PRAHISTORIJSKO PORIJEKLO BOSANSKIH STEĆAKA Telibećirović: Oni bi trebali biti i prepoznati i zaštićeni kao višemilenijska ostavština

10.12.2016. u 11:38

KULTURA

Vjeruje se i da su Hiperborejci,  žitelji antičke Hiperboreje za koju se vjeruje da je postojala na sjeveru Evrope, bili neki miroljubivi gorostasi, te da su prije više hiljada godina stigli i do područja današnje bosanske teritorije


FOTO: (Wikipedia)

Priča o stećcima u BiH povremeno dobije neke nove dimenzije. Jedna od najznačajnijih u novije vrijeme, jeste i dobijanje zvanične UNESCO-ve zaštite ovih čuvenih nadgrobnika. Oni su na taj način (barem na papiru) zaštićeni kao srednjovjekovni spomenici, ali već izvjesno vrijeme postoji tvrdnja da bi oni trebali biti i prepoznati i zaštićeni kao višemilenijska ostavština, navodno prahistorijskog porijekla. Čak je prije nekoliko godina objavljena i naučno-istraživačka publikacija o porijeklu stećaka kao nečemu daleko starijem od standardnog srednjovjekovlja. Takav neobičan uradak, rezultat je višegodišnjeg izučavanja simbolike i porijekla stećaka, kojim se bavio samostalni istraživač drevnog kulturološkog nasljeđa, izgubljenih civilizacija i legendi, Nenad M. Đurđević iz Bergama u Italiji. Poslije niza godina provedenih u Africi i Jugoistočnoj Evropi, objavio je nekoliko naučnih radova u kojima nudi, uslovno rečeno, 'nova' tumačenja funkcionisanja antičkih civilizacija. Uža specijalnost mu je historijat BiH, i onaj službeni i takozvani alternativni. Jedan je od saradnika Semira Osmanagića i njegove fondacije, ali se ne bavi toliko teorijama o bosanskim piramidama, koliko stećcima i porijeklom starih Bošnjana. O tome kako je došao do nesvakidašnjih zaključaka o bosanskim stećcima, rekao nam je nešto i sam Đurđević. Dosta toga je pojašnjeno u njegovoj publikaciji, objavljenoj na hrvatskom i na engleskom jeziku, pod naslovom – „The Ancestral Origins of Stećak.“

Pisanje novog historijata

Nenad M. Đurđević je poliglota iz Slovenije, koji se nakon boravka u nekoliko evropskih država, skrasio u talijanskom Bergamu. U svojim putovanjima je dosta istraživao daleku prošlost Afrike, gdje je, kako tvrdi, našao dokaze o izgubljenim podacima superiornosti prastarih civilizacija sa afričkog podneblja.

Na temu bosanski stećci, prije nekoliko godina je objavio spomenuti naučni rad, koji je najprije izašao u elektronskoj formi, a u slobodnoj prodaji ga još nema u BiH, iz neznanih razloga. Naslov studije pojednostavljeno glasi - „Vijekovno Porijeklo Stećaka.“ U njemu Đurđević dakle tvrdi kako bosanski stećak nije srednjovjekovni spomenik, nego daleko starije naslijeđe, koje navodno seže čak do 7.500 godina unazad. Tako smjele izjave u pisanoj formi, a nudi ih i usmeno putem predavanja, nastale su nakon njegovog višegodišnjeg studijskog rada na terenu, među raznim nekropolama stećaka, od kojih se neke odnose na teorije o antičkoj Hiperboreji. Kako je poznato, za tu zemlju se vjeruje da je možda nekad postojala na sjeveru Evrope. Vjeruje se i da su Hiperborejci bili neki miroljubivi gorostasi, te da su određenim putevima i načinima, navodno stigli i do područja današnje bosanske teritorije, ali prije više hiljada godina.

„Nakon višegodišnjeg znanstvenog istraživanja, konačno imamo povijesne i arheološke dokaze koji demantiraju srednjovjekovno podrijetlo stećaka.“ – Rekao nam je Nenad M. Đurđević. Pored zasad skromnog interesa javnosti za ovakve istraživačke rezultate, Đurđević očekuje i da bi ova studija mogla promijeniti i cijelo poimanje historijata BiH. O tome kako je došao do zaključka da su stećci daleko stariji nego što im se oficijelno pripisuje, rekao je: „Moji zaključci o prapovijesnom podrijetlu stećaka su rezultat dugog naučnog istraživanja i sudjelovanja u projektu bosanskih piramida. Jedan od mojih glavnih istraživačkih interesa, osim, naravno, fenomena bosanskih piramida, usmjeren je prema prapovijesnim kulturama Stare Europe, a posebno prema kultnim i religioznim objektima. Pored toga, profesionalno sam angažiran u području suvremene arhitekture, za što je potrebno posjedovati određeno i generalno poznavanje njenog historijskog, ali i prahistorijskog razvoja. Na osnovici tih elemenata, naročito zahvaljujući novim arheološkim otkrićima na tlu Stare Europe koji danas stoje na raspolaganju, bilo je moguće napraviti minucioznu rekonstrukciju prapovijesnog podrijetla stećaka. Do sada su pripadnici ortodoksne i dogmatične nauke pokušali svrstati graditeljski, umjetnički i vjerski fenomen monolitnih stećaka u samo tri različita konteksta - pravoslavlje, katoličanstvo i crkvu Bosansku, heretičnu doktrinu bogumila, uz ostatke poganskih vjerovanja nepoznatog podrijetla. Od strane akademske stipendije, povijesno podrijetlo stećaka je predloženo isključivo kao srednjovjekovno.“

Tokom svojih istraživanja, Đurđević je naučne analize pravio na osnovu tri različita konteksta, arhitekture, umjetnosti i religije. Kaže da je tako došao do zaključka kako stećci pripadaju periodu između neolita i početka brončanog doba, to jest periodu između 7.000 i 3.500 godina prije današnje ere. To bi značilo da je prema novim arheološkim nalazima i znanstvenim podacima koji su na raspolaganju, moguće procijeniti starost većine stećaka na spomenuti niz milenija unatrag.  „Ono što nam arheološki dokazi Stare Europe sugeriraju jeste da se ne radi o fenomenu koji je prisutan samo u jednoj izoliranoj kulturi. Mi nalazimo arhitektonske, umjetničke i religiozne elemente stećaka gotovo u svim ranim kulturama koje spadaju u jedno specifično prahistorijsko doba na tlu Balkana. Prema svojoj arhitektonskoj strukturi, ali i dekorativnim te religioznim elementima, stećci predstavljaju odraz staroevropskih svetilišta, kao i minijaturnih reprodukcija kuća, hramova, oltara... Običaj proizvodnje takvih minijaturnih reprodukcija nalazimo u kulturi Starčevo koja se prostirala središnjim dijelom Balkana, od devetog do sedmog tisućljeća prije nove ere. Slične arheološke nalaze pronalazimo u kulturi Vinče u Srbiji, pa onda u kulturi Porodin pokraj Bitole u Makedoniji. Minijaturne rekonstrukcije prahistorijskih hramova i zavjetne oltare za kultne potrebe koji su odraz stećaka, nalazimo također u prahistorijskim kulturama sjeverne Grčke, pa zatim u Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Ukrajini. Stotine prapovijesnih artefakta ovih, ali i drugih kultura s ovog područja, svjedoče o jednom bezgraničnom svijetu koji je dijelio zajedničke arhitektonske oblike i elemente, dekorativnu i vjersku simboliku.“ – Pojasnio nam je Đurđević.

Armensko bosanska 'veza'

Đurđević kaže da bi svaka osoba bez predrasuda trebala prihvatiti postojeće dokaze koji nam govore o prahistorijskom identitetu stećaka, pošto smatra da stećci predstavljaju jedinstveni kulturni i historijski fenomen ne samo za BiH, nego i za čitav svijet, neovisno od UNESCO-a. Po njegovom mišljenju, ni primarna funkcija stećaka nije ono u što se službeno vjeruje. O tome on kaže:

“Ono što je proizašlo iz moje studije jeste to da je osnovna funkcija stećaka bila višestručna. Poznato je kako su staroeuropske kulture sahranjivale osobe ženskog spola i djecu između ili unutar kuća neolitskih naselja, što potvrđuje da je moderni i popularni naziv za stećke vječna kuća ili vječni dom i najprikladniji, a potiče direktno iz te antičke tradicije. Uostalom, nalazimo stećke u obliku kuća na raznim lokacijama Bosne i Hercegovine. Osim toga, arhitektura stećaka inkorporira ne samo različite oblike staroeuropskih hramova, nego i svetu simboliku koja je vezana za pitagorejsku doktrinu; četiri vječna osnovna elementa - Zrak, Vatra, Voda i Zemlja, pitagorejsku doktrinu o besmrtnosti duše i svetu simboliku u bliskom odnosu sa kulturama koje su gradili piramide, a to jeste simbol za Horizont i koncept slojevitog svemira. Sa znatiželjom nalazimo istu simboliku na stotinu artefakata što potiču iz tisućljetne tradicije Stare Europe. Znači da su stećci svjedoci ne samo jednog jedinstvenog i duševno razvijenog društva, nego i da je to društvo bilo vrlo dobro upoznato sa spiritualnim konceptima koji su karakteristični za antičke kulture poput egipatske ili meksičke. To jedinstveno kulturno i spiritualno blago je nerazdvojivo spojeno u sve oblike stećka, a dolazi do naglašenog izražaja u stećcima izduženog pentagonalnog oblika.“

Današnje hipoteze o srednjovjekovnom porijeklu stećaka, Nenad vidi kao temeljenu samo na parcijalnim historijskim i arheološkim podacima koji su bili na raspolaganju akademske stipendije u prvim desetljećima nakon drugog svjetskog rata. Kaže da teorija o bogumilskom/patarenskom porijeklu nije niti zasnovana na historijskim ili znanstvenim činjenicama.

„Barem u principu, sljedbenici bogumilske vjere su odbacivali bogatstvo i feudalno izrabljivanje državne vlasti. Bogumili su, također, odbijali dominantnu istočnu kršćansku crkvu i njezinu hijerarhiju, njezine hramove, sakramente i svečanosti u izvedbi svećenika. Na isti način su odbacivali sve materijalne objekte koji su koristili Pravoslavci tokom održavanja molitve i osuđivali uporabu ikona, pretežno križa, te štovanje relikvija i svetaca. Bogumili i patareni su pretežno bili vjerski propovjednici, ravnodušni prema svjetovnim poslovima. Masovna proizvodnja desetak tisuća monolitnih stećaka sa bogatim ukrasnim motivima je u totalnoj kontradikciji sa skromnom vjerskom doktrinom bogumila i patarena. S druge strane nam se predstavlja sličan problem u vezi sa srednjovjekovnom teorijom stećaka kao povlasticom ortodoksnog ili katoličkog Kršćanstva. Naime, od sedamdesetak tisuća registriranih stećaka, samo pet tisuća imaju ukrasne motive. Od pet tisuća ukrašenih stećaka samo 438 imaju kao glavni ukrasni element različite forme križeva. To znači da najvažniji religiozni simbol potencijalno podložan različitim crkvama, zajedno sa ostalim varijantama stećaka u obliku križa, ne predstavlja niti dvadeset posto ukrašenih stećaka. Pitanje koje iz ove činjenice spontano proizlazi glasi: kako je moguće da najreprezentativniji simbol obje, i rimokatoličke i istočne pravoslavne crkve, obuhvaća takav mali broj stećaka? Ako uz predhodne činjenice još dodamo da je većina križeva koje nalazimo na stećcima paganskog podrijetla u obliku swastike ili antropomorfnog oblika, logičan zaključak može biti samo jedan; stećci nisu ekskluzivna povlastica srednjovjekovnih crkava i kultura.“

Iako postoje brojni dokazi o tome kako su stećci korišteni kao nadgrobni spomenici pravoslavnih i katoličkih Kršćana, pa čak i neke indicije da je diskretan broj stećaka proizveden u srednjem vijeku, obnovljena upotreba mnogih stećaka tokom srednjeg vijeka ne može se isključiti unaprijed.

Kulturna Fondacija 'Mak Dizdar' iz Stoca je, usljed fizičke sličnosti uporedila bosanske stećke sa armenskim stećcima, poznatim pod nazivom hačkari. Armenski stećci su navodno daleko stariji od bosanskih. Ova Fondacija je više puta izlazila u javnost sa dokazima o kulturološkoj, historijskoj pa i funkcionalnoj povezanosti armenskih i bosanskih nadgrobnika. Nenad Đurđević je donekle na tragu ovakvih poređenja, te nam je rekao: „Na području Stare Europe ne nalazimo samo stećke i armenske hačkare, ororots, nego i bjeloruske kamene idole poznate pod nazivom baba. Poput stećaka i armenskih hačkara, bjeloruski babari često su upisani simbolikom swastike ili antropomorfnim oblicima križa. Postoje stotine primjera babara, a rasuti su po cijeloj teritoriji Bjelorusije. Valja naglasiti da se kulturni utjecaj i tradicija bezgraničnog svijeta Stare Europe prostirao od Balkana do današnje Anatolije, pa i sve do velikog broja bivših sovjetskih republika. Istina je da su stećci na tlu Balkana, zajedno s armenskim hačkarima i bjeloruskim babarima, puno starijeg podrijetla nego što je to akademski stipendijum pretpostavljao. U doprinos tome ide i podatak da su simboli prahistorijske kulture Vinča identični armenskim antičkim simbolima u kamenu. Ovo zapanjujuće otkriće je predstavljeno u lokalitetu Capo di Ponte u talijanskoj Valcamonici, tokom 33 simpozija za umjetnost u kamenu 2009 godine. Zaključak izvještaja službene akademske stipendije bio je jednoglasan: armenska prahistorijska umjetnost u kamenu potječe iz kulture Vinča, što nam svjedoči o postojanju najstarije interkulturalne mreže i komunikacije između kultova Stare Europe i stare Armenije, u periodu od šest tisuća godina prije Krista.“

Za reakcije na ovakvu studiju, Nenad M. Đurđević tvrdi da za sada bilježi oduševljenje vezano za, kako je naveo, - nove dokaze protiv srednjovjekovne hipoteze stećaka, a koje dolazi većinom od njegovih najbližih suradnika u projektu bosanskih piramida. Usput kaže da je njegov naučni rad pobudio interes među akademskim ličnostima iz Turske, Izraela i još nekih sredina.

Anterfile

Odlomci iz Đurđevićeve studije o prastarosti bosanskih stećaka

„Stećci se uglavnom nalaze u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Iako većina postojećih teorija pripisuje stvaranje stećaka bogumilskom socijalno-religijskom pokretu, ovi spomenici se ne nalaze na mjestima gdje je ova doktrina nastala i bila uglavnom propovijedana, naime, u Bugarskoj i Makedoniji..“

...

„Stećci u obliku kuće mogu se naći gotovo svugdje u Bosni, ali i u susjednim zemljama. Ponekad su ukrašeni motivima i natpisima, ali najčešće su neukrašeni. Stećke u obliku kuća nalazimo u formi velikog kamena (monolita), kao i položene na postolja. Korištenje velikih temelja od kamena je zajedničko obilježje koje možemo naći kod mnogih stećaka. Daljnji dokazi jasno pokazuju da takva arhitektonska praksa nije isključivo produkt srednjovjekovnog razdoblja, već  je dubokoukorijenjena u tisućljetnu Staroeuropsku kulturu i tradiciju..“

...

„Kugle (jabuke) su često smještene uzduž zabata i mogu se pojaviti pojedinačno, u parovima ili utroje. Ponekad, čvorovi se koriste za ukrašavanje središnjih dijelova okomitih strana, kao elaboracija središnjeg  polja. Također ih možemo naći na vrhovima zašiljenih stela. U nekim slučajevima, pripisuju ih osmanskom naslijeđu, jer slične kugle nalazimo na grobovima muslimanskih vođa. Alternativno, smatraju se prerogativom različitih srednjevjekovnih crkava, jer su često prikazane na kamenim križevima iz tog razdoblja. U srpskom ili hrvatskom jeziku te kugle nazivaju "jabuka". Čak i danas postoji običaj da se jabuke stavljaju na vrh i krakove križeva, a posebno nad grobovima mladih djevojaka i mladića. Unatoč tome, dokazi ukazuju da kugle, kao i mnogi drugi simboli pronađeni na stećcima u cijeloj Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, ne proizlaze iz srednjovjekovne umjetnosti ili tradicije, već vode podrijetlo u 7000 godina staroj civilizaciji Stare Europe..“

...

„U skladu s mojim osobnim iskustvom i dokazima koji su nastali tijekom terenskog istraživanja u Visočkoj dolini, zajedno s usmenim svjedočenjima poljoprivrednika koji nerijetko pomiču ove spomenike u poljoprivredne svrhe, primjeri stećaka bez ljudskih skeletnih ostataka, kao što su lubanje, bedrene kosti itd. nadmašuju u velikoj mjeri one u kojima su takvi ostatci nađeni.“


(TBT, Autor Amir Telibećirović)