SHEMSAH FOREVER: Noćni razgovor sa Šemsom Suljaković

23.12.2016. u 11:42

LIFESTYLE

„Još se nana drži, još ide u diskoteke!“ Tako danas priča žena za koju su čuli i oni koji je nisu slušali, pjevačica koja je prije tri decenije kao uragan harala i radio-stanicama i kafanama


FOTO: Suljaković (Svijet)

Veliki je  broj onih koji se kunu da bez Šemse  nema ni pjevanja, ni duše, ni zabave, ni kafanskog ludila, a da ona nijednom  nije zanjihala kukovima i bacila  poprsje na karirani stolnjak sa  aluminijskom pepeljarom  Nije Šemsa pjevala ništa tuđe, ali je doživjela da obrađuju njene pjesme.

Topao, hrapav glas, jedno „halo“, jedva su se čuli iz telefona. Po pozivnom broju vidjela sam da poziv dolazi iz Švedske.

„Ibrahime, vi ste?“, pitala sam zbunjeno, iako je glas bio ženski. Tišina.

„Šemsa“, samo je rekla.

Kažem joj ko sam i odakle sam, pitam možemo li da popričamo, ne odmah, već kad njoj odgovara. Nije važno da li je Šemsa čula za Njuzvik ili nije, čula je riječ Beograd. To se broji.

„Otkud znate Ibrahima?“, pita.

Objašnjavam da smo nekako našli adresu na kojoj živi, da se među imenima nalaze jedan Ibrahim i jedna Senada, da sam zvala Ibrahimov broj, ali dobijam poruku od švedskog telekoma.

„Jest, jest, Ibrov je, moga sestrića. Ali je isključen, on je u Njemačkoj“, kaže gotovo radosno. „I moj je isključen, zbog mame. Sad sam vidjela da si zvala, pa rekoh da se javim.“

Pričam joj da je ponovo ušla u modu, da se njene pjesme opet slušaju, obrađuju, čak se u pozorištima koriste njeni hitovi.

„Eto vidiš“, smeje se.

Htjela bih da joj kažem kako je postala kemp, vrhunska parodija, ali nekako mi se nije slagalo sa njenim glasom u kome se miješaju ekavica i ijekavica. Diskretno dodajem kako je naš glavni urednik njen fan.

„Kad bi me upoznao, ne bi se pokajao“, odgovara.

Dogovaramo se kad da se čujemo, ujutru, uveče, u podne, po podne, svejedno.

„Ujutru ni s majkom ne razgovaram“, kaže. „Imate li Vajber?“

Imam.

Bez velikog cifranja, na Mitrovdan uveče, dok su svi pratili meč Klinton - Tramp, Šemsa i ja smo divanile na Vajberu.

GOSPOÐA U DUŠI

Tako se završila potraga za Šemsom Suljaković, pjevačicom novokomponirane narodne muzike, koja je osamdesetih godina prošlog vijeka kao uragan harala Balkanom sa orkestrom Južni vjetar. Tri decenije su prošle, a još je veliki broj onih koji se kunu da bez Šemse nema ni pjevanja, ni duše, ni zabave, ni kafanskog ludila, a da ona nijednom nije zanjihala kukovima i bacila poprsje na karirani stolnjak sa aluminijskom pepeljarom. Vjetar koji je Šemsu nosio bio je pun muzike Magreba, sintetičkih zurli, arapskih arabeski i hodžinih buđenja, onaj vjetar Orijenta za koji se mislilo da je sahranjen u balkanskim ratovima. To „homeinijevsko pjevanje“ nije bilo dobrodošlo u pastoralu domaće narodne muzike, još manje u pop, rok i pank scenu osamdesetih, uvjerenu da su nove zapadne tehnologije nespojive s narodnjacima.

Niti je Šemsa to znala, niti je mislila o tome dok je pjevala „Što me pitaš kako živim i šta radim ja“, za mnoge najveći hit otkad je narodnjačkog glasa i trilera, gdje ono „ja“ treperi, uvija se, njiše, baca u trans i hrišćane, i muslimane, i katolike, ujedinjene u Šemsi prije nego što se onolika zemlja raspadne i ode u zaborav. Kao ona domaćica u Altmanovom filmu koja je prepješačila cio Teksas da bi se u Nešvilu dočepala mikrofona, tako je i ova domaćica iz Misurića - Misurija kod Maglaja izdurala celu Bosnu da se dočepa Šapca, odakle se iz vašarskih šatora lansirala u kosmos, među zvijezde. Estrada je pokušala da je ignoriše, ali narod je voleo ženu iz naroda, skromnu i smirenu, oslonjenu samo na svoj glas. U društvu bez klasa izbjegavalo se pominjanje njene publike, ali smatralo se da je slušaju niži slojevi, gastarbajteri i ljudi bez obrazovanja i ukusa. Iako je punila i koncertne dvorane i kafane, pravila ogromne tiraže vinila i kaseta, a lokalne radio-stanice vrtjele njene pjesme danonoćno, takozvana elita nazivala je njenu muziku trešom.

„Kažu da vas voli prost svijet“, pitam je.

„Seljaci“, ispravlja me. „Pričali su stalno da me vole seljaci. Ne, ne i ne! Imam finu publiku, intelektualce koji me obožavaju, valjda znam. Uvijek ih je bilo, samo to nisu javno govorili, ne znam zašto. Nije mi smetalo, niti mi smeta. E sad, ima klubova gdje dolaze samo Bosanci, i tu ima svega. Kad domaćice izađu jednom godišnje, ko da su s lanca puštene.“

RAT, BEČ, ŠVEDSKA

Pitam je kako živi i šta radi, uvjerena da je aluzija na njen stari hit očigledna. Ali život nije pjesma, obično je i bolji i gori.

„Bogami, mislim da sam sad najbolje otkad znam za sebe!“, kaže mi veselo. „Svega, svega je bilo. Prije tri godine imala sam infarkt i stavili su mi tri stenta, ali osjećam se dobro. Putujem, radim, volim samu sebe. U novembru i decembru idem u Austriju i Švicarsku. Još uvijek nana ide u diskoteke! Ne gledaju me kao ljepoticu ili trebu, nego kao pjevačicu, profesionalca. Nije da mi se baš ide kao nekada, nema onog starog žara, ali sam zadovoljna. Samo svoje pjesme pjevam, od mene to jedino očekuju. I gdje god odem - lom!“

Ono što me zanima jeste otkud Šemsa u Švedskoj. Prije bih očekivala da živi u Sarajevu, ili Bosni uopšte, možda i u Srbiji, gdje je tolike godine života provela.

„Rat me dočekao u Beču“, uzdahne. „Tamo sam imala svoj stan kad je zaratilo.

Dole ostali moji. Izvlačila sam jednog po jednog. Sina mi je odmah metak pogodio, presjekao mu arteriju u preponama. Operisali su ga u Beču. Mama je čitav rat bila u Sarajevu. Pošto mi brat živi u Švedskoj, mama je htjela kod njega i tako smo ‘95. svi, pa i ja, došli u Švedsku. Dva brata, dvije sestre, majka, svi su ovdje. Živimo u istoj zgradi mama, Senada, sestrić Ibro i ja. Sin nije htio da ostane, kaže da je ovo zemlja za debile. Vratio se u Sarajevo. Otišla sam tamo ‘97. da obnovim kuću i moj Almir sad tamo živi.“

Dok mi sve to priča, staloženo i jednostavno, često se obraća sestri, koja je, kao i majka, prisutna tamo odakle Šemsa govori. „Je l’, Seno, tako bješe?“, pita je za neku godinu ili događaj. Zamišljam njih tri, tri ptice što su „Bosnu preljetile“, kako u nekoj sobi u Švedskoj, htjele - ne htjele, vraćaju iz sjećanja događaje koje bi da zaborave.

„Rat je rat“, kaže. „Izgubila sam dva brata. Jedan, još regrut u JNA, imao je 20 godina. Sestra Amela je umrla avgusta prošle godine, a za njom i drugi brat. Najposle muž. Za tri godine pet sahrana. Ali, što kažu u Bosni, izdržao je Mujo i gore. Zapostavila sam posao. Ti dani su mi bili najteži. Šta da radimo. Niti si ti počela taj rat, niti ja. Jebiga.“

PRIJAJU MI POGLEDI MLAÐIH

Kažem joj da se riječ „gospođa“ rijetko vezuje za sliku narodne pjevačice, pogotovo kafanske. Šemsa ne reaguje burno, niti se naročito brani.

„Svoja sam na svome“, kaže. „Živim od fine njemačke penzije, uplaćivala sam redovno njihovo osiguranje. Slobodna sam ko ptica na grani. Za mene ti je to gospodski, ne zavisiti ni od koga, biti svoj. Najponosnija sam što imam dušu, mogu plakati s nekim koga vidim prvi put. Mislim da sam dobar čovjek. Pomažem kome god mogu, kartica je uvijek spremna. Počastim sebe nekom skupom odjećom, pa se onda pokajem i poklonim to nekome. Dobrodušna sam, ne tražim u drugima zle namjere, nikako. Zato kad me vide, svako kaže: ‘Svaka ti čast!’ Pukne ih neka moja energija! Valja nositi kako je red i godine i ovo poprsje fino, graciozno“, slatko se smije.

Znam da ima 67 godina i da nije lako držati korak s vremenom. Sjetim se da su je u tom tekstu koji sam čitala opisali kao komšinicu ili kasirku iz prohujale „Pekabete“.

„Kako izgledate?“, pitam.

„Kako izgledam? Malo sam popunjena, nosim samo odijela. Nekad sam nosila suknje, onu ‘šanel’ dužinu. Sad uzmem odijelo jedan broj veći. Nisam guzata, ali sam prsata. Sako broj 44, hlače 42. Ispod neki topić, a štikle obavezno. Kakva je to žena bez štikle?! Kosa mi je ona stara, znaš, pramenovi, i to. Iskreno, uvijek sam bila jednolična i dosadna, nisam hrabra za garderobu. Da skratim - nisam loša. Realna sam. Imam trajnu šminku na usnama i obrvama. Puder mi ne treba, dobro mi je lice. Na majku smo sve, ona ima 84 godine, a po licu joj možeš pisati. Jedino mi ne valja što pušim. Srećom, ne utiče na glas. Doktor mi je rekao da smanjim. Kako da smanjim kad pušim od 15. godine! Šta je Šaban popio i popušio, pa pjeva do boga! Sad kupujem ovaj ‘davidov slim’, šest eura pakla, a to ti je muka, ko da ne pušiš. Lepo mi dođe da smotam jednu, ali neću.“

Kikoćemo se obje na pominjanje slim cigareta i zamišljamo se sa tim čačkalicama u ustima koje prezire svaki uživalac duvana. Polako, korak po korak, od garderobe, šminke i cigareta dolazimo do muškaraca. Postoji li neko? Šemsa se još više smije.

„Ja sam sebi sve - mama, momak, cura, djevojka. Od ‘96, otkad mi je muž umro, nema muškinja u mom životu. Staromodna sam. Baš neki dan pričam sa unukom da su muškarci moje generacije sve grob do groba. A nana se dobro drži! Primijetim u diskoteci da me gledaju mlađi, po 20 i više godina mlađi od mene. O, ne bih ti, vala, ni za sve na svijetu, sama bih se sebe stidjela. Pa sin mi je ‘67. godište!

Ali - prija! Odmah intonacija super!“

MAZE I PO NOGAMA

Jednom godišnje Šemsa ode na mjesec dana u Sarajevo da vidi sina, unuke i prijatelje. Unuka Medina ima 23 godine, unuk Armin 21. Njima kupuje najviše. Tamo napuni baterije i - natrag u Švedsku. Nije Sarajevo dugo čulo „Svako me proljeće na tebe seti“, „Zar za mene nema sreće“, „Kako da ti pomognem“ i ostale rijeke suza iz njenih pjesama.

„Ne volim da pjevam u Sarajevu, svom gradu. Tamo ne mogu biti Šemsa. Sve se promijenilo. Došao drugi svijet, nema više onog šmeka. Zovu te za stolove. Nisam to nikad radila. Ne možeš na miru da pjevaš, odradiš i odeš. Ja jeste da priđem stolu dok pjevam, čisto iz počasti prema gostu. Ovi danas bi poslije da sjedim, pijem i mezetim s njima, a to nisam mogla ni kad nisam bila ime i prezime. Imala sam poslije rata prilika i prilika da pjevam političarima. Sve sam ih odbila. Nema meni ništa bez mene“, priča.

Dolazila je Šemsa i u Srbiju proteklih godina, da pjeva u kafani Zorice Marković, čak je nastupala i u požarevačkoj čuvenoj „Madoni“, ali davno. Ne sjeća se da li je Marko Milošević tada bio vlasnik ili nije, ali zna da je provod bio sjajan. Sjetila se da je u to vrijeme novosadski Svijet pisao da ona pjeva na plejbek, pa su došli u „Madonu“ da je čuju.

„Nacalili se ispred bine i gledaju mi u usta. Ništa, pjevam ti ja svoje. Poslije siđem i pitam ih: ‘Pjevam li na plejbek?’ Šalila sam se s njima. Novine ko novine, moraju nešto da pišu.“

Trenutno postoji samo jedno mesto u Beogradu gdje mogu da je čuju ponekad, ako se dobro raspitaju.

„U Beogradu sam pjevala prošle godine, za Dan zaljubljenih. Godinama odsjedam u Borči, u hotelu ‘Estrada’. Drži ga gazda koji je nekad bio pjevač. Naljutili se kad sam jednom otišla u hotel ‘Srbija’! Uvijek mi nešto džabe daju. Kad je završio skroz taj hotel, ja mu kažem: ‘E, imaš jedno veče gratis!’ Kakva je to ludnica bila! Napisali: ‘Mala je Estrada za veliku Šemsu!’ Mazili su me i po nogama!“

Ipak, Šemsa Suljaković uglavnom pjeva u inostranstvu. Nije više u godinama da „hoda bez veze“. Napolju ima više para, ali savršenstvo ne postoji u njenom poslu.

„Umijem i da se učaurim, da me nema. Zašto? Zato što su mi menadžeri ogadili, toliko je nepoštovanja. Ne poštuju ni moj radni staž, ništa, a meni jezik ko lopata, svašta bih im rekla. Nekad ti poslodavac u diskoteci i ne priđe, obraća mi se preko konobara. Dođe mi da uzmem tašnu i izađem. Ali ne znaš s kim imaš posla. I ostanem da odradim. Imam svog prijatelja od pamtivijeka koji mi ugovara nastupe, s njim sarađujem.“

O honorarima ne bi da priča.

„Mnogo je gladnih da bih ja sad paradirala. I bakšiš je veliki, čašćavaju ljudi, ali sve podijelim sa muzičarima. U Beču postoji stalni orkestar s kojim nastupam, a vodim samo momka sa sintisajzerom i gitaristu.“

Nerado je pitam da li ima ili je imala problema što se tokom rata nije opredijelila ni za jednu stranu, iako je muslimanka.

„Muslimanka sam oduvijek, takva sam rođena, to sam i sada. Ali sam i Jugoslovenka. Tolike godine u Šapcu živjeti, to se ne zaboravlja. Nisam se promijenila. Samo se malodušni ljudi mijenjaju. Kako bih pogledala u oči Dragani, Miletu... Sa Južnim vjetrom sam sve stekla i dobila. To je bio život! Nit je ko koga pitao za seks, ma kakvi, taman posla. Jebem ti pjevačicu kojoj odmah gledaš u guzicu. Šta će poslije muž da ti vidi? I omladina se identifikuje i kvari. A da barem pjevaju. Srozali su ovaj posao!“

Naravno, ima pjevača koje voli i kojima se divi.

„Andreana Čekić me najbolje ‘skida’. Baš dobro pjeva. Ostali? Ne znam, moja generacija je meni nezamjenljiva. Bekuta, Ðurišićka, Brunclik, o Šabanu da ne govorim. A tek Tozovac kad zapjeva, onako mangupski! Obožavam Mariju Šerifović, Tanju Savić, a kad pjeva Prijovićka, topim se od uživanja.“

Čitam Šemsi dio teksta sa portala Before After, u kome dvojica novinara u sitna crevca analiziraju Južni vetar i njegove pjevače, a za njeno pjevanje kažu da nema kompromisa, da ima „drčnost koja imponuje“, da je matrijarhalna figura i da udara na zrelu publiku svojim sentiš pjesmama.

„Radim ono što najbolje znam“, prosto će ona. „Stvarno sam uvijek bila dobar pjevač. Nikad se nisam skidala, a to ljudi ipak osjete i umiju da cijene. A ovaj posao ne podnosi skromnost. Direktna sam, sa mnom si načisto. Mrzim i riječ zvezda. Kakva zvezda, ja sam profesionalni pjevač narodne muzike, ništa više. Kako pjevam? E, da ti kažem, zvučim original! Kad bih osjetila da ne ide kako treba, odmah bih se povukla. Pjevam kad mi je ćeif. Evo, sad idem u Švicarsku na sedam dana. Prvo se našetam, nagledam ljepota, odem na bazen... Niko me ne zna, uživam. Otpjevam šta imam i dođem kući. Gospodski. Gospođa sam, uvijek i bila, gospođa u duši.“

Šemsa Suljaković, kako reče, pjeva samo svoje pjesme. Ali je dočekala da obrađuju njene.

Danijela Blagojević, Ilustracija: Šemsa SuljakovićFoto: Danijela Blagojević, Ilustracija: Šemsa Suljaković

NEMA PROŠLOSTI, SAMO NAPRIJED

Devedesete su je oduvale izgleda samo zbog toga da bi novi milenijum ozbiljno počeo da se bavi fenomenom pjevačice i benda JuVe. Kad je Čeb Mami januara 2000. zalelekao svoje „aman, aman, aman“ sa Stingom u „jaguaru“ i erotizovao sve pustinjske ruže na svijetu, neko će se sjetiti Šemse, Sinana, Kemala, Dragane i Mileta, slavne petorke vjetra sa juga. Pala je posljednja odbrana muzičkog Zapada pred Orijentom.

Već 2002. Ljerka Vidić Rasmussen, profesorka na državnom univerzitetu Tenesi, u disertaciji o novokomponiranoj muzici u Jugoslaviji piše o Šemsi: „Tokom izvođenja pjesama tragovi skromnosti se naziru kao estetski cilj: pokreti tela su svedeni na minimum dok izvodi često teške pjevačke ukrase, nasuprot orkestru, koji drži čvrst ritam. Imidž jednostavnosti i izbjegavanja slave koji je njegovala donio joj je gotovo kultni status kod fanova, a kredibilitet i kod onih koji je nisu slušali.“

Među tim drugima bio je sigurno i Miljenko Jergović, koji će Šemsu tri godine kasnije uporediti sa „ženom-mačkom“, „balkanskom pramajkom“ Betmenove antiheroine, misleći na crnu kožnu jaknu u kojoj je Šemsa pjevala „Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat“. Dotle su u nove jugo državice davno stigli Tarkan, Čeb Haled, Rašid Taha i drugi inoverni pjevači, čiji su trileri bili ugodni intelektualnim ušima onih koje su se, kako kaže Jergović, „otimale Šemsi i Sinanu“. Pojam „vorld mjuzik“ omogućio je da svako uzima sve što mu se sviđa.

Grupa Sevdah Baby prije dvije godine snimila je „Shemsah Groove“ u elektro-fazonu, koristeći muzičke elemente pjesme „Što me pitaš“. Tako smo dobili i Šemsu digital.

Kad je prije nekoliko nedjelja takmičar Denis Kadrić u „Zvezdama Granda“ odabrao Sinanovu pjesmu „Ne traži je, sine“, članovi žirija su podigli ruke, izašli na binu i otplesali prapočetak i svojih i tuđih karijera, šta god sutra snimili.

Na maloj sceni „Raša Plaović“ beogradskog Narodnog pozorišta trenutno igraju novu predstavu „Narodna drama“, u kojoj su Šemsine pesme utkane u lezbijsku priču.

Sve to govorim Šemsi preko Vajbera, obaveštavam je, čisto onako, da zna. Ona s vremena na vreme ubaci „je l’ moguće“, „ništa ti ja to ne znam“... Ne koristi Šemsa internet.

„Ne razmišljam o prošlosti“, kaže mi. „U sadašnjosti živim. Mislim kako će mi majka sutra ustati, bole li je leđa. Zovem unuku da pitam je li uzela med. Donosim ga iz Sarajeva, kao i teletinu, od koje mami pravim faširane šnicle. Ona voli kad je meso seckano na komadiće. Sin mi je sportski tip, pazi na ishranu i stalno me savetuje. Rendamo neku biljku u taj med. Kako bješe biljka, Seno?“, pita sestru.

Nijedna ne može da se sjeti, a navrh nam je jezika.

Primjećujem da pričamo dugo, uz mnoge digresija. Zamolila sam je da mi javi kad bude dolazila u Borču, ili bilo gdje u Beogradu, da dovedem ekipu.

„Vala ću te zvati“, kaže. Ako ja nju zovem, neka to bude obavezno uvečer. „Noćna sam ptica. Ujutru nisam nizašta, to sam ti već rekla. A mama će baš prije neko jutro da joj zapjevam ‘Niz polje, babo, idu sejmeni’. Meni do pjesme nije, ali onda pomislim: nemoj da joj želju ne ispunim. Počnem da pjevam, a ona traži baš onu treću strofu!“

„Kako bješe ide treća strofa?“, pitam.

Malo je šutala, a onda onim glasom, sa onim njenim vibratom, zapjevala je Šemsa preko Vajbera: „Niz polje idu, babo, sejmeni, sejmenske pjesme pjevaju, a tvoga sina Marka tjeraju“.

Pjevušim zajedno s njom, tiho, pa ne možeš da izdržiš kad bilo čijeg sina sejmeni tjeraju. Čujem, jedva, još jedan tanušan glas. To se i starici pjesma dopala, možda je i probudila. Krenemo malo „Kiša bi pala“ i prsnemo u smijeh.

„E, da mi je neko rekao da ću preko telefona pjevati! A nikako ga ne volim!“, kaže Šemsa. „Vidjet ćemo se nas dvije gdje bilo, u Sarajevu ili Beogradu, pa ćeš da vidiš šta znaju ovih 160 centimetara. Mala žena, al’ velika duša. Pošalji ti Ibri to što su na engleskom pisali o meni, baš da vidim!“

Šaljemo jedna drugoj pozdrave rodbini, želimo zdravlje, sreću i sve najbolje u životu, sve ono što se u razgovorima za novine ne radi, kao u svakom trešu od koga se dobro osjećaš.


(TBT, Newsweek.rs, Razgovarala Ljilja Jorgovanović )