LICE I NALIČJE TRGOVINSKIH SPORAZUMA Rodrik: Gnjev populista vjerovatno će označiti kraj sklapanju dogovora na brzinu

21.12.2016. u 11:55

KOLUMNA

Period nakon završetka Drugog svjetskog rata obilježili su trgovinski sporazumi; potpisano je više od pet stotina bilateralnih trgovinskih sporazuma, uglavnom u protekle dvije decenije


Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba

Vodeće ekonomske sile svijeta neprestano su, maltene sedam decenija, pregovarale i postigle veoma važne multilateralne dogovore, uključujući Opšti sporazum o carinama i trgovini i uredbe o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije. Također, potpisano je više od pet stotina bilateralnih trgovinskih sporazuma, uglavnom u protekle dvije decenije. Gnjev populista, koji je naročito ove godine došao do izražaja, vjerovatno će označiti kraj sklapanju dogovora na brzinu. Mada postoji mogućnost da će države u razvoju težiti potpisivanju sporazuma manjeg obima, dva najznačajnija dogovora koja su i dalje na stolu - Transpacifičko partnerstvo i Transatlantsko partnerstvo u domenu trgovine i investicija, vjerovatno će, zbog izbora Donalda Trumpa za novog predsjednika Amerike, otići u historiju.

Ipak, ne treba da žalimo što će takve pogodbe prestati da važe. U tom kontekstu, nameće se pitanje čemu, uopšte, služe trgovinski sporazumi? Stiče se utisak da je odgovor veoma jednostavan - države pregovaraju kako bi ostvarile slobodniju trgovinu, ali stvarnost je umnogome složenija. Ilustracije radi, u današnje vrijeme takvi sporazumi sežu znatno dalje od trgovinskih veza, pokrivajući segmente poput zdravstva, sigurnosti, zaštite patenata i izdavačkih prava, protoka kapitala, kao i prava investitora. Istovremeno, ostaje nejasno u kolikoj mjeri se navedeni dogovori zaista odnose na slobodnu trgovinu. Trgovina, zapravo, treba da donese najveću korist na domaćem terenu. U takvom nadmetanju uvijek ima i pobjednika i poraženih, ali trgovinska liberalizacija tiče se, prije svega, pojedinačnih tržišta. S obzirom na to da je trgovina dobra za sve nas treba da težimo uklanjanju prepreka radi vlastitog dobra, a ne da bismo pomogli drugim zemljama. Stoga, kozmopolitizam ne predstavlja preduslov za otvorenu trgovinu, već je potrebno postarati se da na nivou država sve grupacije mogu da dobiju dio od ostvarene dobiti. Za zemlje koje su "mali igrači" na svjetskim tržištima priča se ovdje završava, imajući u vidu činjenicu da one nemaju nikakvu potrebu za uspostavljanjem trgovinskih sporazuma.

S druge strane, ekonomski stručnjaci smatraju da su trgovinski sporazumi neophodni većim zemljama koje tako dobijaju priliku da nameću ostalima svoje uslove, naročito kada je riječ o cijenama robe koju izvoze i uvoze. Ilustracije radi, Sjedinjene Države mogu da, nametanjem velikih carina na uvoz, umanje cijenu po kojoj kineski proizvođači prodaju čelik, kao i da podizanjem taksi na izvoz letjelica nametnu veće cijene strancima. Stoga bi, trgovinski sporazumi kojima bi se spriječile "ucjenjivačke prakse" bili od koristi svim zemljama. Ipak, teško je procijeniti kako se u praksi sprovode odredbe iz trgovinskih sporazuma. Čak i u slučajevima kada se stiče utisak da Amerika povećava carine na uvoz kineskog čelika i niza drugih proizvoda da bi smanjila cijene na globalnom nivou, to ne mora da bude tačno. Dakle, ekonomija nam nije od velike pomoći u razumijevanju trgovinskih dogovora, pa treba da se okrenemo političkim objašnjenjima. Naime, trgovinske mere kojima pribjegavaju Sjedinjene Države kada je riječ o čeliku i letjelicama vjerovatno su odraz želje onih koji donose odluke da se pomogne američkoj industriji, što je u skladu sa snažnim lobiranjima u Washingtonu, a ne da se naruše ekonomski odnosi u širim okvirima.

Zagovornici trgovinskih sporazuma nerijetko tvrde da se navedeno "štetno ponašanje" može zauzdati ukoliko se donesu pravila kojima će biti zabranjeno državama da favorizuju pojedine privredne grane, ali taj argument nije ubedljiv, imajući u vidu jako lobiranje koje postoji i na globalnoj sceni. I najzad, najbolje bi bilo da se pomirimo sa činjenicom da je prošlo doba trgovinskih sporazuma koji nam, uostalom, i neće biti potrebni ako se svako bude više starao o vlastitoj ekonomiji.


Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard/


(TBT, Project Syndicate)