DRUŠTVENI NEMIRI, PREVIRANJE MANJINA, VANJSKO UPLITANJE... Bugajski: Godina pred nama ne sluti na dobro u regiji

31.12.2016. u 05:29

KOLUMNA

Posebnu pozornost treba posvetiti dvama scenarijima, u BiH i Makedoniji, jer bi mogli predstavljati najveću prijetnju regionalnoj stabilnosti

Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba

Iako je prošlo sedamnaest godina od vojne intervencije NATO-a, političari ne bi trebali pretpostavljati da su svi balkanski konflikti spremljeni u povijest. Sporovi oko državnosti, ozemlja i političke moći i dalje se pogoršavaju, pomiješani s nesigurnošću oko međunarodnih integracija. Izgledi za članstvo u EU i NATO-u bili su ključni poticaj za demokratizaciju svake države i promicanje međuetničkog suživota. Bez tog cilja reforme zastaju i lokalni sporovi oživljavaju. U svjetlu krize EU i zaokupljenosti Brexitom proširenje nije visoko na dnevnom redu Unije. Čini se da ulazak u članstvo niti jedne zemlje neće biti razmatran u sljedećem desetljeću. Gašenje izgleda za članstvo potkopava odlučnost Balkana za vladavinom prava i potiče uzmak demokracije.

Regija se suočava s tri vrste prijetnji: društvenim nemirima, previranjem manjina i vanjskim uplitanjem. Kombinacija svega toga stvara prijetnju koja bi mogla destabilizirati neke države te čak potaknuti nasilne sukobe. Ako se takvi konflikti prošire preko granica, i NATO i Rusija bi mogli biti uvučeni u eskalirajući sukob. Neke zemlje Zapadnog Balkana su trenutačno zapele na ničijoj zemlji između demokratske državnosti i međunarodne integracije. Posebnu pozornost treba posvetiti dvama scenarijima, u BiH i Makedoniji, jer bi mogli predstavljati najveću prijetnju regionalnoj stabilnosti. U BiH bi mogle kulminirati tenzije između srpskog entiteta i vlade u Sarajevu. Predstavnici RS-a tvrde da Bošnjaci-muslimani žele dominirati državom i minorizirati Srbe. Ako SAD i EU premjeste fokus, predstavnici RS-a mogli bi se povući iz središnjih vladinih institucija te sazvati referendum o neovisnosti. To bi moglo zaoštriti političke konflikte, potaknuti nasilje i uvući Srbiju i Hrvatsku, članicu NATO-a, u izravnu konfrontaciju.

Albanska frustracija vladinom politikom u Makedoniji i politička polarizacija između Makedonaca mogle bi onemogućiti formiranje vlade nakon nedavnih parlamentarnih izbora bez jasnog pobjednika. Albanski vođe mogli bi zatražiti federalizaciju ili dvoentitetsku strukturu ili čak proglasiti autonomnu regiju uz granicu s Albanijom i Kosovom. Odgovarajući na to, makedonski nacionalisti mobilizirali bi javnost za obranu teritorijalnog integriteta zemlje. U sukob bi mogli biti uvučeni susjedi, Srbija bi ponudila pomoć Skoplju protiv albanskog separatizma, a Kosovo i Albanija, članica NATO-a, pokušat će zaštititi svoje sunarodnjake.

Trajno nestabilni Balkan mogao bi radikalizirati dijelove lokalne populacije frustrirane političkim elitama i nestajućim izgledima za međunarodnu integraciju. Društveni nemiri i slabljenje vlade olakšavaju infiltraciju džihadista i drugih terorista. Militantne skupine mogle bi napasti predstavnike SAD-a i EU ili iskoristiti regiju za planiranje napada u cijeloj Europi. Nesigurnost Balkana će također omogućiti Rusiji da bude još nasrtljivija. Kremlj bi mogao računati na to da vlada Donalda Trumpa u Washingtonu ne kani biti predana regiji te da će biti sklonija tolerirati rusku intervenciju. Predsjednik Putin planira zadržati nekoliko "zamrznutih država" na Balkanu kako bi spriječio zapadnu integraciju, kao što je slučaj s Ukrajinom i Gruzijom. On okuražuje autonomistički RS da drži Bosnu podijeljenom i dovodi u pitanje njezinu budućnost kao jedinstvene države. Moskva podržava srpsku manjinu na Kosovu kao skupinu pod represijom kako bi očuvala avet podjele. U Crnoj Gori pijuni Kremlja su očito bili iza neuspjelog pokušaja puča u listopadu dok je zemlja pred vratima NATO-a. Moskva također manipulira unutarnjim previranjima u Makedoniji i njezinim opstruiranim putom prema NATO-u i EU zahvaljujući vetu Grčke. Neriješeni konflikti i osporene države jačaju Kremlj i međunarodne terorističke mreže u tvrdnji da NATO nije uspio stabilizirati regiju, unatoč svojoj vojnoj prisutnosti. Nestabilnost i eskaliranje sukoba simbolizirat će zbunjenost Zapada i slabljenje Amerike te potaknuti ultranacionalističke skupine i neoimperijalističke države u ostvarivanju svojih ambicija i u drugim nestabilnim regijama.

Dolazeća vlada SAD-a mora se usredotočiti na četiri ključne politike koje će istodobno biti od koristi za interese Balkana, Europe i SAD-a. Prvo, Washington mora izbjeći bilo kakvo pokazivanje vojne slabosti ili diplomatskog povlačenja jer će to uvjeriti agresore da imaju zeleno svjetlo da se sunovrate u konflikt. Slabljenje američkog angažmana može onesposobiti NATO i potkopati američki globalni položaj i vodeću ulogu. Drugo, Washington bi trebao nastaviti blisko surađivati s Bruxellesom i Berlinom kako bi se potaknule reforme u svim zemljama Zapadnog Balkana s ciljem stimuliranja ekonomskog razvoja i pomoći stabilizacije regije. Na kraju krajeva, europska je odgovornost pomoći u institucionalnim reformama, ali SAD treba osigurati ključnu podršku u doba kad bi se liderstvo EU moglo tumačiti slabim i prezaposlenim. Treće, Washington mora surađivati sa svim vladama kako bi osigurao regiju od infiltracije džihadista i ojačao sigurnost Zapada. I četvrto, Trumpova vlada trebala bi gledati na Jugoistočnu Europu kao dio šireg tržišta u nastajanju, sve jače međupovezanog energetskim, prometnim i trgovinskim mrežama ne samo s EU, nego i s Turskom, Bliskim istokom, Kaspijskim bazenom, Srednjom Azijom i Kinom. Stabilan i siguran Balkan stvorit će svježe prilike za ulaganje i razvoj kroz nekoliko potencijalno profitabilnih regija.


(TBT, WASHINGTON MAIL)