NAKON HALEPA Hill: Sada SAD u suštini igraju ulogu demagoga

04.01.2017. u 14:54

KOLUMNA

Sjetimo se rata u BiH 1990-ih – rezultat nedovršenog posla nakon raskida sa Austrijskim i Osmanskim carstvom i stvaranja nacija-država početkom 20. stoljeća. Rat je izbio neposredno na posljedicama Hladnog rata...

Piše: Christopher R. Hill, thebosniatimes.ba

Kraj borbe u Halepu neće okončati rat u Siriji uprkos dogovorenom primirju širom zemlje. Neće olakšati ni muke stanovništva ovog grada koje je mahom raseljeno. Opsada Halepa će sigurno zapečatiti mjesto Sirije u povijesti svijeta kao, riječima nekadašnjeg američkog državnog sekretara Warrena Christophera, još jedan „problem iz pakla“. I poput ne tako davnih, drugih paklenih ratova u regionu, kao onaj u BiH (na koji se i odnosila Christopherova fraza) i Ruandi, budući historičari će naglasiti ključnu karakteristiku sirijskog rata: spektakularne diplomatske neuspjehe koji su doveli do eskalacije rata.

Dobra diplomatija počinje promišljenom analizom interesa, kako interesa same zemlje koja je u pitanju tako i relevantnih vanjskih sila. Ona zahtijeva pažljivu procjenu na koji će način ostvarivanje tih interesa utjecati na regionalni i međunarodni poredak. Ona također traži načine jačanja kapaciteta regionalnih ili svjetskih sila koje bi pomogle u rješavanju problema.

Tokom ovog procesa, univerzalno prisutne i dosljedno jačane vrijednosti – kritične u uključivanju različitih sudionika u rješavanju problema i izazova – moraju obezbijediti moralni kompas i zajedničke osnove za djelovanje. Ključ je osigurati da vrijednosti ne postanu oružje koje će jedan sudionik koristiti protiv drugog na način da potpiruje tenzije i podriva rješenja.

Sjetimo se rata u BiH 1990-ih – rezultat nedovršenog posla nakon raskida sa Austrijskim i Osmanskim carstvom i stvaranja nacija-država početkom 20. stoljeća. Rat je izbio neposredno na posljedicama Hladnog rata, u trenutku kada se jedan set međunarodnih principa organiziranja urušio, a novi još nije stvoren. Dijelom kao rezultat ovoga, rat su obilježili i pokolj civilnog stanovništva velikih razmjera te kršenja ljudskih prava.

Ali, kao test za novi svjetski poredak, rat u BiH je doveo do promjene u institucionalnoj strukturi međunarodne zajednice (uključujući osnivanje tribunala za ratne zločine). Je li se početni sistem nakon Hladnog rata mogao nositi sa tek nastalim problemima bivšeg SSSR-a? Je li NATO mogao prihvatiti nove izazove i misije? Je li Zapad mogao raditi s novom Ruskom Federacijom? Jesu li transatlantski odnosi mogli prevazići oluju?

Ispostavilo se da je odgovor na sva ova pitanja „da“. Kao rezultat, iako se regija i dalje suočava s ozbiljnim problemima, vrata pakla ostaju zatvorena – kao u Ruandi. I tek, 20 godina kasnije, čini se da se svjetsko kolektivno sjećanje o načinu suradnje nije probudilo.

Sigurno je da nikad nije postojao čist put ka miru u Siriji. Predsjednik Bashar Assad, čije snage sada kontroliraju Halep prvi put nakon 2012., je brutalni diktator koji vodi rat sa svojim narodom, uključujući civile, a čak je koristio i hemijsko oružje. Želja za promjenom režima – cilj koji su prihvatile SAD i neke evropske zemlje – bila je shvatljiva.

Pa ipak, vodeći spektakularno nekompetentnu diplmatiju, SAD su se odlučile na ostvarivanje tog cilja bez ikakvog ozbiljnog nastojanja okupljanja međunarodne podrške, ili uzimanja u obzir druga mišljenja ili interese. I sigurno je: mnogo je drugih (često konfliktnih) mišljenja i interesa. Naposljetku, Sirija je strateški odgovornom položaju na Sredozemlju; graniči s Izraelom, Jordanom, Turskom i Irakom; i, poput Iraka, ima svoju kurdsku manjinu. Prema ovakvoj zemlji međunarodne i regionalne sile ne mogu biti ravnodušne.

Zapravo, kada su zapadne sile pozvale na promjenu režima, drugi su akteri – uključujući Iran, Rusiju i šiitske interese u susjednom Libanu – prigovorili. Bez obzira na to, SAD su odlučno nastavile sa provođenjem svoje loše osmišljene agende, snadbijevajući oružjem ustvari nepoznate borce na terenu prije nego su ih propisno provjerile. Saveznicima Assadovog režima dali su svaku moguću opravdanost za snadbijevanje njihovim oružjem.

Da su SAD ranije obezbijedile više oružja, neki tvrde da Assad ne bi imao vremena sakupiti podršku i ostati na vlasti. Ali to odbacuje stratešku važnost Sirije mnogim vanjskim silama, kao i rascjepkanost i nepredvidljivost američkih protivnika.

Stvarna pogreška Amerike je neuspjeh uključivanja u sve strane, uključujući Assada i sunnitsku opoziciju, smatranu sektaškom. Tako uskogrudim pristupom – koji se ogleda u svakoj izgovorenoj viziji postratne Sirije – SAD su predale diplomatsku kontrolu Rusiji.

Sada SAD u suštini igraju ulogu demagoga, nudeći malo više od pukih izljeva moralnog šoka i istrošenih referenci na neuspješni Ženevski proces. Reagirajući na pokolj u Halepu, Samantha Power, američka ambasadorica u UN-u, svoju je izjavu svela na pitanje Assadovog saveznika Rusije: „Da li ste stvarno nesposobni osjetiti sram?“ Za to vrijeme rat i dalje bjesni, a ozbiljne posljedice se prelijevaju na američke saveznike poput EU.

Što se tiče Rusije, ona također vodi onu diplomatiju kojoj apsolutno nedostaje inkluzivnosti. Surađuje s Turskom (članicom NATO-a koja djeluje sasvim izgubljeno) na dovođenju predstavnika sirijske opozicije i Assadove vlade u Kazahstan na novi niz mirovnih pregovora, omogućenih primirjem, čiji su garanti Rusija i Turska. Iran će biti tamo. Ali gdje su sunnitske arapske države? Još važnije, gdje su SAD?

Često se uoči da svake četiri godine SAD ne vode vanjsku politiku. Ovaj put se čini da su s tim počele ranije.

/Christopher R. Hill, bivši pomoćnik američkog državnog sekretara za istočnu Aziju, dekan je Fakulteta Korbel na Univerzitetu u Denveru/

(TBT/ ©Project Syndicate)