INTERVIEW SA VIŠEDECENIJSKIM POVODOM Sand: Jevrej možete biti samo po vjeri, ne možete po genima“

14.12.2016. u 10:16

INTERVIEW

U knjizi "Kada i kako je izmišljen Židovski narod?" njen autor koji je i sam Židov, Shlomo Sand , želi da dokaže kako jevrejski narod nikada nije postojao kao nacija ili kao rasa zajedničkog porijekla


FOTO: Sand

Kada i kako je izmišljen židovski narod?" Za onoga ko bi javno postavio ovakvo pitanje, iz iskustva govoreći, moglo bi se očekivati da bude proglašen antisemitom. Dio javnosti bi vjerovatno reagirao emotivno, bez prethodne provjere o čemu se zapravo radi. A u ovom slučaju, radi se o nesvakidašnjoj knjizi, koja nosi upravo takav naslov - "Kada i kako je izmišljen Židovski narod?", u njenom hrvatskom izdanju. Autor knjige je i sam Židov, te državljanin Izraela, inače profesionalni historičar i predavač na Univerzitetu u Tel Avivu, Shlomo Sand.

Knjiga je prvo objavljena u Izraelu, na hebrejskom jeziku, prije nekih osam godina otprilike. Nakon toga je godinu za godinom knjiga prevođena, te distribuirana po raznim krajevima svijeta. Tako je prevedena na preko dvadeset jezika, skupa sa već spomenutom hrvatskom verzijom. Naslov na hebrejskom glasi - Matai ve'ekh humtza ha'am hayehudi. Knjiga plijeni pažnju i onih koji se inače ne bave historiografijom, ali se bave temom iz naslova.

Shlomo Sand želi da dokaže kako jevrejski narod nikada nije postojao kao nacija ili kao rasa zajedničkog porijekla. U knjizi, kao i na svojim predavanjima, on tvrdi da su Jevreji genetički kao i etnički, prilično šarolika grupacija plemena i naroda, koji su kroz razne historijske turbulencije i geopolitičke smjernice prihvatali Judaizam kao religiju. Kako je ovo jedna od osjetljivih javnih tematika, neizbježan je dodir sa značenjem toliko zloupotrebljavanog pojma 'antisemitizam.' O tome nam Profesor Sand smjelo kaže: "Nema semitske rase, ima samo semitskog jezika." Tako on i za sebe kaže da je Semit samo u onoj mjeri u kojoj mu je semitski jezik maternji, što je ovdje hebrejski. Za sve druge narodnosti ili etničke skupine, Shlomo kaže da se definiraju prema svom maternjem jeziku, ili nekom službenom jeziku kojeg su kasnije u životu usvojili za svoj glavni, a ne prema rasama ili rodnim državama. Pored ovih definicija, u razgovoru nam je ponudio još zanimljivih tvrdnji i svojih teza, koje prevazilaze okvire njegove neobične knjige.

Da li je bilo zbog ovako osjetljive teme kakvih verbalnih napada, a koliko ste imali podrške?

Bilo više pozitivnog reagovanja negoli negativnog, u prosjeku. Zanimljivo je da su moji studenti, i obična čitalačka publika najviše slali pozitivne reakcije. S druge strane, moje kolege historičari, čak i kolege sa istog Univerziteta, verbalno su me napadali, tu i tamo. Ali i u tome je bilo onih, koji su me prozivali više sa pozicije struke, u smislu da ne mogu da prihvate gledišta iz knjige, kao historijsku studiju. A ja sam prvenstveno nastupio kao historičar u ovome. Sve podatke koje nudim u knjizi su iz te struke, skupa sa argumentacijom. Bilo je dosta i onih koji iz političkih i nacionalističkih razloga nisu mogli da prihvate ovakvu knjigu. Neki stručni ljudi su također i pod pritiskom ideologije, pa je bilo reagiranja i sa tih pozicija. Možda trebam napomenuti, da ja kao građanin Izraela nisam protiv ove države, jer i moja porodica živi ovdje, ali istovremeno nisam cionista. Možda izraelsku državu treba transformirati, ili čak razmontirati, ali samo na miran način ukoliko je moguće. Ni moja knjiga se ne može uzimati kao neko anti-izraelsko štivo. Prije svega, ja sam historičar. Izraelski su mediji bili suzdržani, oprezni ili zbunjeni oko ove knjige. Uglavnom, mogu reći da su mlađi više prihvatili knjigu u odnosu na starije.

Kako je knjiga primljena izvan Izraela, pošto je već prevedena na toliko jezika?

Knjiga je širom svijeta primljena sa velikim interesom. U Rusiji je čak urađeno više reizdanja. Jedino je u Budimpešti bilo nešto izraženog antisemitizma, ali inače je knjiga uglavnom dobro prihvaćena. Znam i za ovo izdanje u Hrvatskoj.

Jedno poglavlje vaše knjige nosi naslov: Kazari i Židovstvo, duga ljubavna afera. Opisuje vezu drevnih Kazara, koji inače nisu bili semitskog porijekla, sa nekim današnjim Izraelcima. Ovom temom se inače bave mnogi istraživači i pisci. Koliko je teorija o kazarskom porijeklu mnogih drevnih Hebreja značajna u Vašem istraživanju?

Drevna Kazarija je zahvatala čuveni put svile, a pokrivala je i područje rijeke Volge. Što se tiče jezika, velika mješavima plemena je u Kazariji govorila raznim jezicima i dijalektima. Ali nema dvojbe da je pisana komunikacija, kao i jezik liturgije, u Kazariji bio na hebrejskom. Arapski pisac po imenu Al-Nadim, iz desetog vijeka, koji je živio u Bagdadu, ostavio je pisanu potvrdu u kojoj kaže slijedeće: "Kada je riječ o Kazarima i Turcima, oni nemaju vlastito pismo, ali zato Kazari pišu na hebrejskom." Na Krimu su pronađeni natpisi sa hebrejskim slovima, ali nesemitskog jezika. Dva slovna znaka među njima su ušla u ćirilični alfabet, najvjerovatnije dok su Kazari vladali nad Rusima. Bila su to hebrejska slova tzadik i shin. Ima mnoštvo pisane dokumentacije, i na Zapadu, i širom Bliskog Istoka, kojom se potvrđuje da su Kazari obraćeni na judaizam, a da su njihovi kasniji potomci dosta migrirali i miješali se sa drugim rasama. Kazari su prihvatili judaizam preko svog kralja, iz više razloga, a jedan od njih je bio balans između pretežno kršćanskog, s jedne, i pretežno muslimanskog susjedstva sa druge strane. Među njihovim potomcima je i značajan broj generacija onih, koji sebe i danas nazivaju Jevrejima. No, trebam podvući da je za mene Jevrej onaj, koji se pridržava vjerskih propisa Tore, koji je vjernik, a ne onaj koji je samo rođen u jevrejskoj porodici ili koji nosi neko semitsko ime. Vidite ovaj paradoks - prije samo stotinjak godina, kada bi neko rekao da su Jevreji rasa, smatran je antisemitom. A danas je neko "antisemit" ako kaže da Jevreji nisu rasa, nego samo pripadnici određene religije, znači obrnuto. Nažalost, u znatnom dijelu izraelske javnosti danas, preovladavaju historijski mitovi pretrpani nacionalizmom i rasizmom. Teško je danas razbiti prihvaćene mitove o takozvanoj obećanoj zemlji, iako postoje dokazi da Rimljani nisu prognali sve Jevreje u antička vremena, kao i da nisu svi Jevreji napustili faraonski Egipat, čak možda nije bila ni većina koja ga je napustila prema drevnom predanju. Mnogi su ostali, te se vremenom miješali sa drugim rasama. Veliki broj jevrejskih zajednica i plemena u starim vremenima nije nikad živio u svetoj zemlji. Neki Izraelci žele vjerovati kako su se "vratili" u svetu zemlju danas, iako njihovi preci nisu nikad ovdje živjeli, pa se nisu mogli vratiti. Miješanje političkih, ideoloških, etničkih i vjerskih pojmova nije samo izraelska pojava. Sjećam se, davno, prije ne znam koliko godina, sreo sam jednog Bošnjaka koji mi je u razgovoru rekao da je musliman, a istovremeno je kaže bio i komunista. Bio sam zbunjen sa takvom izjavom, ali sam vremenom shvaćao kako se ta vrsta apsurda javlja i u meni bliskom okruženju. U Izraelu se ni u školskim udžbenicima ne govori o narodima ili plemenima koja nisu bila semitska, a koja su u historijskim, ekonomskim ili političkim previranjima prelazili na judaizam. Prije toga su bili pagani ili kršćani. Znate, ovdje samo manje grupe fundamentalista i religijskih fanatika vjeruju da je Bog zaista obećao komad zemlje Mojsiju samo za Hebreje, i to navodno baš ovaj komad zemlje. Ostali se ne bave puno biblijskim narativima, svejedno da li su mitološki ili historijski potvrđeni, nego se samo oslanjaju na nepostojeću kulturnu vezu sa cionskim brdom.

Kako ove stvari objašnjavate svojim studentima, pošto i oni vjerovatno dolaze sa različitim predodžbama o svom identitetu ili porijeklu?

Ovisi, jer samo neki od njih izraze želju da tragaju za svojim korijenima. Podsjetim ih tada da je drveće statično, jer ima korijenje. Čovjek nije predviđen da bude nepokretan, kao drveće, nego da ima krila. Zato im poručim da traže svoja krila umjesto korijenja.

Neizbježna je ovdje priča o kontroverznoj familiji Rothschild, za koje se tvrdi da su navodno kreirali najviše suvremenih mitova ali i činjenica, vezanih za porijeklo mnogih današnjih Jevreja, a posebno za izraelsku državu i cionizam. Kako se vama Rothshildi uklapaju u historijski kontekst ove teme?

Rothshildi su djelovali uglavnom u Njemačkoj, dakle na Zapadu. Oni su imali neki strah od uticaja istočnih Jevreja i od njihovog dolaska na Zapad. Oni jesu vremenom konstruisali taj moderni identitet Jevreja, koji nije zasnovan na vjeri ili na Tori, nego na fantazijama o nacionalnoj, kulturološkoj ili rasnoj posebnosti. Nema primjer, nema historijskih dokaza da je Kralj David koristio poznati heksagram kao simbol, a ipak skoro svi danas taj simbol nazivaju Davidovom zvijezdom. Rothschildi su navodno prije možda tri stoljeća, otprilike, usvojili taj simbol za svoju oznaku. On je označavao moć, bio je crvene boje, i po nekim tumačenjima po njemu je porodični klan Rothshilda dobio ime, od njemačkog Rot - crveno, i riječi shild - štit. Dakle, crveni štit. U njihovo vrijeme mnoge ugledne porodice, naročito plemićke, kraljevske ili bankarske, imale su neki prepoznatljiv simbol u formi štita. No, u priči o njima ima i potvrđenih podataka, a ima i nedovoljno provjerenih teorija, pa ne bih ulazio preduboko u to. Samo ću podsjetiti da su izvorni jevrejski simboli svijećnjak-menora i ovnov rog. Arheolozi su pronašli u tuniškoj Kartagi, kao i na drugim mjestima u Africi, i u Transjordaniji, prastare grobne i druge spomenike Hebreja, koji su na sebi imali samo ova dva simbola, bez heksagrama.

Kako vidite u Vašim studijama druge semitske narode?

Mnogi Jevreji su se davno preobratili na Kršćanstvo, a mnogi su se obratili i na Islam. Među današnjima Palestincima ima onih čiji su preci bili Jevreji, što su u određenom vremenu prešli na Islam ili na Kršćanstvo. Pošto su i Arapi semitski narod, a i sami su se miješali sa nesemitskim populacijama, i dalje tvrdim da je Semit onaj kome je semitski jezik ili maternji ili svakodnevni. To može a ne mora za sobom povlačiti genetsko porijeklo. Veliki broj današnjih Izraelaca, možda i većina, samo su Semiti po jeziku i ni po čemu drugom.

Jedna stvar je objasniti šovinističke mitove naučnim potvrdama, ali je druga stvar široj javnosti reći da je bila u krivu toliko dugo. Kako ove stvari pojasniti onima koji su odabrali da vjeruju u svoju verziju historijata, dakle nisu natjerani, neovisno od Vaših ili drugih arheoloških dokaza?

Izraelska mitologija u tumačenju historije jeste jedna od najosjetljivijih i najistaknutijih na svijetu, ali nikako nije jedina takva. Na tim stvarima se radilo dugo, tako da i preispitivanje tog školski nametnutog narativa, i medijski ponavljanog, nije kratak proces.

Evo primjera iz drugih krajeva svijeta. Galska plemena su u francuskom obrazovnom sistemu prikazana kao nekakva historijska metafora. Imate danas i djecu nekih imigranata koja govore kako su im preci bili Gali, zbog školskog programa, a roditelji su odjednom "ponosni" na svoje nove pretke i usput nove "potomke" slavnih predaka. Krajem devetnaestog vijeka su teutonski vitezovi počeli da se idealiziraju za potrebe modernih Nijemaca. U Poljskoj poslije Prvog svjetskog rata, ako neko nije bio embrion iz "čiste katoličke" materice, automatski je mogao biti samo Jevrej, Ukrajinac, Rusin, Ciganin, po istoj matrici. Nisu ga priznavali za Poljaka, taman da je i htio. Za mnoge slavenofile, ko god nije rođen u okrilju Pravoslavne Crkve, nije mogao biti autentični Slaven, što je bilo jako izraženo među Rusima. Korištenje drevnih i prilično fiktivnih teorija omogućilo je sukobljavanje pravoslavnih Srba sa katoličkim Hrvatima, što je kako znamo vodilo i ka napadanju na muslimanske Bošnjake i Kosovare. Etnoreligijske definicije naroda su nakon komunizma, vodile još većoj mitologizaciji prošlosti, što je neizbježno sve odvuklo u ksenofobiju. Na takav način je konstruisana i savremena jevrejska nacija i moderni Izrael.

Velliko ljevičarsko i anticionističko iskustvo

Shlomo Sand je rođen u austrijskom Linzu, 1946. godine. Njegovi roditelji su preživjeli holokaust u Poljskoj. Iako odgajani u jidiš kulturi, Shlomovi roditelji su imali averziju prema lokalnim rabinima, a cijelog života su razvijali anti-imperijalističke svjetonazore. Odselili su se u Jaffu 1948. godine. Shlomo je tamo najprije studirao elektroniku. Nakon šestodnevnog izraelskog rata iz 1967. godine, Sand postaje veliki ljevičar. Promijenio je članstvo u nekoliko ljevičarskih organizacija, među kojima je bila i anticionistička 'Matzpen,' ali je nakon određenog vremena i nju napustio, sa razočarenjem. Vremenom sve više pokazuje interes za dubiozno i detaljno izučavanje historije, u čemu se usmjerava narednih godina. Istovremeno pokušava da rastavi religijska tumačenja događaja i ličnosti od historijskih. Poznat je po izjavi o tome kako religijski afiniteti u Izraelu ne mogu biti opravdanje za historijsko prisvajanje tuđe zemlje. Iako je uglavnom bio protivnik cionizma, nije protivnik postojanja države Izrael, jer se, kako i kaže, plaši da bi njeno rastavljanje dovelo do novih kolektivnih stradanja i destrukcije. Zato se zalaže za potpunu demokratizaciju Izraela. Inače, za svoju državu tvrdi da ne može biti demokratska tvorevina uz istovremeni statusni naziv - "jevrejska država". Kada je profesor genetike pri Albert Einstein Koledžu Medicine, Harry Ostrer, objavio rezultate DNK istraživanja, kojima vrdi kako je otkrio "vrlo snažne markere jevrejskih predaka", Sand je rekao da bi Hitler bio zadovoljan ovakvim istraživanjem.

Najprigodniji citat iz Sandove knjige glasi: "Nacija... je skupina osoba ujedinjenih zajedničkom pogreškom o svome porijeklu, i zajedničkom nevoljenju svojih susjeda.- Karl Deutsch.


(TBT, Razgovarao i priredio Amir Telibećirović)