POPULIZAM I FAŠIZAM VASKRSLI KROZ SENZACIONALIZAM : Jevreji koji piju krv kršćanske djece i crnci koji se pretvaraju u bijelce

21.12.2016. u 11:55

ANALITIKA

Senzacionalizam se uvijek dobro prodavao. Do kraja 19. stoljeća na tržištu su se pojavile moderne novine, koje su se hvalile ekskluzivama i reportažama, ali nisu prezale ni od lažnih priča kako bi povećale prodaju. Žutilo se, pomoću digitalnih vijesti, vratilo u mejnstrim na velika vrata


FOTO: (Profimedia )

Lažne vijesti promolile su svoju ružnu glavu u Trentu u Italiji na uskršnju nedjelju 1475. godine. Dvogodišnji dječak Simonino je nestao, a franjevac Bernandino da Feltre u propovijedima je tvrdio da su dječaka oteli Jevreji koji su ga ubili, a krv iskoristili kako bi proslavili Pashu. Glasine su se brzo širile, a Da Feltre je uskoro počeo da tvrdi da je dječakovo tijelo pronađeno u podrumu jevrejske kuće, piše u velikoj analizi lažnih vesti Politiko.

Potaknut gnusnim pričama koje su se šaputale po gradu, princ biskup Trenta Johannes IV Hinderbah naredio je da se cijela jevrejska zajednica u gradu uhapsi i ispita uz mučenje. Petnaestoro je proglašeno krivima i spaljeno na lomači, a glas o jevrejskim "zločinima" u Trentu doveo je do sličnih histerija u drugim gradovima.

Prepoznavši da je priča očigledno lažna, Papa je pokušao da intervencije i prekine i priče i suđenja. Hinderbah se osjetio ugroženim i počeo da širi još lažnih priča o jevrejima koji piju krv hrišćanske djece. Na kraju je toliko ljudi vjerovalo u priču o Simoninu da je Papi postalo nemoguće da bilo kako interveniše.

Hinderbah je dječaka proglasio svecem pripisujući mu na stotine čuda. Historičari danas priče o Jevrejima koji otimaju djecu i piju njihovu krv smatraju kamenom temeljcem antisemitizma u Evropi. Jedna antisemitska web stranica i dalje prepričava priču o Simoninu kao da je u potpunosti istinita. Neke glasine izgleda nikada ne umiru.

Tokom posljednjih par mjeseci lažne vesti ponovno su aktuelne. Od lažnih priča o optužnici protiv Hilary Clinton koja samo što nije podignuta, do mitova o poštaru iz Ohaja koji je uništavao poštom poslate glasove za Donalda Trumpa. Lažne i štetne priče počele su da se šire Facebookom i Twiterom. U nekim slučajevima imale su i nasilne posljedice. Ranije ovog mjeseca, muškarac je u jednom restoranu u Washingtonu pucao iz automatske puške tvrdeći da istražuje (lažne) izvještaje o tome da u tom restoranu John Podesta, koji radi za Clintonovu, odande upravlja kriminalnom mrežom zlostavljača djece.

U cijeloj medijskoj histeriji oko lažnih vesti, vrlo važna činjenica je prenebregnuta: lažne vesti nisu novi fenomen. Postoje otkako su prije petstotinjak godina izumom štamparske mašine nastale "vijesti". Lažne vijesti oduvijek su bile senzacionalističke i ekstremne, osmišljene tako da zapale strasti i predrasude. I često su eskalirale nasiljem. Nacistička propagandna mašinerija oslanjala se na iste priče o Jevrejima koji piju krv hrišćanske djece, inspirisane princom Hinderbahom iz 15. vijeka. Ali, možda je nasablasnija činjenica koliko su lažne vesti zapravo uporne i moćne.

Fenomen lažnih vijesti pojavio se u isto vrijeme kada su vesti počele da redovno cirkulišu Gutenbergovim izumom štamparske mašine 1439. godine. "Prave" vijesti bilo je poprilično teško potvrditi. Postojali su brojni izvori, od publikacija političkih i vjerskih vlasti do iskaza očevidaca, ali nije postojao nikakav koncept novinarske etike ili objektivnosti. Zajedno s štampom širile su se i lažne vesti, od spektakularnih priča o morskim čudovištima i vješticama do tvrdnji da su za prirodne katastrofe krivi grešnici. Lisabonski zemljotres iz 1755. godine jedna je od najkompleksnijih novinskih priča ikada.

Crkva, a nakon nje i druge instance vlasti, zemljotres su objasnile kao božansku osvetu grešnicima. U Portugalu se pojavio čitav korpus lažnih vijesti i pamfleta koji su širili ovu priču i tvrdili da neki preživjeli živote duguju smo ukazanju Djevice Marije. Ovakve interpretacije potresa natjerale su filozofa prosvjetiteljstva Voltera da napadne vjerska objašnjenja lažnih vesti i bavi se fenomenom lažnih informacija.

A u njegovoj eri primjera je bilo beskonačno. Kada je 1761. Mark-Antoan Kalas, dvadesetdvogodišnji sin uglednog protestantskog trgovca iz Tuluza počinio samoubistvo, katolički aktivisti su priču iskoristili da prošire glasine o tome kako ga je otac Jean ubio jer je namjeravao da pređe u katolike. Lokalna sudska vlast postavila je znakove koji pozivaju svjedoke da, ako mogu, potvrde takve glasine, pretvarajući tako trač u činjenicu, a potom i u vijest.

Jean Kalas osuđen je na osnovu svjedočenja koje je bilo potaknuto glasinama. Javno je mučen prije nego što je pogubljen. Užasnut ovom pričom, Volter je pisao vlastite protunapade, secirajući apsurdnost cijele priče. Priča o ocu i sinu Kalas na kraju je izazvala javno zgražavanje nad lažnim vijestima, mučenjem kao metodom kazne, pa čak i smrtnom kaznom, postavši tako jedna od osnova pokreta prosvjetiteljstva.

Ali, ni naučna revolucija i prosvjetiteljstvo nisu uspjeli da zaustave navalu lažnih vijesti. U posljednjim godinama pre francuske revolucije u Parizu se pojavio niz pamfleta koji su tvrdili da po prvi put otkrivaju proračunski deficit vlade pred bankrotom. Svaki pamflet je dolazio iz drugog političkog tabora, svaki je imao drugačije brojke i svaki je optuživao drugog ministra. Na kraju je curenjem informacija iz vlade i sve validnijim izvorima objavljeno dovoljno informacija da javnost dobije nekakvu opštu sliku javnih finansija, ali kao i danas, čitaoci su morali da budu i vješti i poprilično skeptični kako bi iz mora informacija izvukli istinu.

Lažne vijesti u političke svrhe koristili su i američki "Očevi osnivači". Kako bi podstakao revolt Amerikanaca protiv kolonijalne vlasti, Bendžamin Frenklin širio je priče o Indijancima koji sarađuju s britanskim kraljem Georgom  i uzimaju skalpove Amerikanaca. Druge vođe revolucije pisale su lažne propagandne priče o tome kako kralj navodno šalje hiljade vojnika da se bore protiv američkih patriota, a sve sa ciljem da podstaknu građane da se prijave u vojsku i pomognu revoluciju.

Do početka devetnaestog vijeka, lažne vesti najviše su se bavile pitanjima rase, a Amerika je bila naročito plodno tlo za širenje raznih glasina i lažnih priča. Jedna od najupornijih lažnih priča u predratnoj Americi bila je ona o crnicima koji su spontano počeli da se pretvaraju u bijelce. Širile su se i razne priče o ustancima i nasilnim zločinima robova, što je često umjelo da dovede do nasilja nad Afroamerikancima.

Senzacionalizam se uvijek dobro prodavao. Do kraja 19. vijeka na tržištu su se pojavile moderne novine koje su se hvalile ekskluzivama i reportažama, ali nisu prezale ni od lažnih priča kako bi povećale prodaju. Na primjer, "Velika Mjesečeva prevara" iz 1835. godine koju je objavio New York Sun tvrdila je da na mjesecu živi civilizacija vanzemaljaca; na osnovu te priče, Sun se etablirao kao jedan od važnijih listova, ostvarivši pritom i zavidan profit.

Godine 1855. antikatoličke novine u Filadelfiji lažno su optužile Irce da kradu biblije iz javnih škola, što je dovelo do nasilnih protesta i napada na katoličke crkve. Žuto novinarstvo u tom periodu je cvjetalo, a koristili su se lažni intervjui, izmišljeni stručnjaci i lažne priče kako bi se izazvale željene emocije besa ili suosjećanja.

Ako ima nečeg dobrog što proizilazi iz duge historije lažnih vesti i njihovih posljedica, od građanskog nasilja do ratova, možda je činjenica da su takve vijesti izazvale nezadovoljstvo dijela javnosti koji je tražio objektivnije vijesti. Tako je nastalo tržište koje je othranilo industriju relativno objektivnih medija nastalu na prelazu 19. i 20. vijeka. Tendencionalizam i senzacionalizam možda nikada nisu nestali, ali objektivno novinarstvo postalo je uspješan poslovni model, a do relativno skoro, i dominantan.

Sve do vijesti sa interneta koje su procvale u moderno doba, novinarske norme nisu ozbiljno izmijenjene. Ali lažne vesti definitvno su ponovo postale snažna sila. Digitalne vesti su na velika vrata žutilo vratile u mejnstrim. Algoritmi koji kreiraju njuzfidove ne poznaju pojmove tačnosti i objektivnosti. U isto vrijeme, digitalne medijske platforme desetkovale su tradicionalne medije i u smislu ljudstva, i u kontekstu finansijske snage.

Istraživanje "State of media 2016" pokazalo je prilično pesimistične prognoze za najozbiljnije medijske organizacije. Prihodi od oglašivača su u padu, novinari se još uvijek otpuštaju, a danas je samo u SAD stotinu štampanih izdanja manje nego što ih je bilo 2004. Između 2003. i 2014. godine broj novinara koji prate lokalne teme pao je za 35 odsto. Ti novinari nerijetko su bili lokalni heroji koji su predstavljali važnu vezu između zajednice, političkih struktura i čitalaca.

Danas su ti heroji i društvene spone nestale, a sa njima i jedan pouzdani društveni filter. Prave vijesti se ne vraćaju ni u jednom opipljivom obliku na lokalni nivo. Većina čitalaca više se ne oslanja na profesionalne medijske izvore, a veliki dio informacija filtriraju društvene mreže i vlade. Kako prave vijesti kopne, lažne rastu. Vidjeli smo posljedice koje su proizvele u prošlosti. Najveći izazov medijskih profesionalaca biće pronalaženje načina da se talas lažnih vijesti ponovo zaustavi.


(TBT)