ODGOVOR BRITANSKOM AMBASADORU FERGUSONU Latić: Zar da Busuladžića uspoređujete sa Pavelićem i Mihajlovićem?!

04.01.2017. u 02:44

KOLUMNA

Ove i ovakve tvrdnje britanskog ambasadora su skandaloznije od onih koje je iznio Timothy Less, također (bivši) diplomata i britanski konzul u Banjoj Luci, u časopisu Foreign Affairs

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Možda je britanski ambasador Edward Ferguson u svojoj kolumni pokušao ukazati na gorući društveni problem u BiH koji je eskalirao prošle godine, kada je ustvrdio da su novine pune rasprava o prošlosti, te se požalio da oni koji se žele fokusirati na rješavanje stvarnih problema sa kojima se suočavaju obični građani u BiH danas – nezaposlenost, nejednakost i korupcija, stalno bivaju uvučeni u besmislene rasprave i vještačke krize, ali je više od toga pokazao kako se stereotipi i predrasude zapadnih diplomata o Bošnjacima nisu primijenile ni za bogdu.

„To je frustrirajuće“, poviknuo je Ferguson u svojoj kolumni. „Veliki dio revizionizma u skorije vrijeme je usmjeren na Drugi svjetski rat. Ovo nije ekskluzivitet BiH, to se dešava u cijelom regionu. Ali ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba poput Ante Pavelića ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola u Sarajevu je dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi Busuladžiću“, tvrdi britanski ambasador i obrazlaže svoje tvrdnje na sljedeći način:

„Možda čak i gore je slavljenje onih koji su osuđeni za zločine počinjene u novije vrijeme. Posebno pamtim doček za heroja priređen za Daria Kordića 2014. godine, nakon što je pušten iz zatvora zbog presude za zločine protiv čovječnosti. I ne samo da je studentski dom na Palama dobio ime po Radovanu Karadžiću, nego je njemu, u oktobru, javno uručeno priznanje Narodne skupštine RS.“

„Zašto je ovo bitno?“, upitao se ambasador Ferguson.

„Bitno je zato jer je prvi korak ka pomirenju pripremanje za budućnost na osnovu lekcija iz tragedija u prošlosti. Za to je prvo potrebno prihvatanje počinjenih zločina i obavezivanje da se neće dozvoliti da se zločini ponove.“

Ove i ovakve tvrdnje britanskog ambasadora su skandaloznije od onih koje je iznio Timothy Less, također (bivši) diplomata i britanski konzul u Banjoj Luci, u časopisu Foreign Affairs gdje je objavio kolumnu u kojoj se bavi prilikama na Balkanu. Na ovu kolumnu reagirali su intelektualci i političari, pa i sam Bakir Izetbegović, dok su ignorirali kolumnu aktualnog britanskog ambasadora u Sarajevu. Ja mislim da je kolumna ambasadora Fergusona opasnija od kolumne jednog „trećerazrednog diplomate“ pa makar ona bila objavljena i u tako renomiranom časopisu kakav je Foreign Affairs.

Uzet ću dva samo (!) dva primjera da potkrijepim svoju tvrdnju.  Prvi primjer je tipičan kad se radi(lo) o britanskoj politici prema Bosni i Hercegovini. Njegova Ekselencija usporedila je intelektualca Mustafu Busuladžića sa Antom Pavelićem, ustaškim poglavnikom, i Dražom Mihajlovićem, četničkim komandantom. Sav grijeh Busuladžića sastoji se od pet-šest „antisemtskih“ rečenica koje je objavio u vrijeme velikih zločina koja je, primarno ustaška vlast činila nad Jevrejima u Sarajevu, dok su zločini Pavelića i Mihajlovića, počinjeni baš nad Bošnjacima na Balkanu, ravni onima koje su počinili Hitler i Musolini nad Jevrejima u Evropi.

Nije poznato da je Busuladžić bio aktivni pripadnik bilo kojih profašističkih formacija i falangi! Komunisti su ga uhapsili i likvidirali bez suđenja, i to kao antikomunistu, a ne kao antisemitu! Busuladžićev grijeh bi se mogao porediti sa grijehom jednog Guntera Grassa koji je kao mladić bio regrut mladih SSS jedinica. Grass je to sam pokajnički otkrio u svojim memoarima „Kako sam ljuštio luk“ a nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Vjerujem da je Busuladžić preživio da bi se pokajao zbog antisemitizma, ali se ne bi odrekao antikomunizma.

Bez obzira na to Busuladžić kao antisemit zaslužuje osudu. I stoga nikako nije preporučljivo davati njegov ime školama i javnim ustanovama.  Ali, zar jedan takav politički propust jedne stranke može biti ekvivalent zločincima kakvi su bili Pavelić i Mihajlović i imputirati Bošnjacima fašizam?!

Zbog ovakvih stavova i pogleda zapadnih diplomata je, kako je u nedavnoj kolumni objavljenoj u Foreign Pollicy napisao Warren Bass „u Daytonu najviše tereta palo na stranu tlačenih, bosanskih muslimana.“

Tvrdnjama istog autora u istoj kolumni podsjetio bih ambasadora Fergusona da je „Churchill upozorio da „princip samoodlučivanja... postaje zlokoban kada dolazi od onih u totalitarnim državama koje poriču i najmanji element tolerancije unutar njihovih granica.“

Vrlo je moguće da je govorio o Miloševiću i Tuđmanu. Ovi ljudi nisu poraženi Daytonom nego ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je užasno. Daytonova suštinska logika počiva na vojnom balansu moći i slijedi etničku teritorijalnu podjelu – 51% muslimanima i Hrvatima, 49% Srbima – što odobrava srpsku agresiju. U Daytonu su SAD odbile podjelu 51-49; u jednom trenutku pregovora je američki tim dogovorio podjelu 55-45, ali je ona ubrzano povučena kada je Milošević saznao za nju.

Liberalni elementi Daytona – centralna vlada za BiH, suđenje ratnim zločincima, vraćanje izbjeglica na njihova ognjišta i reafirmacija vrijednosti civilnog nacionalizma – ostat će beznačajni ukoliko se ne pokaže spremnost da se oni realiziraju.“


(TBT)