da se dogodi da uđu u vladu poslije izbora u martu. Očekuje se da će na predsjedničkim izborima u maju Marine Le Pen iz radikalno desničarskog Nacionalnog fronta stići do drugog kruga, a može se desiti i da pobjedi. Angela Merkel u Njemačkoj ima dobre izglede da ostane na mjestu kancelarke i poslije izbora u septembru, ali gotovo je izvjesno da će radikalno desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) osvojiti desetine mjesta u Bundestagu.

Strahovi za budućnost liberalne demokratije u 2017. će dostići nove visine. Ali oni su samo djelimično opravdani. Liberalizam jeste u krizi, ali demokratija je u sasvim dobrom stanju. Ona ne podrazumjeva da će rezultati izbora uvijek biti „dobri“. Poenta demokratskog procesa i jeste u njegovoj nepredvidivosti. Demokratija nam je potrebna upravo zato što su mišljenja o tome koje politike su „dobre“ i koji kandidat je „pravi“ često oštro sukobljena. Tačno je da su Donald Trump i Le Pen reakcionarni kandidati i da njihove politike mogu doprinijeti daljoj razgradnji liberalne tolerancije, ali njihov uspeh ukazuje na problem u sferi politike, a ne u samom demokratskom procesu.

Toliko smo navikli da govorimo o „liberalnoj demokratiji“ da često gubimo iz vida duboko napet odnos između to dvoje: liberalizma i demokratije. U središtu liberalizma je pojedinac. Klasični liberalizam podrazumjeva da ograničenja postavljena slobodama pojedinca moraju biti opravdana i minimalna. Liberali zaziru od masa, strahuju od „vladavine rulje“ i „tiranije većine“ kao mogućih prijetnji slobodama pojedinca. Uprkos dubokoj odbojnosti prema ograničenjima koje nameće država, sve više liberala se okreće državnim institucijama kao sredstvu kontrole većine, što neizbježno vodi u ambivalentan odnos prema dostignućima demokratije.

Mnogi liberali su očekivali da će poslije okončanja Hladnog rata napetost između liberalizma i demokratije biti razriješena. Povjerovali su da se liberalne institucije konačno mogu posvetiti upravljanju i sprovođenju „ispravnih“ politika, dok će se široke mase, oslobođene snova o socijalizmu, pretvoriti u poslušno biračko tijelo koje će na izborima koristiti svoje demokratsko pravo i uživati u blagodatima koje mu osiguravaju tehnokratski ustrojene vlade. Ali dogodilo se upravo suprotno. Napetost između liberalizma i demokratije se zaoštrila.

Mnogi liberali danas vjeruju da se liberalne vrijednosti mogu zaštititi tako što će se izolovati od demokratskog procesa. S druge strane, mnogi koji osjećaju da im novo ustrojstvo svijeta uskraćuje pravo glasa vjeruju da je osporavanje liberalnih vrijednosti jedini preostali način potvrde demokratskih prava. Dalja polarizacija liberalizma i demokratije proizvela je burne događaje koji su obijležili 2016. i može proizvesti još burnije događaje po kojima ćemo pamtiti 2017.

Demokratija se ne može svesti na zaokruživanje broja na glasačkom listiću. Njena suština je osporavanje moći. U privatnosti glasačkih kabina glasamo kao pojedinci, naravno, ali da bismo odbranili demokratiju i izrazili svoj politički stav nastupamo kao zajednica. Za to je neophodna razvijena javna sfera i demokratija koja se praktikuje na ulici i na poslu isto koliko i na glasačkom mjestu. Opadanje moći radničkih organizacija i društvenih pokreta doprinijelo je urušavanju demokratije u najširem smislu. Propadanje tih organizacija doprinijelo je premještanju moći iz demokratskih institucija kao što je parlament, u nepolitičke institucije kao što su međunarodni sudovi i centralne banke.

Mnogi liberali vjeruju da je to poželjno i neophodno da bi se obezbijedilo dobro upravljanje i da bi se suštinski važne politike zaštitile od hirovitosti demokratskog procesa. Tu promjenu pozdravljaju i predstavnici ljevice koji su odustali od klasne politike starog kova, jer u trans-nacionalnim orgzanizacijama kao što je EU vide ključne pokretače društvene promjene. Ipak, mnogi segmenti javnosti imaju utisak da im se tako oduzima glas. Budući da su ostali bez tradicionalnih kanala za davanje oduška svom nezadovoljstvu, u doba kada klasna politika gubi na značaju, glasači iz radničke klase prihvataju jezik politike identiteta, i to ne levu nego desnu politiku nacionalizma i ksenofobije koja je pogonsko gorivo populističkih pokreta.

Kritičari liberalizma su odavno uočili da je najveći propust liberala to što zanemaruju činjenicu da ljudi nikada nisu samo pojedinci. Mi smo prije svega društvena bića. Svoju individualnost i smisao otkrivamo isključivo kroz druge ljude. Zato je politički život važan, i to ne samo pojedinaca već i kolektiva. U političkoj sferi osjećaj zajedništva se ispoljava u dva osnovna oblika: kao politika identiteta i kao politika solidarnosti. Prva naglašava vezanost za zajedničke identitete utemeljene na kategorijama kao što su rasa, nacija, rod ili kultura. Politika solidarnosti povezuje ljude u kolektiv, ne na osnovu datog identiteta, već kao sredstvo za ostvarivanja političkih ili društvenih ciljeva.

Dok politika identiteta produbljuje podjele, politika solidarnosti uvodi ciljeve koji nadilaze rasne, rodne, kulturne i nacionalne razlike. Ali sa propadanjem ljevice politika solidarnosti je u posljedne dvije decenije praktično nestala. Zato politiku utemeljenu na identitetu mnogi prepoznaju kao posljednji preostali oblik kolektivne politike. Otuda uspon populističkih pokreta koji insistiraju na identitetu. U takvim pokretima se reakcionarne politike identiteta često vezuje za ekonomske i socijalne politike koje je nekada zastupala ljevica: zaštita radnih mjesta, podrška socijalnoj državi, protivljenje mjerama štednje.

Uzmimo kao primjer predsjedničke izbore u Francuskoj. Dvoje kandidata sa najvećim izgledima da uđu u drugi krug su François Fillon, predstavnik desnog centra, i Marine Le Pen, predstavnica radikalne desnice. Fillon je socijalno konzervativan i ekonomski „liberalan“. On želi da uništi sve što je ostalo od francuskog „socijalnog modela“, da smanji troškove države i ukine radnička prava. Marine Le Pen nastupa kao zaštitnik radničke klase, protivi se budžetskim rezovima i zalaže za socijalnu državu.

Populisti se danas predstavljaju i kao borci za lične slobode. Wilders je proglašen krivim za „podsticanje diskriminacije“ kada je okupljene na jednom skupu pozvao da se izjasne da li žele „više ili manje Marokanaca“ u Holandiji. Umjesto da njegov fanatizam ospore političkim sredstvima, liberali se zadovoljavaju primjenom zakona, pa Wilders može da se predstavlja kao borac za slobodu govora, uprkos krajnje neliberalnim stavovima, uključujući i zahjtev zabrane Kurana. Figure kao što su Le Pen i Wilders izlaze na politički teren i obraćaju se grupama od kojih je ljevica odustala. Neuspjeh ljevice u odbrani najšire zasnovanog suvereniteta omogućio je radikalnoj desnici da pitanje suvereniteta prevede sa terena politike solidarnosti na teren jezika nacionalizma i fanatizma.

Polarizacija liberalizma i demokratije pokazuje da su ključni aspekti progresivnog pogleda na svijet razoreni. Oni koji opravdano negoduju zbog urušavanja društvenih pokreta i zajedništva često problem vide u prekomernoj imigraciji ili u preterjanom insistiranju na individualnim slobodama. Oni koji zastupaju liberalne poglede na imigraciju i druga društvena pitanja obično ne vide problem u daljoj atomizaciji društva.

Ako ne pronađemo način da izgradimo novu politiku solidarnosti koja će liberalne ideje o individualnim pravima i slobodama, uključujući i pravo na slobodu kretanja, udružiti sa progresivnim ekonomskim argumentima i vjerom u društvo, ni 2018. se neće mnogo razlikovati od 2017. Naprotiv.


/Autor je 2015. objavio knjigu The quest for a moral compass: A global history of ethics / U potrazi za moralnim kompasom: Globalna historija etike./

(TBT/The Guardian)