ČETVRT STOLJEĆA PADA SSSR-a (I): Sovjetskog saveza nema, ali njegov pad još uvijek traje

25.12.2016. u 11:33

GEOPOLITIKA

Uprkos važnosti događanja tokom posljednjih četvrt stoljeća ovaj period još uvijek nije u potpunosti shvaćen. Zašto je Sovjetski savez zaista pao? Kako se historija ponavlja? Šta možemo naučiti?


FOTO: (Wikipedia)

Pad Sovjetskog saveza u decembru 1991. godine promenio je svijet preko noći. Hladni Rat i prijetnja nuklearne apokalipse je nestala, a demokratija i tržišna ekonomija počele su da se šire po teritoriji nekadašnjeg "Crvenog carstva".

Ipak, u 25 godina od tada, stvari se nisu odvijale kao što je predviđano i pod uticajem globalizacije, bivše sovjetske republike mutirale su na neviđene načine, ohrabrivši autokratiju i učvrstivši korupciju na postsovjetskom prostoru.

U međuvremenu, geopolitički animoziteti Hladnog rata ponovo su isplivali i odnosi Moskve i Washingtona su na najnižem nivou od ere Gorbačova i Raegana. Nastanak novih država, doveo je do uspona nacionalizma koji oblikuje vanjsku politiku velikih međunarodnih igrača i mijenja ljudsko društva na nezamislive načine.

Uprkos važnosti događanja tokom posljednjih četvrt vijeka, ovaj period još uvijek nije u potpunosti shvaćen. Zašto je Sovjetski savez zaista pao? Kako se historija ponavlja? Šta možemo da naučimo? Ovo su samo neka od pitanja na koja treba da odgovorimo.

SOVJETSKI SAVEZ I DALJE PADA

Dvadeseti vijek donio je kralj svjetskog poretka zasnovanog na carstvima - od Austrougarske, preko Otomanskog carstva, do Britanske i Francuske imperije, decenijski proces dezintegracije okončan je konačno 1991. godine, padom Sovjetskog saveza, moćne države nasljednice Ruskog carstva.

Iako su mnogi faktori doprinijeli njegovom padu - od suštinski falične sovjetske verzije komunizma, do ekonomske neefikasnosti - širi kontekst dezintegracije često se previđa. Kolaps SSSR-a bio je proces, ne događaj, i po svemu sudeći, još uvijek traje.


FOTO: (Wikipedia)

Kao sredstva uspona nacionalnih država na pepelu Sovjetskog saveza, mobilisane su prije svega etnička pripadnost, nacionalistička ideologija i u skladu s njom, pretežno neosnovani teritorijalni zahtjevi. Taj proces djelimično objašnjava rusku aneksiju Krima, rat u Ukrajini i porast podrške javnosti ovim ruskim agresivnim potezima.

Kao žrtva mnogo moćnijeg susjeda, Ukrajina se našla u situaciji sličnoj svim novim državama koje su nastajale u istočnoj Evropi - dok su se mučile s nevjerovatno teškim zadatkom izgradnje nacije, morali su da udovolje nacionalnim manjinama i odbrane se od revanšističkih sila koje su polagale pravo na lojalnost tih istih manjina.

Iako nam historijski kontekst pada carstava pomaže da bolje shvatimo posljednjih 25 godina u post-sovjetskom prostori, on služi i kao upozorenje za budućnost. Ponovno crtanje post-imperijalnih granica na osnovu nacionalnosti, jezika i kulture obično su dolazila kao rezultat ratova i konflikta, od kojih su neki trajali decenijama, a neki čak i vjekovima- Opadanje moći Otomanskog carstva počelo je još 1783. fodine, a završilo se tek na kraju Prvog svjetskog rata.

Prema tome, sukobi u istočnoj Uktajini samo su podsjetnik na činjenicu da sovjetska dezintegracija i dalje traje. Slične podsjetnike imamo u Pridnjestrovlju, Abhaziji, Južnoj Osetiji, Čečeniji i Nagorno-Karabahu.

Lekcije koje današnji političari mogu da nauče iz kolapsa imperija jeste da je uloga međunarodne zajednice odsudna za rješavanje nesuglasica između nekadašnjih gospodara i podanika. Veoma mali broj stabilnih država nastao je na ruševinama nestalih carstava, a da nisu dobile veliku međunarodnu podršku.

Ova uloga međunarodne zajednice gotovo sigurno će ostati od presudnog značaja i u budućnosti.


(TBT, FP)