SAVJET MLADIM MUSLIMANIMA: Kako preživjeti u vremenu ekstremizma i islamofobije

07.12.2016. u 09:37

ESEJ

Ne kažem da muslimani poput tebe i mene trebaju preuzeti krivicu za ono što rade teroristi. Kažem da možemo preuzeti odgovornost zahtijevajući drugačije razumijevanje islama.

Piše: Omar Saif Ghobash, thebosniatimes.ba

Saif, moj stariji sin, rođen je u decembru 2000. Na ljeto 2001., supruga i ja smo ga poveli s nama na put u New York. Sjećam se da sam ga nosio u nosiljci na prsima. Nakon nekoliko dana kad smo se vratili kući u Dubai, gledali smo strahote napda 9/11 na CNN-u. Kad je postalo jasno da su džihadistički teroristi izveli napad, počeo sam osjećati novu vrstu odgovornosti prema sinu, pored već velikih zahtjeva roditeljstva. Želio sam mu otvoriti područja mišljenja, jezika, i mašte kako bih mu pokazao – kao i sebi i braći muslimanima – da svijet nudi mnogo više od pokvarenih ideja ekstremista. Ovo pokušavam posljednjih 15 godina. Hitnost mog zadatka samo je porasla budući da je svijet upao u zamku nasilja i islamofobije.

Danas, ja sam ambasador UAE u Rusiji i pokušavam svom poslu dati širinu te otvorenost za ideje i mogućnosti. U tom duhu, napisao sam niz pisama Saifu, s namjerom da mu ukažem na neka od pitanja s kojima će se vjerovatno suočiti kad odraste i na neke od mogućih odgovora. Želim da moji sinovi i njihova generacija muslimana razumiju kako biti odan islamu i njegovim suštinskim vrijednostima, a u isto vrijeme izabrati svoj put u kompleksnom svijetu. Želim da otkriju posmatranjem i promišljanjem da između islama i ostatka svijeta ne mora biti sukoba. Želim da razumiju da čak i u pitanjima religije ima toliko izbora koje moramo napraviti. Želim da generacija muslimana mojih sinova shvati da imaju pravo – i obavezu – razmišljati i odlučivati o tome šta je dobro a šta je pogrešno, šta je u duhu islama a šta je tek površno posmatranje.

ODGOVORNOST

Dragi Saife,

Kako da ti i ja preuzmemo odgovornost za naše živote kao muslimani? Sigurno, najvažnija stvar je biti dobar čovjek. A ako smo dobri ljudi, koja je onda veza između nas i onih koji čine teroristička djela i tvrde da djeluju u ime islama?

Mnogi muslimani protestuju protiv takvih zločina i javno ih osuđuju. Drugi kažu da nasilni ekstremisti koji pripadaju grupama poput ISIS-a nisu pravi muslimani. „Ti ljudi nemaju ništa s islamom“, kažu često. Meni ova izjava ne zvuči ispravno. Izgleda kao lahak način nerazmatranja nekih teških pitanja.

Iako prezirem ono što teroristi rade, shvatam da su oni muslimani prema onom početnom minimalnom zahtjevu islama. Islam zahtijeva da vjernik potvrdi da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik. Nasilni džihadisti ovo sigurno vjeruju. Ovo je razlog zašto su najvažnije institucije u islamskom svijetu s pravom odbile označiti ih kao ne-muslimane, čak istovremenu osuđujući njihova djela. Prejednostavno je reći da džihadistički ekstremisti nemaju ništa s nama. Čak i ako se njihovo tumačenje svetih islamskih knjiga čini poremećeno i zastarjelo, oni idu ka svom cilju. Brine me što dok se ekstremističke ideje šire, krug muslimana koji se drže za druge koncepcije islama se smanjuje. I kako se smanjio, postao je tiši, i kao da samo ekstremisti govore i djeluju u ime islama.

Moramo pustiti glas, ali nije dovoljno javno izjaviti da islam nije nasilan ili radikalan ili kompliciran; moramo biti izričiti da je islam religija mira. Moramo preuzeti odgovornost za takav islam. Moramo pokazati kako islam utječe na naše živote i živote ljudi iz naše zajednice.

Ne kažem da muslimani poput tebe i mene trebaju preuzeti krivicu za ono što rade teroristi. Kažem da možemo preuzeti odgovornost zahtijevajući drugačije razumijevanje islama. Možemo razjasniti, muslimanima i nemuslimanima, da je drugo tumačenje islama moguće i neophodno. I moramo djelovati na načine koji razjašnjavaju kako mi razumijemo islam i njegovo djelovanje u našim životima. Vjerujem da to dugujemo svim nedužnim ljudima, muslimanima i nemuslimanima, koji su propatili u rukama onih naše vjere u njihovom nastranom esktremizmu.

Teško je preuzeti takvu vrstu odgovornosti, naročito kad mnogi ljudi van muslimanskog svijeta postaju odani islamofobi, plašeći se i čak mrzeći ljude poput tebe i mene, a ponekad i uz ohrabrenje političkih lidera. Kada se osjetiš nepravedno izdvojenim i napadnutim, nije lahko stati iza svojih uvjerenja, racionalizirati ih, naročito pred očima javnosti.  Riječi i ideje su klizave i lahko ti mogu izmaknuti kontroli. Danas možeš čvrsto vjerovati u nešto, a sutra već biti pun sumnje. Priznati ovo u današnjem okruženju je rizično; mnogi muslimani će teško priznati da imaju sumnje u vlastita uvjerenja. Ali vjeruj mi: sasvim je normalno pitati se da li si nešto dobro shvatio.

Neki od najvećih islamskih učenjaka prošli su kroz periode zbunjenosti i sumnje. Primjer je filozof i teolog Abu Hamid al-Ghazali, rođen u Perziji u 11. stoljeću i bio je jedna od najutjecajnijih ličnosti islamske misli. Njegovim djelima se i danas vraćamo, ali je on u svoje vrijeme bio tako sumnjičav oko mnogih stvari da se na deset godina povukao iz javnosti. Izgledalo je kao da prolazi kroz duhovnu krizu.  Iako ne znamo mnogo o tome šta ga je mučilo, jasno je da je bio nesiguran i čak prestrašen. Ali ishod ovo perioda sumnje i samonametnute izolacije bio je pozitivan: Ghazali, koji je dotad cijenjen kao učanjak ortodoksnog islama, uveo je sufizam, duhovno učenje islama, u onda savremeno doba. Otvorio je islamsko religijsko iskustvo spiritualizmu i poeziji, što su mnogi u to vrijeme smatrali nepoznanicom za vjeru.

Danas, neka naša braća muslimani zahtijevaju da prihvatimo samo ideje koje su originalno muslimanske – tj. ideje koje se pojavljuju u Kur'anu, prvim rječnicima arapskog jezika, izrekama Poslanika, i biografijama Poslanika i njegovih ashaba. U isto vrijeme, trebali bismo odbaciti tuđe ideje poput demokratije. Suočeni s liberalnijim percepcijama koje predstavljaju diskusiju, debatu i postizanje konsenzusa, kao stare islamske tradicije, oni tvrde da je demokratija grijeh protiv Allahove moći, Njegove volje i vlasti. Neki ekstremisti su spremni čak i ubiti u odbrani tog stava.

Ali da li ti ljudi znaju uopće šta je demokratija? Ne vjerujem. Zapravo, čitajući mnoge od njihovih izjava, jasno je da baš i ne razumiju kako se ljudi mogu okupiti i donositi odluke koje se tiču zajednice. Vlada koju ja predstavljam je monarhija, ali ne osjećam potrebu da osuđujem predlagače demokratske reforme kao heretike. Možda se uvijek ne slažem s njima, ali njihove ideje nisu nužno neislamske.

Druga „strana“ praksa koja prilično brine muslimane je miješanje spolova. Neke zemlje s muslimanskom većinom zahtijevaju odvajanje muškaraca i žena u školama, na univerzitetima i radnom mjestu. (U našoj zemlji je ovakva situacija u većini osnovnih i srednjih škola kao i na nekim univerzitetima.) Vlasti u ovim zemljama predstavljaju takva pravila kao „iskonski islamska“ i tvrde da ona rješavaju problem nezakonitih vanbračnih veza. To je možda istina. Ali istraživanje i pručavanje takvih pitanja – što je često zabranjeno – može pokazati da ti ishodi ne postoje.

Čak i ako rigorozne podjele po spolovima imaju neke prednosti, koja je cijena? Može li biti da će dovesti do pishološke konfuzije i nemira kod muškaraca i žena podjednako? Može li dovesti do nesposobnosti razumijevanja pripadnika drugog spola kada konačno dobiju dozvolu družiti se jedni s drugima? Vlade u većini muslimanskog svijeta nemaju razumne odgovore na ova pitanja jer se često ne zamaraju ni postavljati ih.

MUŠKARCI I ŽENE

Dragi Saife,

Odgajan si u domu gdje su žene – uključujući tvoju majku – jake, obrazovane, posvećene i marljive. Da ti neko kaže da su muškarci nekako više vrijedni ili talentiraniji  od žena, ti bi se zapitao. Ali kada sam bio tvojih godina, u hutbama koje sam slušao u džamiji govorilo se da su žene prirodno inferiornije. Muškarci su bili jaki, inteligentni i emocionalno stabilni – prirodni „snabdjevači“. Žene su bile dodaci: o njima se brine, ali ih se ne shvata ozbiljno.

Takva percepcija žena postoji u nekim dijelovima muslimanskog svijeta – i, pošteno govoreći, u mnogim drugim dijelovima. To sigurno nije jedino moguće viđenje žena koje islam nudi, ali je snažno uvjerenje, i ono koje uživa veliki dio političke, pravne i finansijske podrške.

Ponosan sam što su tvoja majka i tetke obrazovane i rade u profesijama koje su same odabrale. To ih međutim nije spriječilo da podižu porodice i brinu se o svojim muževima – uloge koje zahtijevaju konzervativna tumačenja islama. Žene u tvom životu izazivaju strogi tradicionalistički stav koji ih predstavlja kao fundamentalno pasivna stvorenja koja muškarci moraju štititi od surovosti svijeta. To uvjerenje je ponekad očekivano – u mnogim muslimanskim zajednicama, muškarci insistiraju na tome da se žene nisu u stanju suočiti s velikim, divljim svijetom, a sve vrijeme žene su uskraćene osnovnih prava i vještina potrebnih za takav život.

Drugi tradicionalisti zasnivaju svoje mišljenje o ženama na drugačijem argumentu, onom o kojem se rijetko otvoreno razgovara, naročito pred nemuslimanima, jer je svojevrstan tabu. Svodi se na ovo: da su žene pokretne, i neovisne, i da rade s muškarcima koji im nisu rod, onda mi se mogle upustiti u romantične ili čak seksualne odnose. Naravno, to je mogućnost. Ali takve veze se također dogode kada žena živi u domu gdje joj se daje malo ljubavi i poštovanja. I prečesto, žene su kažnjavane za takve veze a muškarci su u istim situacijama pošteđeni osude – neprihvatljiv paradoks.

Ova tradicionalistička pozicija je, na koncu, zasnovana na želji da se žene kontroliraju. Ali ženama to nije potrebno: treba im se vjerovati i uvažavati ih. Vjerujemo našim sestrama, majkama, kćerima i tetkama i poštujemo ih; moramo dati isto povjerenje i uvažavanje drugim ženama. Da to činimo, možda ne bismo svjedočili tolikim slučajevima seksualnog napastovanja i eksploatacije u muslimanskom svijetu.

Saife, želim da budeš svjestan da ništa što muslimanke stavlja u nižu poziciju od muslimana nije tako određeno. Tretiranje žena inferiornim nije vjerska dužnost; to je prosto praksa patrijarhalnih društava. U islamskoj tradiciji, mnogo je primjera kako muslimanke mogu živjeti i biti odane svojoj vjeri. Ima muslimanki npr., koje su istražile porijeklo hidžaba (tradicionalne mahrame koja pokriva glavu i kosu) i zaključile da nema nepobitnog zakona koji im nalaže da ga nose – kamoli zakon da moraju nositi burku ili nikab, a oboje pokrivaju mnogo više. Mnogi muškarci su došli do istog zaključka. Islam poziva žene da budu skromne u svojoj pojavi i izgledu, ali je pokrivanje ustvari predislamska tradicija.

Granice postavljene ženama u konzervativnim muslimanskim društvima, poput obaveznog pokrivanja, ili zakona koji ograničavaju njihovo kretanje, ili restrikcije na poslove i obrazovanje, imaju svoje korijene ne u islamskom učenju nego radije u muškom strahu da neće moći kontrolirati žene – i njihovom strahu da će žene, bez kontrole, prevazići muškarce tako što će biti više disciplinirane, fokusiranije i marljivije.

ISLAM I DRŽAVA

Dragi Saife,

Neminovno je da ćeš naići na muslimane koji vrte glavom na stanje u muslimanskom svijetu i mrmljaju: „Da su ljudi samo pravi muslimani, ništa se ovo ne bi dešavalo.“ Čuo sam ovu jadikovku toliko puta. Ljudi je govore kada kritiziraju korupciju u muslimanskim zemljama i kada ističu navodno širenje nemorala. Drugi je govore kada promoviraju različite forme islamskih zakona. Najslavnija verzija ovog izraza je slogan „Islam je rješenje“ koji koriste Muslimansko bratstvo i druge islamističke grupe.

Slogan je briljantan. Mnogi ljudi vjeruju u njega. (Kad sam bio mlađi, svesrdno sam vjerovao i ja.) Slogan predstavlja argument da su se sva velika ostvarenja u historiji islama – osvajanja, carstva, proizvodnja znanja, bogatstvo – desila u sklopu nekog sistema religijskog zakona. Samim tim, želimo li oživjeti prošlu slavu u modernom dobu, moramo ponovo nametnuti takav sistem. U sklopu ovog argumenta je i tvrdnja da ako je malo islama dobro, onda je više islama još bolje. A ako je više islama bolje, onda potpun islam mora biti najbolji.

Najutjecajniji predlagač takve pozicije danas je ISIS, sa svojim razuzdanim entuzijazmom za sveobuhvatnu vjersku državu ili halifat. Može biti teško davati dokaze protiv te tvrdnje bez naizglednog osporavanja prirode porijekla islama: Poslanik Muhammed a.s., naposljetku, bio je ne samo vjerski, nego i politički vođa. Islamistički argument počiva na neumljivoj logici ekstremne vjere: ako izjavimo da djelujemo u ime Allaha, i ako nametnemo zakone islama, i ako osiguramo ispravno mentalno stanje muslimanske populacije koja živi na odabranoj teritoriji, onda će nam Allah riješiti sve probleme. Suština ovog prijedloga – bilo da ga izraze fanatični džihadisti ISIS-a ili suptilnije teokrate iz Muslimanskog bratstva – je da se bilo koja teškoća ili neuspjeh mogu pripisati nedostatku vjere i revnosti kod ljudi. Lideri ne moraju kriviti sebe ili svoje politike; građani ne trebaju propitivati svoje vrijednosti ili običaje.

Ali revnost će nas odvesti samo toliko daleko, a potpuno se osloniti da će nam Allah sve pružiti, riješiti sve probleme, nahraniti, obrazovati i obući našu djecu, značilo bi uzeti Allaha zdravo za gotovo. Jedini način kako možemo poboljšati veći dio muslimanskog svijeta je učiniti što su ljudi drugdje učinili, i što su muslimani iz prijašnjih vremena činili kako bi uspjeli: obrazovati se, naporno raditi i uhvatiti u koštac s teškim životnim pitanjima radije nego se povući u vjerski konzervativizam.

MUSLIMAN POJEDINAC

Dragi Saife,

U školi, u džamiji, i u vijestima, vjerovatno si čuo mnogo o arapskom narodu, arapkoj ulici, ispravno vođenim ljudima i islamskoj zajednici. Ali jesi li ikad čuo da ljudi pričaju o muslimanu pojedincu ili muslimanskom individualizmu? Vjerovatno ne – i to je problem.

Poslanik je pričao o ummetu ili zajednici muslimana. U 7. vijeku je to imalo smisla. Muhammed je podigao veliku grupu sljedbenika iz ničega, a u jednoj fazi, postala je tako velika da je označavala poseban entitet. Ali koncept ummeta je dozvolio samoprozvanim religijskim autoritetima da govore u ime svih muslimana, a da nas se ne pita šta mislimo.  Koncept ummeta također olakšava ekstremistima da predstave islam – i sve muslimane na svijetu – kao opoziciju Zapada, ili kapitalizma, ili bilo kojim drugim stvarima. U toj koncepciji muslimanskog svijeta, glas pojedinca dolazi iza glasa grupe.

Godinama smo trenirani da zajednicu stavljamo ispred individualizma. Zato zvuči čudno govoriti o „muslimanskom pojedincu“. Sama fraza mi zvuči skoro neprirodno, kao da se odnosi na kategoriju koja ne postoji – barem u pogledu na koji su muslimani dugo ohrabrivani da ga prihvate.

Ne želim da s tobom ili tvojom generacijom ovo bude slučaj. Dijalog i javna debata o tome šta znači biti pojedinac u muslimanskom svijetu omogućilo bi nam da mislimo jasnije o ličnoj odgovornosti, moralnim izborima te poštovanju i dostojanstvu koje se vežu uz ljude radije nego uz porodice, plemena ili sekte. Možda bismo prestali insistirati samo na odgovornostima ummeta i počeli razmišljati o našoj odgovornosti prema sebi i drugima, koje možda više ne bismo posmatrali kao članove grupa navodno suprotstavljenim islamu nego kao pojedince. Umjesto što se ispitujemo o prezimenima te krvnim srodstvima i sektama, možda odlučimo poštovati jedni druge kao pojedince neovisno o porijeklima. Možda počnemo istinski priznavati nenormalan broj ljudi ubijenih u muslimanskom svijetu u građanskim ratovima i terorističkim napadima koje nisu izveli autsajderi nego drugi muslimani. Možda ovim ljudima budemo odavali počast ne kao grupi nego kao pojedincima s imenima i licima i životnim pričama – ne da bismo veličali mrtve nego priznali našu odgovornost u čuvanju njihove časti i dostojanstva, te časti i dostojanstva onih koji su ih preživjeli.

Na ovaj način, ideja muslimana pojedinca možda nam pomogne da poboljšamo način na koji raspravljamo o politici, ekonomiji i sigurnosti. Ako ti i tvoja generacija sebe počnete posmatrati kao pojedince prije svega, možda ćete izgraditi bolja društva. Možda preuzmete svoje sudbine i svoje živote ovdje i sada, priznavajući da nema potrebe vraćati se na slavnu prošlost kako bismo imali svjetlu budućnost. Naši lični, pojedinačni interesi možda se neće podudariti s interesima vjerskog vođe, porodice, plemena, zajednice ili države. Ali prihvatanje individualnosti svakog muslimana će dovesti do vraćanja ravnoteže u islamskom svijetu zarad većeg suosjećanja, više razumijevanja i više empatije. Ako prihvatiš individualnu raznolikost braće muslimana, veća je šansa da ćeš to uraditi i s pripadnicima drugih vjeroispovijesti.

Muslimani mogu i trebaju živjeti u harmoniji s raznolikostima u čovječanstvu koje postoje van naše vjere. Ali, borit ćemo se da to ostvarimo sve dok istinski ne prihvatimo sebe kao pojedince.


(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)