EVO ZAŠTO NA ISTOKU VOLE MAČKE: Nevjerovatna priča američke novinarke koju je mačka spasila iz al-Qaidinog zatvora

18.12.2016. u 02:28

GLOBAL

Lindsey Snell je nagrađivana novinarka koja pokriva sukobe i krize na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Radila je za MSNBC, Vajs, ABC, Discovery Digital Network, Amnesty International i druge medije. Za Foreign Policy napisala je tekst i detaljno opisala kako ju je zarobila grupa bliska al-Qaidi. Prenosimo njen tekst u skraćenom obliku


FOTO: (Facebook)

Mladi džihadista me uhvatio. “Lindsey Snell”, povikao je. “Odakle si, i šta je tvoj posao”.

Bila sam američka novinarka, rekla sam. Kada sam odgovorila, pogledao je zadovoljno. S dobrim razlogom: bila sam u zatvoru al-Qaide u Siriji. Otela me Jabhat Fateh al-Sham (JFS), al-Qaidini saradnici u Siriji.

Dok me je moj čuvar vodio niz hodnik sitnih samica, noge su me gotovo izdale. Pokrivala sam zločine građanskog rata u Alepu i područjima koje ga okružuju, putujući iz Turske i nazad dvije godine. Oduvijek sam znala da me to što sam Amerikanka čini posebno ranjivom. Bila sam meta islamističkih grupa. Njima ne bi bilo važno što sam novinarka. Ne bi bilo važno čak niti što sam muslimanka.

Moj čuvar doveo me do ćelije koja je bila jedva dovoljno velika za spavanje. Mračna LED svjetlost u ćeliji osvijetlila je neke zapise na zidu. Nagla sam se naprijed i vidjela da je prošli zatvorenik brojao svoj svaki dan u ćeliji crtajući linije na zidu – u krvi.

Sljedećeg jutra, bila sam odvedena u veliku sobu u drugom dijelu zatvora kako bih sačekala da se završi sastanak. Na kraju, čovjek kojeg su zvali samo “Šeik” je ušao, a iza njega dva prevodioca. Nakon što me pitao nekoliko pitanja o mojoj vjeri, jedan se prevodilac se okrenuo prema meni. “Ako te pustimo”, pitao je polako, “gdje ćeš ići? Koji je tvoj plan?”

Znala sam da je moja jedina nada, da dođem u manje osiguran prostor. Imala sam mnogo pouzdanih kontakata u Siriji. Ako bih mogla da dođem do otvorenog prostora sa svojim mobilnim u rukama, bila sam uvjerena da bih mogla da pokušam da pobjegnem. “Sa vašim dopuštenjem, Šeiče”, počela sam. “Voljela bih da ostanem u Siriji. U Idlibu”.

Čovjek je počeo bijesno da šapuće drugima. “Odustali biste od svog posla u novinarstvu kako biste ostali ovdje s nama? Jer, znate, mi ne dopuštamo ženama da rade”.

“Da”, slagala sam. Još šaputanja. Šeik je je sada ustao, hodajući preko sobe i skačući na vrhovima pristuju. Minut je prošao prije nego što mi se drugi prevodilac obratio.”OK, imam ideju. Prijedlog za tebe. Ako si muslimanka kao što kažeš… želiš li da pomogneš mudžahedinima?”, prevodilac je pitao, misleći se na JFS.

“Znaš, oni su siromašni”, drugi je dobacio. “Treba im novac. Ti bi mogla da nam dopustiš da te otmemo i onda da kažeš Amerikancima. Zatim, nakon što ti plate, mogli bi ti dati dio novca da živiš ovde, a mi ćemo zadržati dio. Slažeš li se?”

Zastala sam i pretvarala se da razmišljam o meritumu ovog prijedloga. Znala sam da američka vlada nikad nije uspješno spasila američkog zatvorenika iz Sirije. Posljednji put kada je američki zatvorenik bio zarobljen od strane al-Qaide u Siriji, bio je zadržan gotovo dvije godine prije nego što je njegova otkupnina plaćena. Ako odbijem njihov “posao”, vjerovatno bih svejedno ostala u zarobljeništvu. Ali, pristankom na ovaj prijedlog, imala sam priliku da iskoristim svoje kontakte u boljim uslovima i dobijem šansu za bijeg.

“Ako moja otkupnina bude plaćena, trebalo bi da pređem granicu prema Turskoj”, rekla sam. “Ne bih mogla da ostanem ovdje”. Prevodioci su odmahnuli glavama.

“U stvari smo razgovarali o tome”, rekao je jedan od njih. “Imamo prijatelje u Turskoj koji će te odmah vratiti nama. To nije problem.”

Bio je to zastrašujući koncept. Ako ne bih uspjela da pobjegnem, mogla bih da zaglavim s njima, čak i nakon što mi je plaćena otkupnina. No, bez ikakvih drugih opcija, progutala sam strah i prihvatila ponudu.

Od trenutka od kako sam počela da pokrivam Siriju prije dvije godine, nakon odrubljivanja glave Jamesu Foleyu, gotovo svaki strani novinar je otišao zbog rizika od smrti ili otmice. Dobro sam razumjela opasnost. No, nisam mogla da ignorišem zločine. Kao pripremu za svoja putovanja, izgradila sam solidnu mrežu prijatelja u Siriiji.

U junu 2016. godine, bila sam spremna za povratak u Aleppo i Idlib, područja na koja nisam mogla doći od rane 2015. U to vrijeme, JFS je bio samo prisutan na tom području, a godinu kasnije su ga gotovo kontrolisali. Oslanjala sam se na svoje veze s Thuvar al Shamom, frakcijom usko povezanom s JFS, kao bezbjednost za vrijeme mog boravka. Kao mjeru opreza, tražili su dopuštenje od JFS da uđem na ta područja. Prema Thuvar al Shamu, to je dogovoreno s JFS-om.

Drugi dan boravka u Siriji, jedan mi je militant dao mače. Držala sam ga u sobi sa sobom. Nisam mu dala ime, jer sam znala da neću moći da ga zadržim. Ali, moje prisustvo na njihovoj teritoriji pobudila je želju kod male, moćne grupe lidera JFS-a da me uhvate, a frakcija koja me “štitila”, nije bila u poziciji da ih zaustavi.

U noći 20. juna, borac Thuvar al Shama bez daha je uletio u sobu jednog doma u Kafr Halabu, zapadnom selu Aleppa. Rekao mi je da je JFS izdao nalog za moje hapšenje – i sada me traže. Sakrio me u kući niz ulicu. Nismo mogli da idemo dalje od toga, kako je JFS imao kontrolne tačke u cijelom susedstvu. Nakon otprilike sat vremena borac se vratio i dovezao me nazad u kući u kojoj sam boravila. Oko desetak ljudi je stajalo napolju, mnogi s oružjem.

Činilo se da je čovjek pod imenom Abu Tarub na čelu. “Ona je američki novinar i radi za američke kompanije. Stoga, ne možemo joj vjerovati da je musliman, moramo je istražiti kao špijuna”, rekao je jedan od prevodilaca. JFS je zaplenila moj telefon, kompjuter i jednu od mojih kamera. Bila sam uhapšema i smještena u kućni pritvor zajedno s mačetom.

Narednih dana u zatvorskom domu smenjivali su se lideri koji su dolazili da upoznaju i ispituju me. Nakon nedjelju dana u kućnom pritvoru, svjetlucav bijeli Fordov kombi je došao ispred kuće. Bila sam uvedena u zadnji dio, a kombi nas je vozio duboko u sela Idliba.

Prihvatila sam njihovu ponudu pod jednim uslovom: da me presele u dom sa ženama. S tim su se brzo složili. Prije nego što su otišli, imala sam još jedno pitanje. “Amerika ne plaća otkupnine al-Qaidi. Znate to, zar ne?”. Muškarci su se smijali. Jedan od prevodilaca iskapio je čašu soka i okrenuo se prema meni. “Naravno da to znamo”, rekao je. “Katar će platiti”.

Šeik je dogovorio da odem u zatvor par sati nakon našeg razgovora. Bila sam odvezena u Hjundaji SUV-u s druge dvije žene noseći nikab, abaju i rukavice. Nakon 20 minuta stali smo pred maslinikom u selu Idliba. Slijedila sam žene u kuću. Haifa, žena koja je bila glavna, govorila je engleski. Kasnije su mi rekli kolika je otkupnina određena za mene: 3 miliona dolara.

Sve vrijeme sam se žalila da mi je dosadno, i na kraju mi je Haifa dozvolila da koristim njen telefon i pretražujem veb stranice. Prvi put kad mi ga je predala, treslo me uzbuđenje. Napokon sam imala alat koji mi je trebao da organizujem bijeg. Ali, Haifa je imala app blocker koji me sprečio da koristim aplikacije za slanje poruka. I njen GPS činio se trajno onemogućen. Internet nije bio dovoljan. Bio mi je potreban mij telefon, sa brojevima i GPS pristup.

Nakon nedjelju dana sa ženama, požalila sam se Haifi. “Koristila sam tvoj telefon, a nisam pokušala da pobjegnem”, rekla sam joj. “Zašto mi onda ne bi vratili moj telefon”. Sljedećeg dana, na moje zadovoljstvo, stigla je kutija sa mojim kompjuterom, telefonom i kamerom.

Pitala sam moglu li koristiti svoj telefon za čitanje vijesti. Oklijevala je. “Pitaću mudžahedine”, odgovorila je. Sljedećeg dana, Haifa je ukucala Wi-Fi lozinku u moj telefon. “Ali, ne smiješ poremetiti plan”, upisala mi je u Google Translated nakon što mi ga je vratila.

Unutar nekoliko minuta, poslala sam poruku svom kontaktu u turskom gradu Rejhanli, na sirijskoj granici. On je bio porijeklom iz Idliba, i mislila sam da bi mogao da zna nekoga ko je u blizini moje sigurne kuće. Poslala sam mu GPS koordinate, i čekala.

Odmah je odgovorio. Njegov prijatelj Samir, pseudonim člana islamističke grupe Ahrar al Sham, bio je u blizini, a on ga je poslao da istraži i isplanira put za beg. Do noći, primila sam mapu koja mi je prikazivala smjer u kojem da trčim i gdje su psi čuvari koje treba da izbjegnem. Odlučili smo da ću otići usred noći. Otići ću daleko koliko mogu od kuće i onda skrenuti lijevo prema cesti. Samir će me čekati na svom motociklu.

Najveći izazov biće neopaženi izlazak. Ulazna vrata bila su jedini način ući unutra i izaći napolje, a sve žene i djeca spavali su na prostirkama na tremu tokom noći. Odlučila sam da spavam u kući, bilo je sparno, ali je bilo privatnosti. Dvije noći kasnije legla sam budna i čekala svoju priliku. Činilo se kao da uvijek postoji nešto što me sprječava da odem. Djeca bi se probudila tokom noći, što je značilo da se bude i odrasli.

Nakon 48 sati, Samir je gubio strpljenje. Bitka je bijesnila u Aleppu, njegov vođa je želio da učestvuje u borbama protiv režima. Morala sam da izađem, rekao mi je, ili će otići.

U 5 sati ujutro poslala sam poruku Samiru, stavila cipele i uzela mače. Izašla sam, hodajući preko ljudi koji su spavali, najtiše što sam mogla. Onda sam bacila mačku na trem. Kako je mačka mijauknula u znak protesta, jedan se mali dečak probudio. Skočila sam preko ograde i brzo sišla stepenicama. “Mačkice”, jaukala sam praveći se da tražim jadno stvorenje.

Kada sam bila dovoljno daleko od kuće, počela sam da trčim kroz masline. Pluća su mi gorjela kako sam trčala prema putu. Samir je bio tamo i čekao. Skočila sam na njegov motor, čvrsto ga uhvatila, a on je odjurio. Moje zatočeništvo u rukama Jabhat Fateh al-Shama trajalo je više od dvije nedjelje.

Te noći, Samir me doveo do svoje kuće, gdje me njegova žena nahranila, oprala mi odjeću i pustila me da legnem u krevet. Ostala sam u njenoj kući dva dana, skrivajući se  svaki put kad bi došao komšija ili prijatelj. Nisam bila sasvim spremna da odem – bojala sam se puta, znajući da me JFS traži – ali Samir više nije mogao da ignoriše zahtjev svog vođe da se ode boriti u Aleppu.

Njegova supruga dala mi je novu odjeću, uključujući nikab i rukavice, u nadi da JFS neće moći da me prepozna. Samir je obukao svoju uniformu, prebacio kalašnjikov preko leđa i popeo se na motor. Ja sam sela iza njega. Odvezao me do kuće u kojoj je trebalo da sačekam krijumčara.

Morali smo da prođemo kroz niz JFS-ovih punktova. Stigli smo kod krijumčareve kuće u blizini Latakije malo prije mraka. Poslala sam poruku svom suprugu, koji je u SAD-u sarađivao sa FBI-om i pokušavao da mi pomogne. Navodno, nakon što sam pobjegla JFS-u, američke specijalne snage poslale su dva helikoptera na jug Turske da se spreme da me izvuku iz Sirije ako bude potrebno. FBI-ov specijalni agent razgovarao je samnom preko WhatsApp računa mog supruga.

Ona mi je rekla da me, ako pređem u Tursku uz pomoć američke vlade, turske vlasti neće uhapsiti ili deportovati. Složila sam se i krenula pješice prema granici. Američke specijalne snage ostale su samnom na telefonu i pokušale su da odrede moju tačnu lokaciju. Na kraju, turski graničari prešli su u Siriju i odveli me nazad preko granice. Ali, čim sam prešla granicu, turska žandermerija me uhapsila i naredila američkim zvaničnicima koji su tamo čekali da odu. Bila sam službeno optužena za prelazak u zabranjenu vojnu zonu, a turski mediji počeli su da me nazivaju agentom CIA.

Provela sam dva mjeseca u turskom zatvoru maksimalne bezbjednosti prije nego što sam puštena. Ali, moje strašne muke nisu ništa u poređenju s onim što prosječni civil proživljavaju u dijelovima Sirije koju drži opozicija. Sada sam u New Yorku. Upravo sam krenula u novi posao koji će me voditi na Bliski istok – ali, očigledno, ne u Tursku i Siriju.

Na mom zadnjem izletu u Siriji, jedan od liječnika s kojima sam razgovarala, iznio mi je svoje dileme. Liječnici imaju istu plaću kao vozači dostave. Iako su pacijenti koje liječi 95 posto civili, nevladine organizacije koje podržavaju bolnicu nerado nude medicinsku opremu za odrasle, strahujući kako će se koristiti za liječenje militanata. Kao rezultat toga, doktor je rekao, on ima četiri stroja za ultrazvuk, ali ne i rengen.

‘Moramo nastaviti pokušavati’

“Ne znam zašto se uznemiravam”, rekao je. “Novinari ovdje više ne dolaze, ali kada su dolazili, dao sam nebrojeno intervjua. I ništa se nije promijenilo. Nakon ovog intervjua s vama, što će se promijeniti?”.

Odmahnula sam glavom. “Apsolutno ništa”, rekla sam. “No, moramo nastaviti pokušavati”.


(TBT,FP)