EVROPI PRIJETI BARBARSTVO Tusk: Moramo hrabro i uporno prkositi onima koji idu protiv naših sloboda

04.01.2017. u 02:44

KOLUMNA

U evropskoj historiji će 2016. godina biti zabilježena kao vrijeme borbe da se održi političko, sistemsko i društveno jedinstvo Evropske unije kao zajednice država, naroda i vrijednosti

Piše: Donald Tusk, thebosniatimes.ba

Bilo je to vrijeme nesigurnosti i veoma vidnih neuspjeha. Ali su godinu također obilježila stvarna dostignuća.

Iznad svega, junski glas Ujedinjenog Kraljevstva da izađe iz EU gorko je razočarenje. Pa ipak, novi sveeuropski konsenzus o zaštiti vanjskih granica EU, zajedno sa zaključivanjem Sveobuhvatnog ekonomskog i trgovinskog sporazuma (CETA) sa Kanadom dozvoljavaju oprezni optimizam.

Većina problema sa kojima se EU rvala neko vrijeme uspješno je riješena. Migrantska kriza, napetosti s Rusijom oko Ukrajine i druge prijetnje vanjskoj i unutrašnjoj sigurnosti i dalje iskušavaju naše jedinstvo i efikasnost - i tako će biti i u predstojećoj godini.

Ono što znamo iz 2016. jeste da je pred nama velika promjena - uznemirujuća, pa ipak nedefinirana, i pored toga jasno opipljiva. Zaista, vrsta promjene koja se događala i koja će se događati zbunjuje prognostičare. Odavno se realnost nije tako okrutno rugala predviđanjima eksperata i istraživača, čak i u kratkoročnom kontekstu predstojećih izbora ili referenduma. Politika je postala nepredvidljiva koliko i vrijeme u Briselu. I, kao i u meteorologiji, ako su se neke prognoze ispostavile kao tačne, to su bile one pesimistične.

Politička tektonska pomjeranja (kako drugačije nazvati iznenadno skretanje ogromnog ostrva sa kontinenta?) koja se sada dešavaju nisu samo posljedični šokovi finansijske krize iz 2008. Njihov izvor i suština dublji su od bijesa nezaposlene omladine ili nezadovoljstvo evropske i američke srednje klase stagnantnim ekonomskim rastom, mada niko razuman neće potcijeniti ove sentimente. Ali svi osjećamo da ovi potresi mogu nagovještavati dublju promjenu: kraj ere koja bi se u Evropi mogla nazvati erom velike stabilizacije.

To je era koja je trajala 70 godina i održavala se na tri stuba. Prvi je međunarodni poredak koji je, definisan sposobnošću Zapada da nametne poštovanje pravila i zakona, štitio Evropu od globalnih konflikata. Drugi je liberalna demokratija. A treći je relativni prosperitet evropskih društava.

Široko očekivana promjena ne treba da nas plaši ili, još manje, parališe. Kao što historičari to dobro znaju, stabilnost je prolazna i kratkog vijeka, a ne kriza. I, kao što je van naše moći da spriječavamo krize (koje su po prirodi neopozive), nije nam u interesu da se držimo status kvoa, pošto stabilizacija prije ili kasnije ulazi u fazu stagnacije, kada očekivanje promjene postane opšte. To ne vodi nužno u katastrofu. Ali može.

Sve zavisi od naše kolektivne sposobnosti da plovimo uzburkanim morima. Prvi preduvjet je da održimo osnovno jedinstvo EU. Ponoviću ovo kao mantru: iznutra razbijena EU biće nesposobna da odgovori na bilo koji izazov s kojim se suočava, kao i sve njene države članice, uključujući i najveće.

Temelji evropske solidarnosti i dalje su krhki i prava iskušenja su pred nama. Bez solidarnosti Evropa neće imati uticaj nad pravcem budućih promjena, postajući njihova žrtva prije nego jedan od njihovih kreatora. Da bismo izbjegli ovaj sumorni scenario, moramo još jednom potražiti ono što nas spaja, što nam je zajedničko, i što smo spremni da branimo potpuno odlučno, jednako volji koju pokazuju naši oponenti. Još jednom moramo definisati našu teritoriju, ne u geografskom, već civilizacijskom, kulturnom, pa možda i simboličkom smislu.

Danas gledamo kako narodi, nacije i države otkrivaju moć mitova i pojednostavljivanja. Ovo može prikriti politiku koja je brutalnija - bliža prirodi nego kulturi. Najvažnija stvar biće da pravimo preciznu razliku između, s jedne strane, površnog i nevažnog u evropskoj tradiciji i, s druge strane, trajnog, vrijednog i jedinstvenog - onog što je istoričar Jakob Burkhart nazvao slobodom duha.

U kulturi i slobodi ponovo ćemo otkriti suštinu Evrope. U politici, ovo znači da moramo biti spremni za promjenu, pod uslovom da ona ne ograniči slobodu kao središnju vrijednost. Prije nego što remontujemo strukturu EU, prije nego što krenemo da rješavamo osnovne dileme u vezi s razmjerom integracije, moramo se složiti da želimo da nosimo ideal Evrope kao kontinenta slobode.

Današnji svijet je pun barbara za koje su sloboda i kultura, kakve ih mi razumijemo, postale mete. Evropljani će biti sposobni da prevaziđu sadašnje izazove tek kada se složimo da u ovoj konfrontaciji nećemo praviti kompromise. Simptomi barbarstva su oko nas, među nama i u nama.

Ako posustanemo pred vanjskim pritiskom i unutrašnjom slabošću, nastupajuće promjene mogu osujetiti najvažnije političko ostvarenje Evrope: da zajedno - i samo zajedno - mogu vladavina većine, vladavina prava i ograničena vlada mogu jemčiti ljudske slobode i građanska prava. Zbog toga moramo hrabro i uporno prkositi onima koji idu protiv naših sloboda, bilo spolja ili iznutra.


/Autor je predsjednik Evropskog savjeta. Od 2007. do 2014. bio je premijer Poljske/

(TBT, Copyright: Project Syndicate)