ERDOGAN ALEJKUM AKADEMIČARI! Kazaz: Puno je bošnjačkih akademičara koji su doktorirali na marksizmu, a danas su vodeći bošnjački kleronacionalisti

02.01.2017. u 10:31

KOLUMNA

Oni su u posljednjih dvadesetak godina proizveli masu svojih akademskih klonova i do kraja instrumentalizirali visoko obrazovanje u kleronacionalističke svrhe


Piše: Enver Kazaz, Thebosniatimes.ba

28. 12. 2016. godine Senat sarajevskog univerziteta donio je odluku kojom je privilegirao prava studenata muslimana i pretvorio ih ključno ideološko načelo svoga djelovanja. Prema toj odluci svim fakultetima sarajevskog univerziteta nalaže se da ne drže nastavu i ispite za vrijeme džuma namaza. Odluka je donesena na inicijativu SPUS-a, Studentskog parlamenta, tačnije njegovog predsjednika Harisa Zahiragića, široj javnosti poznatog po vrlo agresivnim desničarskim istupima, propagiranju homofobije i akcijama kojima je pribavljao poene političkoj kliki okupljenoj oko Bakira Izetbegovića. Kada je prvi put iznio svoju inicijativu, Zahiragića je dio slobodoumne javnosti dočekao, narodskim jezikom rečeno, na nož. Zbog te halabuke nije se vidjela ideološka pozadina njegove inicijative, a politička moć koja je iza njega stajala ostala je sasvim skrivena.

Upravo to je i omogućilo političkim moćnicima da nesmetano i u tišini pripreme donošenje konačne odluke, a da nakon njenog usvajanja ostanu i dalje skriveni. Naravno, moć nije prisutna isključivo u Izetbegovićevom kabinetu, niti u Centrali Stranke demokratske akcije, nego se kapilarno proširila na sve institucije sistema i dobila svojstva panoptičke mentalne kontrole društva. A to znači da je rigidna kleronacionalistička bošnjačka ideologija izašla iz političkog polja i postala sveprisutnom u bošnjačkom društvenom prostoru.

O njenom jačanju i rasprostranjivanju u društvu najbolje svjedoči činjenica da od dolaska SDA na vlast devedesetih godina prošlog stoljeća do danas nikome nije palo na pamet da predloži jednu ovakvu inicijativu, a kamoli da operacionalizira njeno usvajanje i pretvaranje u institucionalnu normu. Jesu poslanici iz redova SDA svojedobno tražili da im se otvori mesdžid u zgradi državnog parlamenta, ali niko za vrijeme najjače vlasti Alije Izetbegovića nije tražio da visoko obrazovanje i deklarativno i normativno iz sekularističke autonomije pređe u teokratski model.

Odakle dolazi takvo jačanje bošnjačkog islamocentričnog nacionalizma, koji se i danas voli sakrivati iza mantri o multireligioznosti i multietničnosti BiH? Samo je na prvi pogled paradoksalno da ono ne dolazi iz poltičkih partija, nego baš iz obrazovnog sistema i bošnjačke akademske zajednice koja se, čast rijetkim izuzecima, pokazuje kao odličan instrument i servis kleronacionalističke ideologije. Upravo je znatan dio akademske zajednice proizveo i reproducirao u obrazovnoj praksi narative koji su ukinuli razliku između nauke i ideologije i davali naučni legitimitet islamocentričnom bošnjačkom nacionalizmu.

Da bi se ova tvrdnja provjerila, potrebno je samo pogledati opširnu bibliografiju akademskih radova koji su agresiju na BiH i zločine nad Bošnjacima tokom rata tumačili iz perspektive njihove vjerske pripadnosti. Tako je sama akademska zajednica obrazovani sistem pretvorila u altiserovski shvaćen instrument ideologije i provincijalizirala ga te dodatno getoizirala unutar evropskog obrazovnog sistema.

Također, ona je uz proizvodnju narativa na kojima se utemeljivao bošnjački kleronacionalizam iz svojih redova dala neke od najkonzervativnijih bošnjačkih političkih moćnika, a u nemalom broju slučajeva donosila odluke kojima je direktno kršeno pravo univerziteta na svoju autonomiju u društvenom polju. Na taj način većina akademske zajednice pristala je ne samo na izravnu ideologizaciju prije svega društvenih i humanističkih nauke već i na politizaciju obrazovnog sistema. Konačan rezultat takve dvodecenijske prakse nije vidljiv isključivo u odluci kojom se privilegiraju prava muslimanskih vjernika, već prije svega u normativnim aktima prema kojima većinu u upravnom odboru sarajevskog univerziteta postavlja politička vlast.

No, zašto je stalo akademskoj zajednici da se u toj mjeri podjarmi ideologiji i da je proizvodi s ciljem potpunog devastiranja društvenog polja? Odgovor je vrlo jednostavan: od svog osnivanja do danas, ona je na južnoslavenskom prostoru djelovala više ideološki nego znanstveno. Naravno, bilo je u akademskoj zajednici vrsnih izuzetka i vanrednih naučnih ostvarenja, ali u cjelini gledano akademske institucije bile su mjesta proizvodnje i legitimacije ideologije u provincijalnoj južnoslavenskoj znanstvenoj praksi.

Bošnjačka akademska zajednica obiluje akademičarima koji su doktorirali na marksizmu i lenjinizmu, odnosno titoizmu, a danas su vodeći bošnjački kleronacionalisti. Oni su u posljednjih dvadesetak godina proizveli masu svojih akademskih klonova i do kraja instrumentalizirali visoko obrazovanje u kleronacionalističke svrhe.

Ako su se oni do sada vodili viktimološkim gestama prema kojima su Bošnjaci zato što su muslimani stalne žrtve drugih, od zadnje odluke Senata sarajevskog univerziteta ta ideološka parola više ne može biti maskom za pribavljanje što veće moći u društvenom polju. A to znači da su ovom odlukom konačno pale sve maske sa bošnjačke akademske zajednice i da su članovi i članice Senata Univerziteta u Sarajevu glasali za ukidanje sekularističkih načela, prema kojim državne institucije moraju biti neutralne u odnosu na religiju. Budući da je sarajevski univerzitet javna, odnosno državna institucija, pri tom jedina državna institucija koja ima pravo na autonomiju u odnosu na političku moć, onda se može slobodno zaključiti da je on prva institucija takve vrste koja je svojom odlukom o zabrani nastave i ispita u vrijeme džume i normativno ukinula načela sekularizma u društvu. To znači da su članovi i članice Senata uveli načela teokratskog društva, pozivajući se veoma licemjerno na ljudska prava i prava pripadnika drugih religija. Time je Senat poslao poruku međunarodnoj akademskoj zajednici da se na sarajevskom univerzitetu uvodi model srednjovjekovnog mišljenja prema kojemu su muslimani jednakiji od drugih. Istodobno s tim, članovi i članice ovog univerzitetskog tijela posredno su legitimirali praksu pravoslavizacije obrazovnog sistema i državnih institucija u Republici Srpskoj u kojoj škole i druge obrazovne institucije obilježavaju pravoslavne slave i svece.

Onaj dio bošnjačke akademske zajednice, pogotovu ona na sarajevskom univerzitetu, koja se mediokritetski vodi načelom šutnje o svakom društvenom problemu i tobožnjom apolitičnošću neće, naravno, uvidjeti svoju suodgovornost u devastaciji visokog obrazovanja i ukupnog društvenog prostora. Njena šutnja nije ništa drugo do izravno prihvatanje vladajuće kleronacionalističke ideologije, a zov udobnosti akademskog života razvijat će i dalje njenu malograđanštinu i u konačnici njeno mediokritetstvo.

Međutim, temeljno pitanje je: kakvu su poruku i kakvu sliku o današnjim Bošnjacima i njihovoj akademskoj zajednici poslali u svijet članovi i članice Senata Univerziteta u Sarajevu? Onu koju je oduvijek čeznuo ratni zločinac Radovan Karadžić i drugi srpski i hrvatski kleronacionalisti prema kojoj je rat u BiH bio borba protiv islamske opasnosti na evropskom tlu. Na drugoj strani, akademski kleronacionalizam sa sarajevskog univerziteta poslao je poruku i omiljenom nacionalnom vođi Bakiru Izetbegoviću da može nastaviti sa erdoganlukom u bošnjačkoj politici. Erdoganluk, koji stigmatizira bošnjačku djecu iz škola Bosna Sema i oduzima ima pravo da budu svrstana u najbolje učenike, ili se udvara turskom diktatoru oduzimajući priznanje turskom profesoru matematike, trijumfovao je na Senatu Univerziteta u Sarajevu. Konačna je to pobjeda islamocentričnog erdoganluka koji BiH i obrazovanje gleda kroz okular evropskog srednjeg vijeka. E, pa, Erdogan alejkum uvažene kolegice i kolege iz Senata u kojem bi ovo – n, valjalo zamijeniti jednim drugim fonemom, pa da se dobije tačna slika vašeg erdoganluka.


(TBT, Prometej.ba)