TURSKA JE SAMA! Fisk: Ovo je razlog što se mi na Zapadu ne zadržavamo na smrtima u Turskoj

04.01.2017. u 14:54

KOLUMNA

I šta je sljedeće? Još pokolja? Naravno. Od ISIL-a, Kurda, marksista, samo nastavite. Još pokušaja pučeva? E, to je malo važnije političko i vojno pitanje.

Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba

Turska je sama. Prvo, obratit ćemo pažnju na rasističke razloge ovoga. Da je 39 muškaraca i žena pobijeno u Parizu ili Briselu ili Berlinu na novogodišnju noć, naslovi bi se svjetskim novinama vrtjeli tri ili četiri dana. Dva ili tri dana da su žrtve iz zapadne Evrope. Ali naravno, pošto se radi o Turskoj, muslimanskoj zemlji – čiji narod nije uvijek bijel poput onih iz „kršćanskog svijeta“ – naslovi su brže zamijenjeni drugima. Ne tiče se nas, rekli smo mi zapadnjaci.

Također će i rijetki čitaoci ovog teksta znati da su, proporcionalno, Arapi među najbrojnijim žrtvama ovog masovnog ubistva: samo iz malenog Libana je troje mrtvih i četvero ranjenih, muslimana i kršćana. Prilično smo bili nesvjesni nedostatka ljudskosti u libanskim tv izvještajima o žrtvama masakra – morbidni, senzacionalistički, duboko agresivni intervjui s članovima porodicama koje gube svijest, tako groteskni da je i premijer Libana molio novinare da porodicama nastradalih daju mira.

Tu su onda i vojni razlozi. Zar Turska ne igra dvostruku igru u ratu u Siriji? Zar nije dozvolila da oružje i novac prolaze njihovu granicu do ISIL-a i Jabhat al-Nusre (aka al-Qaede, ubica iz 9/11 i heroja istočnog Alepa) kao i razni američki „umjereni“ te oni podržani Britanijom, koji mogu ubijati a pritom ne izgledaju očito „džihadistički“? Zar se Turska nije vratila u rat s vlastitim Kurdima, ali i sirijskim? Zar turska vojska – najveća u NATO-u, iako iz nekog razloga ovo ne spominjemo ovih dana – nije malo nelojalna u zadnje vrijeme?

Pokušaj puča iz jula prošle godine – uprkos silnoj ispraznoj priči o „gulenistima“ – nužno je bio vojni poduhvat za zbacivanje predsjednika Recepa Tayipa Erdogana. Ako demokratski izabran diktator (kakvih je sve veći broj širom svijeta) želi djelovati kao posrednik u susjednom građanskom ratu – kao što je Pakistan postupao u Afganistanu, propuštajući oružje, novac i borce da se bore s Rusima uz američku i saudijsku pomoć i ohrabrenje – šta da očekuje do masakra u najvećim gradovima njegove zemlje? Dirnite u Afganistan i Pakistanci otkrivaju talibane koji kreću na Islamabad. Dirnite u Siriju i osjetit ćete snagu pirotehnike u svojoj avliji.

Zatim su tu i politički razlozi. Turci su se nekad željeli priključiti EU; sada nisu toliko odlučni, ali ko ih može kriviti? Njihova sadašnja politika je uzeti izdašnu kompenzaciju EU (ljubaznošću Angele Merkel) za zatvaranje mora muslimanskim izbjeglicama koje pokušavaju doći do Evrope i zahtijevati obećana putovanja u Evropu bez vize za svojih 79 miliona državljana, u isto vrijeme se mireći s Rusijom, Iranom, Kinom i drugim nearapskim nacijama koje bi mogle biti prijatelji.

Neobično za čovjeka koji je nostalgičan prema starom Turskom carstvu – otud, pretpostavljam, i njegova novoukrašena palata u Istanbulu – Erdogan je u svoju vanjsku politiku uključio i antiosmanlije, zapravo ignorirajući Arape kojima se udvarao nakon revolucija 2011. u korist većih sila.

Erdogan, koji je zahtijevao da se Trumpovo ime skine s njegovih tornjeva u Istanbulu nakon što je tadašnji predsjednički kandidat pozvao na restrikcije muslimanskim imigrantima, sada misli da može proći bez kritika kod novog tipa u Bijeloj kući. Ne bih bio toliko siguran.

I to je dio problema. Jer je Erdogan sada tako hirovit u svojim savezništvima – oborio je ruski avion pa se onda dodvoravao ruskom predsjedniku, na početku sirijske revolucije volio je Assada, a kasnije ga zamrzio, flertuje s Evropom i onda snažno kritizira EU – da se niko zdrave pameti ne bi htio približiti samom halifi.

Ko god može bombardirati Kurde i u isto vrijeme tvrditi da bombardira ISIL, ko može tražiti da se nijedna sila ne usudi umiješati u „domaće poslove“ njegove zemlje i smjestiti turske vojne snage u Siriju i Irak (gdje turska intervencija van Mosula provocira vladu iz Bagdada), jasno je da ide veoma opasnim putem.

I šta je sljedeće? Još pokolja? Naravno. Od ISIL-a, Kurda, marksista, samo nastavite. Još pokušaja pučeva? E to je važnije političko i vojno pitanje.

Više od 7000 turskih vojnika, uključujući 164 generala, uhapšeno je od prošlog oktobra. Sigurno ne samo da bi ih se kaznilo. Svaka razborita vojska zna da kada bacite tako mnogo vojnika u zatvor, oni se neće predati na dalje postupanje tužilaštvu, a mnogi od njih su već izmučeni pritvorima.

Ne, masovno hapšenje pripadnika najveće vojske NATO-a ima za cilj spriječiti vojnu organizaciju uspješnijeg pokušaja puča – u kojem bi sam halifa završio u zatvoru. Ili gore.

(TBT, Independent)