TAJNI PLAN VATIKANA: Kako je Katolička crkva razbila Jugoslaviju

04.01.2017. u 02:44

ANALITIKA

Najpoznatiji hrvatski novinar Darko Hudelist objašnjava do kojih je saznanja došao i kako je projekt "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", zajedno sa skupom u Mariji Bistrici pred 400.000 katoličkih vjernika, predstavljao predigru referenduma 1991.


FOTO: (public)

Sredina je sedamdesetih godina i sve počinje ubrzano da se mijenja. U Kaliforniji grupa bradatih momaka proizvodi prvi mikroprocesor, a potom onaj tip koji će nas decenijama kasnije uveseljavati i nervirati svojim crnim džemperima, konstruiše i prvi mali kućni računar, nazvan Apple I. U svijetu je najčitanija knjiga "Između dva doba" Zbigniewa Brežinskog, koji objašnjava kako će Sjedinjene Američke Države postati predvodnici informatičke revolucije i globalizacije koja će neumitno uslijediti, najavljujući u isto vrijeme propast Sovjetskog Saveza i proglašavajući pobjednika Hladnog rata. U julu 1976. Brežinski se upoznaje sa tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Wojtyła, svojim zemljakom Poljakom, koji će oktobra 1978. postati papa. Planetarna historija ulazi u ultra-brzi voz i nema namjeru da stane...

... Sem u Jugoslaviji. Država već ostarjelog Josipa Broza, iako usamljeno svjetlo s ove strane ideološke zavjese, potpuno nespremna dočekuje globalizaciju i informatičku revoluciju. Umjesto hvatanja mjesta u onom vozu, u Zagrebu se gasi Maspok, u Srbiji padaju liberali, a donošenjem notornog Zakona o udruženom radu i opredjeljenjem za "dogovornu ekonomiju", kao da svjesno i namjerno prkose globalnom trendu. Maršal Tito više nema snage ni za reforme ni za represiju. Ono malo energije koju ima troši na žestoke sukobe i svađe sa suprugom Jovankom Broz koja, u svojoj megalomaniji, smatra da treba da naslijedi supruga i postane novi vladar Jugoslavije po smrti doživotnog predsjednika. Do 1978.

I samo jedna institucija, pomalo skrajnuta, vidi šta se valja iza brijega. Samo jedna je spremna za promjene, samo jedna predviđa - i što direktno, što indirektno potpomaže - promjene koje znače i kraj Jugoslavije. Katolička crkva u Hrvatskoj. Na krilima Drugog vatikanskog koncila, duhovno podignuta na idejama Pierre Teilhard de Chardin, jezuitskog filozofa i teologa, stasava generacija biskupa i svećenika, predvođena Franjom Kuharićem, koja će pokrenuti samostalnu crkvenu akciju za oslobođenje Hrvatske. Jubilejski decenijski projekt nazvan "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" završiće, za razliku od "Hrvatskog proljeća", trijumfalno, mobilisaće vjernike i druge Hrvate i predstavljati predigru onoga što će se odigrati svega nekoliko godina kasnije. Jer, jula 1984. u Mariji Bistrici održaće se "Nacionalni kongres" na kojem će se okupiti 400.000 vjernika i anticipirati referendum za nezavisnost iz 1991.

Ovaj zaplet, ova tri nivoa - svijet, Jugoslavija, Hrvatska - čine "zaplet" novog istraživačkog poduhvata najpoznatijeg hrvatskog novinara Darka Hudelista, iz knjige "Rim, a ne Beograd" koja će biti objavljena na jesen, a čije dijelove Hudelist ekskluzivno predstavlja srpskim čitaocima kroz razgovor za Nedeljnik. To je knjiga - Hudelist je naziva "integralnom historiografijom" - koja će uzdrmati javnost na eksjugoslavenskim prostorima čak i više nego Hudelistovi tekstovi ili knjiga razgovora sa Dobricom Ćosićem, i koja po prvi put objašnjava ulogu Vatikana, Katoličke crkve, pape Wojtyle, Zbigniewa Brežinskog, hrvatske i srpske elite i generala, u raspadu Jugoslavije i krvavom ratu koji će ga obilježiti.

Na početku razgovora, Darko Hudelist napominje da se zapravo radi o dvije knjige, koje se međusobno nadopunjuju, i obje obrađuju prelomne, sedamdesete i osamdesete godine. "Rim, a ne Beograd" ima čak 1.600 strana, dok će se druga knjiga zvati "Između očaja i Krista" i baviće se isključivo srpsko-hrvatskim odnosima i sukobima.

"Istraživanje je ukupno trajalo punih deset godina. Kao što znate, obuhvatilo je i Beograd (Srbiju), u kojem sam boravio od jeseni 2005. do kraja juna 2011. Prvu najavu rezultata tog svog 'researcha' napravio sam 2012. u obliku knjige 'Moj BG dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006-2011'. Dakle, odmah otklanjam jednu nedoumicu - ova moja prva knjiga 'Rim, a ne Beograd', neće dati kompletan odgovor na pozne dane (a onda i raspad) SFR Jugoslavije, taj će odgovor biti sveobuhvatan tek kada - i naročito kada - objavim i onu svoju drugu knjigu, o srpsko-hrvatskom sukobu. U početku sam mislio da sve može stati u jednu knjigu (pa makar ona imala i 3, ili koliko već, svezaka), a onda sam uvidio da je ovo najlogičniji i jedini pravi redoslijed. Djelimično će, međutim, o srpsko-hrvatskom sukobu u Jugoslaviji biti govora i u ovoj mojoj prvoj knjizi, 'Rim, a ne Beograd'."

Pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem

Knjigu "Rim, a ne Beograd" Hudelist je napisao s pozicije nezavisnog istraživača, ali kao - katolik. To je knjiga koja, prema njemu, pozitivno verifikuje značaj i ulogu Katoličke crkve u SFRJ, u drugoj polovini 20. stoljeća. Ali, naravno - uz kritički odmak, kao što priliči slobodnom i objektivnom istraživaču.

"Moja postupna transformacija (ako mogu tako reći) u vjernika katolika dogodila se upravo za vrijeme mog boravka u Beogradu, tj. u razdoblju od 2006. do 2011, i neposredno poslije - ali ona sa samim Beogradom, i iskustvima koja sam u njemu imao (a u kojima nikada nije bilo ničeg neugodnog, naprotiv), nema nikakve veze. Njen svjedok bio je i moj glavni sagovornik u Beogradu, danas pokojni Dobrica Ćosić, koji me je na kraju i prihvatio - čak i u formi prijatelja - upravo kao katoličkog intelektualca (čak i 'katoličkijeg' nego što sam to u tom periodu doista bio). U tome je bila, rekao bih, njegova veličina, time je pokazao da nije tako isključiv i 'jednosmjeran' srpski nacionalista kao što se to najčešće mislilo", govori Hudelist.

Poznati novinar će još jednom ponoviti da ne bi uspio u teškom i izazovnom poduhvatu da nije bio vjernik, i iznijeti zanimljivu tezu da hrvatsku nacionalnu historiju i može i treba da piše samo neko ko je katolik, s obzirom na činjenicu da je djelovanje Crkve u Hrvata dubinski i organski utkano u povijest hrvatskog naroda, od ranog srednjeg vijeka naovamo.

Jedna od teza u knjizi je da jugoslovensko društvo sedamdesetih nije bilo doraslo "duhu vremena", nije bilo svjesno promjena koje se dešavaju, za razliku od progresivnih snaga u Hrvatskoj i posebno onih u svijetu. No, barem iz srpske vizure, i uslijed naših iskustava s često (previše) zatvorenom Srpskom pravoslavnom crkvom, Hudelista pitam: nije li čudno što je baš Katolička crkva - za crkve i inače ne važi često da su spremne da se mijenjaju - bila toliko progresivna?

"Nema ničeg čudnog u tome da je Katolička crkva - i u svijetu i u Hrvatskoj - bila toliko progresivna (i modernistička) u vremenu kojim se istraživački bavim, tj. u 1960-im, 1970-im i 1980-im. Prelomni je trenutak u tom pogledu bio Drugi vatikanski koncil, koji je trajao od 1962. do 1965, za vrijeme pontifikata pape Ivana XXIII (i iza njega Pavla VI), koji je ujedno bio i njegov inicijator. Drugi vatikanski koncil je rezultat saznanja sazrelog u vrhovima Katoličke crkve da će stari svijet - onakav kakav je bio u industrijsko i zrelo industrijsko doba - uskoro nestati, odnosno da će za relativno kratko vrijeme nastati (tj. već nastaje) jedan sasvim novi svijet, koji će se stubokom razlikovati od staroga. Prelomna tačka u toj transformaciji biće - odnosno bila je - naučno-tehnološka revolucija, zahvaljujući kojoj je čovječanstvo, samo nekoliko godina nakon Drugoga vatikanskog koncila, zakoračilo u tzv. novo doba - doba koje mi danas nazivamo informatičkim, kompjuterskim, digitalnim... Prvi mislilac - filozof, naučnik, futurolog, pisac, što još sve ne - koji je, u svojim djelima, najavio skoru "promjenu doba" (tačno se tako izrazio), bio je zasigurno najveći katolički intelektualac u cijelom 20. stoljeću - jezuita Pierre Teilhard de Chardin. On je tu formulaciju upotrebio u svom najpoznatijem dijelu, 'Fenomen čovjeka', što ga je napisao u Kini za vreme Drugog svjetskog rata", priča Darko Hudelist.

Chardinovu tezu dalje je razradio Amerikanac poljskoga porekla Zbigniew Brežinski, u svojoj proročanskoj knjizi "Između dva doba", objavljenoj 1970. On je tom "novome dobu" ujedno dao i ime (Chardin je to izbjegavao činiti) - "tehnotronsko doba". Odnosno - "tehnotronska revolucija", kao sinonim za informatičku ili kompjutersku revoluciju.

"Taj njegov neologizam, međutim, nije trajnije zaživeo, iako se meni lično mnogo sviđa. Sam papa Ivan XXIII (Giuzzepe Roncali) volio je da upotrebljava sintagmu "novi svijet" (za razliku od "staroga sveta"). Prema tome, prvi najavljivači (ili proroci) novoga doba ili novoga svijeta - sa svim njegovim pozitivnim, ali i manje pozitivnim ili nekim negativnim obilježjima - bili su katolici, odnosno vodeći, tj. najistaknutiji intelektualci Katoličke crkve. I sam Brežinski bio je (uostalom, i kao Poljak) veliki katolik, i upravo se po toj, katoličkoj liniji upoznao i zbližio, u julu 1976, s tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Wojtylom."

No, da li je ovaj "reformizam" morao značiti i kraj Jugoslavije, odnosno da li je Jugoslaviji već tada bilo presuđeno?

"Kraj Jugoslavije nije moguće sagledati (i) bez dimenzije hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) sukoba u SFRJ (kojim se u ovoj svojoj knjizi, iz već pomenutih razloga, uglavnom ne bavim). Možda bolje rečeno, Jugoslavija je skončala tako kao što je skončala - na vrlo ružan, bolan i krvav način - upravo zbog tog (međunacionalnog) momenta; da nije bilo njega, sve bi bilo manje traumatično i bezbolnije, npr. kao što je bilo u ČSSR-u.

Da, ali Jugoslavija ne bi bila to što je bila, da nije imala (i) tu komponentu - srpsko-hrvatskog (kako se na kraju ispostavilo: nerešivog) konflikta. Dva najbrojnija naroda u njoj - Srbi i Hrvati - bili su narodi koji su, uz ostalo, pripadali dvjema različitim religijama (pravoslavlje i katoličanstvo), dvjema različitim kulturno-civilizacijskim cjelinama ili kategorijama, ali koji su istovremeno - ovo posebno ističem - imali i dvije sasvim različite, odnosno dijametralno oprečne koncepcije (nacionalne) historije. Jednako kao i dvije dijametralno oprečne koncepcije odnosa prema svjetskoj historiji. O tome ću opširno i detaljno pisati u onoj svojoj drugoj knjizi - 'Između očaja i Krista'. Moji ključni beogradski saradnici na tom projektu bili su Dobrica Ćosić, Dejan Medaković i Mihailo Marković (eto, sva trojica su danas pokojni). Ali i mnogi drugi - njih pedesetak, uključujući npr. i - danas također pokojnu - bankarku Borku Vučić, koja mi je dala fenomenalna svjedočanstva o Slobodanu Miloševiću", kaže Hudelist.

U svakom slučaju, s međunarodne tačke gledanja, SFR Jugoslavija je imala svoj dublji razlog postojanja samo unutar bipolarne strukture Evrope i svijeta, odnosno podijeljenosti na socijalistički (komunistički) Istok i kapitalistički Zapad (onako kao što je to bilo uspostavljeno sporazumom u Jalti 1945). Ali, navodi ovaj istraživač, sva "bolnost" raspada Jugoslavije, u smislu njegovog ratnog scenarija i ratnoga toka, može se razumjeti (ponajprije) kroz dimenziju srpsko-hrvatskog sukoba. Hudelist se ograđuje i od teze, relativno rasprostranjene u Srbiji, da su samo Vatikan, Katolička crkva i Amerika (odnosno Zapad) krivci za onakav raspad SFRJ i ocjenjuje da njega treba sagledavati u vrlo kompleksnoj međupovezanosti čitavog niza faktora, procesa i događaja.

Pa ipak, u čitavom spletu događaja koji je obilježio "ulazak čovječanstva iz starog u novo doba", veliku ulogu odigrao je papa Wojtyla. Nisu ga bez razloga mnogi nazivali "papom globalne komunikacije". Ali, nije to bilo lišeno određenih protivrečnosti...

"Papa Wojtyla je, posebno kroz svoju vrlo blisku saradnju, pa i savezništvo, sa Sjedinjenim Američkim Državama (najprije sa Brežinskim, a onda i s Ronaldom Raeganom, s kojim se sastao čak četiri puta; prvi put, u junu 1982, u najstrožoj tajnosti u Vatikanu), sudelovao u procesu koji je na kraju rezultirao stvaranjem globalnog kapitalizma, sa svim njegovim unutrašnjim kontradikcijama i negativnim stranama. Kontradikcijama s kojima se danas otvoreno suočava papa Franjo. Papa Iovan Pavle II bio je aktivan učesnik Hladnog rata, djelujući, naravno, na strani i u korist Zapada - a protiv komunizma i ateizma kakav je postojao u Istočnoj Evropi, uključujući i njegovu zavičajnu Poljsku. Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma u Jalti 1945. i stvaranje jedne nove, ujedinjene Evrope (to je današnja Evropska unija) koja će biti utemeljena na hrišćanskim tradicijama (uključujući i katoličanstvo i pravoslavlje)", govori Hudelist.

Brežinski se s Wojtylom upoznao i zbližio na Harvardu 26. jula 1976, nakon čega se njih dvojica počinju i dopisivati (i to na poljskom jeziku). Vrlo je plauzibilna interpretacija - koju sasvim otvoreno podržava i vatikanski biograf pape Wojtyle, italijanski univerzitetski profesor i historičar Andrea Rikardi, da je Brežinski, zajedno s filadelfijskim nadbiskupom Johnom Kraalom (također dijelom Poljak po porijeklu), lobirao za Wojtylin izbor za papu u jesen 1978. Brežinski je "igrao" na nekoliko nivoa. S jedne strane, bio je ideolog informatičke revolucije, s druge je zastupao tezu - i u tome je u Wojtyli našao svog istomišljenika i saradnika - da komunistički, Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba "napasti" pospješivanjem nacionalnih/nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama Istočne Evrope, s naglaskom, naravno, na Poljsku.

To nas dovodi i do Balkana. S ovim procesom "pospešivanja nacionalizma" bio je apsolutno kompatibilan jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj, "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975-1984).

"Treba imati u vidu da je Crkva u Hrvatskoj krenula s njim već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije Wojtylinog izbora za papu. I tu se vidi koliko su hrvatski biskupi, "odgojeni" i formirani na zasadama Drugoga vatikanskog koncila, bili napredni i dalekovidni, a, na kraju krajeva, i prilično hrabri. Jedna mala digresija: pokret 'Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata' inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem; to je zbog Drugog svjetskog rata silom moralo biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom 1970-ih, zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, zajedno sa svojim saradnicima (među kojima je najvažniji bio tadašnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić)", objašnjava Hudelist.

Sveta stolica je na sve ovo gledala malo drugačije, ali razlike u pogledima ipak nisu bile pretjerano velike.

"Kako je vreme proticalo, bile su zapravo sve manje, da bi s izborom Wojtyle za Svetoga Oca one u potpunosti nestale. U tome je, naposljetku, i bio smisao izbora Wojtyle za papu (koji svakako nije bio slučajan). Njegov prethodnik, Pavle VI nije imao 'petlje' da tako aktivno i čak borbeno bude učesnik Hladnoga rata (na strani i u korist Zapada), kao što je to bio Wojtyla", navodi Darko Hudelist, i nastavlja:

"Pogriješili bismo kada bismo rekli da je Sveta stolica unaprijed znala da su Jugoslaviji dani odbrojani - pa i ne samo Sveta stolica nego bilo ko drugi, uključujući i vodstvo Katoličke crkve u Hrvata, s Kuharićem na čelu. Naposljetku, njeno djelovanje nije ni bilo upereno protiv Jugoslavije; glavni je Crkvin protivnik bio komunizam i ateizam u SFRJ, a ne Jugoslavija kao takva. Ali, naravno, to je svakako podrazumijevalo jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta i stvaranje temelja za samostalnu hrvatsku državu - ali ne u eksplicitno političkom smislu, na način na koji je kasnije, na prelazu iz 1980-ih u 1990-te, to radio HDZ predvođen Franjom Tuđmanom (koji je, pride, bio ateista). Franjo Kuharić je volio naglašavati (posjedujem transkript tajno snimljenog razgovora između njega i jednog od tada vodećih evropskih državnika, iz 1983) da se Katolička crkva u Hrvata (namjerno) ne izjašnjava o perspektivama opstanka SFRJ kao države, da ne daje nikakvih izjava o tome, niti javno niti privatno - odnosno, drugim riječima, da Jugoslaviju priznaje kao stvarnost, da se ne smatra pozvanom da je ruši, ali da želi da svi u njoj budu zadovoljni, tj. da se osjećaju kao kod svoje kuće", navodi Hudelist.

Istovremeno, 1975. na 1976, Jugoslaviju je zahvatila teška sistemska ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo, pravog rješenja i lijeka nije bilo. Štaviše, Jugoslavija u privrednom smislu kao da počinje da prkosi svetu i Zapadu (naravno, na svoju vlastitu štetu): u isto vrijeme dok se u svjetskim okvirima rađa globalni kapitalizam, Jugoslavija 1976. prelazi na ZUR i - dogovornu ekonomiju. "Katastrofalna strategija!", napomenuće Hudelist. Već krajem 1978. najviši politički organ u Jugoslaviji, Predsjedništvo, na jednoj svojoj zatvorenoj sjednici konstatuje da u blagajni više nema dovoljno novca (deviza) za kupovanje viskija, kojim je dotad častilo najuvaženije goste - državnike iz inostranstva.

Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u tom ključnom i prelomnom periodu. Između ostalog, i zahvaljujući tome što su sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na zagrebačkom Kaptolu bila tajno snimana od Udbe, a bila je ozvučena i kancelarija nadbiskupa Kuharića. Ali, šta je o svemu mislio Tito?

"Za sve se znalo, čak do najsitnijeg detalja (jedan od biskupa, tj. jedan od članova BKJ, znam koji, bio je čitavo to vrijeme vrlo lojalan i prilično 'profesionalan' saradnik Službe državne bezbednosti), ali svejedno - nikakve represije u odnosu na Crkvu nije bilo. Ni 1975-1976 (akcija Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika), ni 1979 (proslava Branimirove godine u Ninu, sa 200.000 prisutnih), ni Nacionalni ekumenski kongres u Mariji Bistrici 1984 - sa 400.000 prisutnih vjernika... To je pitanje, sve do smrti, mučilo i Živka Kustića (često mi ga je ponavljao): zašto nas Tito nije zabranio, a znao je što sve radimo? Ima veoma mnogo, i stvarnih i potencijalnih, razloga zašto je bilo tako. Sve njih potanko navodim i obrazlažem u knjizi.

Navešću, ovom prilikom, samo jedan, ali vrlo važan. Na čelu Saveza komunista u SR Hrvatskoj bio je od maja 1984. Mika Špiljak (koji je na tu dužnost došao s funkcije predsjednika Predsjedništva SFRJ, dakle iz Beograda). Boraveći u Beogradu, u periodu 1983-1984, Špiljak je došao do spoznaja da Slobodan Milošević, koji je u to vrijeme već bio član Predsjedništva CK SK Srbije, (uskoro) kreće - ako već nije krenuo - sa svojim velikim unitarističkim projektom koji je bio direktno uperen protiv Ustava SFRJ iz 1974, a koji je, kao što znamo, davao vrlo veliku autonomiju, pa čak i određenu državnost, republikama i pokrajinama. I Špiljak odlučuje da, kao šef hrvatske Partije, potpomaže one političke (opozicione) snage u SRH, koje su bile spremne da se suprotstave Miloševićevom projektu (a kasnije i pokretu)."

Tada je i admiral Branko Mamula, od 1982. ministar odbrane SFRJ, na svom vlastitom (vojnom) području djelovanja, pripremao jednu svoju veliku akciju (neku vrstu vojnog udara) uperenu protiv državnosti jugoslovenskih republika (tj. protiv sistema teritorijalne obrane u sklopu JNA). Špiljak je i za to znao.

"Najkasnije 1983. Špiljak se povezao s opozicionarom br. 1 u SRH Franjom Tuđmanom (primarno na Tuđmanovu inicijativu), i njih dvojica, posebno sredinom i u drugoj polovini 1980-ih, postaju veliki (naravno, tajni) politički saveznici... Na toj liniji svakako da nije trebalo sprečavati (pogotovu ne represivno) Katoličku crkvu u Hrvata u njezinim nastojanjima. Utoliko je i NEK u Mariji Bistrici, u septembru 1984, protekao savršeno mirno i bez ikakvih ekscesa i potresa", reći će Hudelist za Nedeljnik.

"Rim, a ne Beograd" je vlastita sintagma Darka Hudelista - dodaje da na nju ima "copyright". Taj slogan bio je u suštini, mada nikad izrečen u tom obliku, moto jubilejskog pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".

"Njime je Katolička crkva zapravo ustrajala na tezi o kontinuitetu hrvatske državnosti - na kontinuitetu dugom punih 11 vijekova (od 879. kada je hrvatska država, u ondašnjim okolnostima, bila prvi put međunarodno priznata; od Svete stolice, naravno) - što je, prema mojim spoznajama, poprilično pogodilo, pa i iziritiralo, određene srpske nacionalno/nacionalistički angažovane intelektualce, iz kruga Dobrice Ćosića (Dejana Medakovića, Živorada Stojkovića itd.), budući da je jedna od temeljnih karakteristika srpske historije kao i srpske unutrašnje i vanjske politike - njen diskontinuitet. Dejan Medaković mi je više puta (sa stanovitom zavišću ili čak ljubomorom) komentarisao kako su Hrvati preko svojih ideologa i konceptualizatora - među kojima je u Jugoslaviji najvažnija bila Katolička crkva u Hrvata, tj. vodeći katolički intelektualci i stratezi, u rasponu od glavnog Stepinčevog savjetnika Sakača do glavnog Kuharićevog savjetnika Kustića) - uspeli izgraditi tezu o kontinuitetu (pa makar i virtuelnom) hrvatske državnosti, dok Srbi tako sposobne i dalekovidne intelektualce u svojim redovima nisu imali..."


(TBT, Nedeljnik, Autor Darko Hudelist)