MOJ OPROŠTAJ OD FIDELA Ljosa: Historija neće oprostiti Castru, iako sam mu ja davno oprostio

25.12.2016. u 11:34

KOLUMNA

Uvidio sam da su u jednom slobodnom društvu institucije važnije od pojedinaca; da nepostojanje izbora, slobodnog novinarstva i ljudskih prava vodi u diktaturu, koja građane pretvara u robote


FOTO:  Ljosa (Profimedia)

Prvog januara 1959, kada sam saznao da je Fulhensio Batista pobjegao sa Kube, izašao sam sa nekoliko latinoameričkih prijatelja da to proslavimo na ulicama Pariza. Pobjeda Fidela Castra i bradonja iz Pokreta 26. juli nad diktaturom izgledao nam je kao čin apsolutne pravde i pustolovina dostojna Robina Huda. Kubanski lider je obećao novu eru slobode za svoju zemlju i Latinsku Ameriku, a pretvaranje kasarna na ostrvu u škole za domorodačku djecu činilo se kao odličan početak.

Novembra 1962. otišao sam prvi put na Kubu, gdje me je Francuska radio-televizija poslala usred raketne krize. To što sam video i čuo tokom nedjelju dana provedenih tamo - američke lovce-bombardere kako prelijeću havanski Malekon i adolescente koji upravljaju protuavionskim topovima zvanim bocachicas nišaneći na njih, sveopća mobilizacija naroda protiv invazije koja se činila neminovnom, stih koji je vojska volontera pjevala po ulicama ("Nikita, mariquita, lo que se da no se quita") protestujući zbog povratka raketa - udvostručilo je moj entuzijazam i moju solidarnost sa Revolucijom. Satima sam čekao u redu da bih dao krv, a Ilda Gadea, prva Che Guevarina žena, Peruanka, upoznala me je sa Ajdeom Santamarijom, koja je rukovodila havanskim kulturnim centrom Casa de las Américas. Ona me je uključila u Odbor pisaca čijim sastancima sam pet puta prisustvovao u kubanskoj prijestolnici. Tokom prvih deset godina, moje iluzije vezane za Fidela i Revoluciju polako su jenjavale, da bi se pretvorile u otvorenu kritiku, a potom se i definitivno raspršile, nakon čuvene "afere Padilja".

Do mog prvog razočaranja, prvih sumnji ("možda se ipak varam?") došlo je sredinom šezdesetih godina, kada su stvorene UMAP - Vojne jedinice za doprinos proizvodnji - eufemizam u odnosu na to što su zaista bile: koncentracioni logori u koje je kubanska vlada zatvarala disidente, sitne kriminalce i homoseksualce. Među ovim posljednjima tamo su dospjeli mnogi mladići i djevojke iz književno-umjetničke grupe zvane El Puente, Most, predvođene pjesnikom Joseom Mariom, kojeg sam poznavao. Bila je to ogromna nepravda, jer su svi ti mladi ljudi bili revolucionari, ubijeđeni da će Revolucija donijeti pravdu ne samo za radnike i seljake već i za diskriminirane seksualne manjine. Pošto sam tada još uvijek bio žrtva čuvene parole - "ne daj oružje neprijatelju" - progutao sam svoje sumnje i napisao privatno pismo Fidelu, gdje sam mu detaljno iznio svoju zbunjenost tim događajima. Nije mi odgovorio, ali sam ubrzo dobio poziv da se sastanem s njim. (...)


(TBT, Nedeljnik)