TOTALNO POTONUĆE ČOVJEKA KOJI JE HTIO VLADATI ISLAMSKIM SVIJETOM PA I BOSNOM: Zemlja mu je u haosu, doživio je krah na svim poljima, sukobio se sa svima...

15.12.2016. u 09:38

ANALITIKA

Erdoğanova Turska smatrala se praktičnim dokazom da je u muslimanskoj zemlji moguća parlamentarna demokratija zapadnog tipa i uspješna tržišna ekonomija


FOTO: Erdogan, Izetbegović (Fena)

Neka niko nema dvojbe oko borbe protiv terorizma. Mi smo vlasnici ove zemlje i nećemo je prepustiti ovom ološu, iako nas pokušavaju zaplašiti ovakvim napadima. Skupo će to platiti.

Tim je riječima turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u nedjelju još jednom naglasio odlučnost vlasti da se bori protiv terorizma nakon što je u subotu navečer u dva napada u Istanbulu ubijeno 44 ljudi, a više od 160 ih je ranjeno.

Ključni igrač

A prije samo pet godina sve je izgledalo suprotno, Ankara je bila ključni igrač u regiji, na nju se računalo i na globalnoj razini, a ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu vodio je politiku “nula problema sa susjedima”.

I to vrlo uspješno. Erdoğanova se Turska smatrala praktičnim dokazom da je u muslimanskoj zemlji moguća parlamentarna demokratija zapadnog tipa i uspješna tržišna ekonomija.

Njegova je stranka Pravda i razvoj (AK) zemlju preuzela nakon izbora 2002. godine u teškim problemima: stare su stranke bile bezidejne, ekonomija se raspadala i u zemlji je funkcionirala jedino vojska (druga najveća u NATO-u). AK nije skrivao svoje islamske korijene (derivirao je iz Stranke blagostanja Necmettina Erbakana čiju je vladu vojska srušila mirnim pučem), ali se zaklinjao u sekularne turske aksiome. Bilo je i tada ptica zloslutnica koje su upirale prstom u Erdoğanovu suprugu Eminu koja ne izlazi u javnost a da joj glava nije pokrivena, ali niko se zbog toga nije pretjerano zabrinjavao.

Posebno kad je uspio obnoviti tursku ekonomiju - zemlja je rasla po stopama od oko osam posto godišnje i nije bila zahvaćena čak ni globalnom krizom (kao ni Poljska, pa se tu mogu povući neke paralele o otklizavanju u autoritarnost). I sve se to odjednom stubokom srušilo. Razloga za to je mnogo, od snažnog turskog angažmana u Siriji s ciljem rušenja Bašara al-Asada, što je izazvalo trvenja s Iranom i Rusijom, pa do unutarnjeg preslagivanja.

Korupcija

Erdoğan nije mogao u borbu za četvrti premijerski mandat pa se prebacuje na predsjednički položaj, ali u tom razdoblju u javnost izlaze informacije o povezanosti njega i članova obitelji u korupcijske skandale za što optužuje Fethullaha Gülena, svoga donedavnog saveznika. Počinju čistke u policiji i pravosuđu, zabrana društvenih mreža, udar na medije.

Unatoč svemu tome, Erdoğan redovito pobjeđuje na izborima jer je posebno od 2010. puzajući islamizirao društvo, što je posebno dobro odjeknulo u unutrašnjosti zemlje, ali i u Ankari i Istanbulu, među biračima koji su snažnije religijski orijentirani (AK je uspio pobijediti u oba ta grada). Ti su potezi naišli na otvoreno nezadovoljstvo među njegovim prvim suradnicima, tadašnjim predsjednikom Abdullahom Gülom i premijerom Ahmetom Davutoğluom.

U sukobu s njima je Erdoğan zorno potvrdio kakvu politiku kani voditi: obojicu je nesmiljeno izbacio iz svih političkih kombinacija. A baš je Davutoğlu u tom razdoblju trošio silnu energiju nastojeći obraniti politiku svog šefa na Zapadu.

Gladan vlasti

Erdoğan se u tom razdoblju pretvara (ili samo konačno pokazuje svoje pravo lice) u autokrata, diktatora.

Sve je očitije kako je u potpunosti zaslijepljen vlašću te demokratske institucije i procedure koristi samo kako bi ostvario svoj konačni cilj: postati neupitni vladar Turske, novi sultan (prije se govorilo da mu je cilj biti novi Kemal-paša Atatürk). Konačno, s nacionalistima (MHP) Devleta Bahçelija, koje je pridobio pogromom Kurda, postiže dogovor da se pokrenu ustavne promjene te da Turska iz parlamentarnog prijeđe u polupredsjednički sustav.

Njegova je ambicija dobila patološku karakteristiku nakon pokušaja državnog udara 15. jula ove godine i otad je u potpunosti izvan kontrole: traži da se vrati smrtna kazna, prijeti Europi da će se okrenuti ekonomskom savezu s Rusijom, drži vojsku u Iraku u nadi da će moći vratiti Mosul pod svoju kontrolu.

Sve je to neizbježno dovelo do ekonomskih problema pa je turska lira proteklih mjeseci snažno pala, a posljednje informacije (državne agencije Anadolu) govore kako je u trećem kvartalu ove godine došlo do smanjenja ekonomije za 1,8 posto. Jasno, za sve su to krivi Kurdi.

Hronika potonuća

Sukob s Izraelom

2010. turska je flotila pokušala probiti pomorsku blokadu Gaze. Nakon toga dolazi do teškog zahlađenja odnosa Ankare i Jeruzalema, što je bio prvi znak okretanja Turske liderstvu u islamskom svijetu

Krah dobrosusjedske politike

2011., nakon što je počeo rat u Siriji, Ankara se snažno angažira na rušenju vlade Bašara al-Asada i dolazi u sukob s Iranom i Hezbolahom

Veze s tzv. Islamskom državom

2012. Ankara je otvorila kanal za ulazak stranih radikala u Siriju, a njezina je tajna služba surađivala sa svim terorističkim skupinama, pa i tzv. Islamskom državom: uvjet je bio da rade protiv Asada

Izborni neuspjeh

2015. u ljeto AK nije uspio sam formirati vladu i nakon toga Erdoğan prekida pregovore s Kurdima da bi ubrzo došlo do otvorenog sukoba koji nije prestao do danas

Puštanje izbjeglica u Europu

2015. u jesen Ankara odlučuje, nakon snažnih kritika Europe, otvoriti vrata izbjeglicama koji žele put Europe te tako izaziva imigrantsku krizu koja je ojačala populističke stranke i dovela u pitanje njegov kredibilitet na Zapadu

Čistke nakon neuspješnog udara

2016. u srpnju su dijelovi vojske pokušali udarom srušiti Erdoğana kojega je spasila javnost. Nakon toga u bjesomučnoj odmazdi puni zatvore i na ulicu baca sve one koji bi mogli biti sumnjivi

Gašenje društvenih mreža i opozicijskih medija

Internet mu je zakleti neprijatelj pa ga drži pod kontrolom i često gasi, a nakon udara se obračunava sa svim medijima koji se drznu pisati protiv njega.


(TBT, Jutarnji.hr)