TURSKA NAKON ARAPSKOG PROLJEĆA Zahtjevi regionalne geopolitike utjecali su na glavne obrise turske politike zadnjih godina

27.11.2016. u 04:50

GEOPOLITIKA

S najdužom historijom funkcioniranja, ponekad i problematične, parlamentarne demokratije u regiji, Turska je bila sposobna pronaći se u demokratskim željama arapskog naroda


FOTO: Erdogan (AP)

Pitanje šta vodi tursku vanjsku politiku je obavijeno kontroverzom. Dok je Ahmet Davutoglu bio premijer, stručnjaci su navodili da se Ankara vodi ideologijom, ekspanzionističkom i pustolovnom, te u skladu s tim, dovodi do znatnih tenzija sa državnim susjedima i međunarodnim silama. Kada je novi premijer Binali Yildirim preuzeo poziciju, vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) i predsjednik Recep Tayyip Erdogan su odaslali pomirljiv ton. Erdogan je u aprilu 2016. slavno izjavio da Turska mora steći više prijatelja i smanjiti broj neprijatelja. Ankara je uskoro prikazana kao oprezna, pragmatična i nespremna na rizik. Javno pomirenje Turske s Izraelom i Rusijom u ovo vrijeme je ulilo povjerenje u ovakvu ideju.

Ipak je i ova ideja uskoro dosegnula svoje granice. Nakon neuspjelog puča 15. jula, Turska je javno počela kritizirati ono što je vidjela kao zapadnjačku apatiju prema problemima Ankare. I tako, dugotrajna rasprava oko istinske odanosti Turske – ovaj put, čini se da je to udaljavanje od Zapada ka navodnom savezništvu sa Rusijom – ponovo se javila. Povrh svega, Turska vodi svoju operaciju „Štit Eufrata“ na sjeveru Sirije, koja ima za cilj ukloniti ISIS iz graničnih područja i spriječiti Radničku partiju Kurdistana (PKK) – pridružene Jedinice za zaštitu kurdskog naroda (YPG) da teritoriju uzme pod svoju kontrolu. Također insistira na pridruživanju svakoj operacijiji oslobađanja Mosula od ISIL-a. Posmatrano zajednički, ove akcije pokazuju da Turska ne umanjuje svoje vanjskopolitičke ambicije niti šalje poruke pomirenja u regiji kada osjeti da su interesi nacionalne sigurnosti ugroženi. Erdoganovo potvrđivanje nove preventivne doktrine sigurnosti, za domaće i strane prijetnje podjednako, nastavlja ovaj trend.

Razlog zašto su uobičajena pojašnjenja oko turske vanjske politike promašila poantu je što svako od njih stavlja prevelik akcent na jednog aktera, bio to Erdogan ili Davutoglu. Ustvari, upravo su zahtjevi regionalne geopolitike, uz Ankarine domaće političke interese i sigurnosne izazove, utjecali na glavne obrise turske politike zadnjih godina.

Apsurdno arapsko proljeće

Isprva je fokus arapskih ustanaka bio na političkim zahtjevima. S najdužom historijom funkcioniranja, ponekad i problematične, parlamentarne demokratije u regiji, Turska je bila sposobna pronaći se u demokratskim željama arapskog naroda. Vjerski identitet nekih od vodećih grupa u ovim protestima dodatno su motivirali tursku islamističku AKP da ih podrži, toliko da se vjerovalo da će obični identiteti i politički zahtjevi stvoriti temelje za suradnju kada se prašina u regionu slegne.

Tada je Turska smatrala da je promjena neminovna te je iskazala svoju podršku nemirima. Gledajući na te događaje dvostrano, usvojila je regionalnu viziju, u kojoj je očekivala novi regionalni i demokratski poredak s Turskom u glavnoj ulozi.

Danas, četiri glavna događaja su dovela Tursku da se vrati na svoje vanjskopolitičke premise iz vremena Arapskog proljeća: prvi je bio promjena sirijskog ustanka u sveobuhvatni građanski rat 2012. i početkom 2013. Naredni je puč u Egiptu u julu 2013. Oba ova događaja su pokazala da se talasi promjena koji se lome na arapskom svijetu mogu preokrenuti. Treći, uspon ISIS-a od 2013/14. nadalje u Siriji i Iraku doveo je do toga da međunarodna zajednica kao prioritet uzme sigurnost u regiji radije nego da podržava i njeguje novonastale demokratske tranzicije. Uz to, određene zemlje u regiji poput Sirije, Saudijske Arabije i Irana iskoristile su uspon ISIL-a da dodatno polariziraju arapski svijet duž sektaških ideologija i delegitimiziraju čak i ove moderne islamističke pokrete. Na Zapadu, liberalni sekularizam je bio suprotstavljen demokratiji, što je zauzvrat smanjilo zapadnu podršku arapskim nemirima općenito, a naročito sirijskim opozicijskim grupama.

Konačno, ISIL je doveo do kurdskih pokreta u Siriji i Iraku šireći teritorij pod njihovom kontrolom nakon što su pridobili međunarodno sažaljenje, dozvolu i vojnu pomoć. Najupečatljiviji povezani slučaj desio je nakon što je ISIL opkolio sirijski kurdski grad Kobani u septembru 2014. Uz pomoć iz SAD-a i iračkih kurdskih milicija (pešmergi), ISIL je uskoro poražen. Pobjeda YPG-a donijela mu je priznanje sposobne i legitimne borbene sile. Borba je također animirala kurdske nacionalističke osjećaje u regiji i dovela do evolucije regionalne kurdske javne sfere. Koristeći pridobijeno međunarodno suosjećanje i dozvolu (kao i osvojene kurdske teritorije), PKK je zauzela snažniju pregovaračku poziciju s Turskom. Propašću nekada obećavajućeg kurdskog mirovnog procesa i s PKK-om koji započinje rat, inspiriran Sirijom, u isotčnom i jugoistočnim regijama turske s kurdskom većinom tokom prošle godine, Ankara je kao prioritet odabrala nacionalnu sigurnost nad političkim inicijativama i prilagodila je svoju regionalnu vanjsku politiku u skladu s tim.

Ako to nije bilo dovoljno loše, ISIL je također udario u samu Tursku. Prvo su gađali kurdske i ljevičarske grupe kao širenje njihove borbe protiv YPG-a u Siriji, kao što je bio slučaj sa napadima na Suruc, Diyarbakir i željezničku stanicu u Ankari. U drugoj kategoriji napada, izveli su samoubilačke napade na trgu Sultanahmet, u ulici Istiklal i aerodromu Ataturk. Ovi kasniji napadi su većinom bili na turiste i strance, i vjerovatno su bili motivirani turskim pridruživanjem međunarodnoj koaliciji protiv ISIS-a. Pred Ankaru su stavili nove probleme oko nacionalne sigurnosti, što je zauzvrat ostavilo veće posljedice na tursku regionalnu politiku.

Vanjske sile

Kada je Turska osjetila najveću prijetnju od PKK-a i YPG-a, SAD i njihovi zapadnjački saveznici kao da su zamaskirali interes Ankare podržavajući i uključujući sestrinsku organizaciju PKK-a, YPG, u Siriji u njenoj borbi protiv ISIS-a. Dalje, uprkos turskom nezadovoljstvu SAD su održale svoj savez sa Sirijskim demokratskim snagama (SDF), savezom čija je YPG okosnica i koji je Washington iskoristio kao primarne teritorijalne snage u oslobađanju Manbija, koji je YPG-u dao još jedno snažno uporište sa zapadne strane Eufrata. To je YPG dovelo korak bliže do ostvarivanja svog konačnog cilja osvajanja preostalog teritorija između Kobanija i Afrina kako bi stvorili potpunu teritorijalnu uvezanost između svoja tri kantona. Turska je uskoro intervenirala u sprečavanju takvog ishoda. Sve je ovo doprinijelo već napetim odnosima i oštrom padu povjerenja između Turske i Zapada.

Za to vrijeme, Turska i Iran su se našli na suprotnim stranama. Pošto je turska regionalna politika efikasno svedena na njene aktivnosti u sjevernom Iraku i sjevernoj Siriji, regionalna sila s kojom se primarno takmiči za utjecaj i moć je Iran. U trenutnom regionalnom okruženju, Turska zaostaje. Ankara je bila spremna nositi se sa fenomenom Arapskog proljeća kada je fokus bio na društveno-političkim i društveno-ekonomskim zahtjevima. Kada su se nemiri pretvorili u nacionalno-sektaške ratove, Iran je ojačao, budući da je Teheran dugo investirao u šiitske milicije. Za razliku od Turske, Iran ubraja svoje motivirane posredničke grupe i šiitske milicije među svoje odane saveznike, od Iraka do Jemena i od Sirije do Libana što njegovoj regionalnoj politici daje snažne temelje.

Da bi pružila otpor sve većem utjecaju Irana, čiji se ciljevi isprepliću s turskim, Ankara pokušava pridobiti lokalne i regionalne saveznike. U Siriji pokušava ostvariti svoje ciljeve uporno podržavajući snage suprotstavljene Assadu, samim tim i Iranu, ali uz ograničen uspjeh. U Iraku pokušava ograničiti značajan utjecaj Irana širom zemlje preko svojih saveza sa Regionalnom vladom Kurdistana (KRG), posebno Demokratskom strankom Kurdistana (KDP) i Arapima sunitimaTursko opravdanje za traženje uloge u operaciji preuzimanja Mosula od ISIS-a je ograničiti Iran (i njegovog saveznika, centralnu vladu Iraka) putem sprečavanja svih demografskih strategija u Mosulu i oko njega, i spriječiti da PKK, koji je prisutan zapadno od Mosula, profitira od potencijalno haotične operacije. Na regionalnom nivou, cilje je uspostavljanje suradnje između Saudijske Arabije i Turske kako bi se suprotstavile sve većem utjecaju Irana. Turska je podržala intervenciju Saudijske Arabije u Jemenu i pozvala je Iran da se povuče iz zemlje. Iako tako nije završilo, Ankara je čak predložila pružanje logističke podrške operaciji. Također je sa Saudijskom Arabijom blisko surađivala u Siriji.

Vanjska politika budućnosti

Izgleda kako je turska vanjska politika sada vođena sigurnosnim interesima i fokusirana na ad-hoc saveze. Institucionalno, nije se desio nikakav značajan odmak od njezine NATO – i samim tim, zapadnjačke – orijentacije, ali Ankara više nema jasnu viziju koju je imala na vrhuncu arapskih nemira. Njezina očekivanja da će se stari regionalni poredak srušiti i biti zamijenjen novim, koji više ide u korist njenim interesima, ostaju neispunjena. Za sada, preostaje joj boriti se sa izazovima kako se pojavljuju. Upravljanje sigurnosnim interesima vezanim za krizu u regionu je prioritetni cilj trenutne turske vanjske politike. U skorijoj budućnosti, Ankara će voditi politiku selektivnog ratovanja u regionu. Ostavit će po strani odgovornost u područjima za koja smatra da su od sekundarne važnosti, a rizike te ulaganje vremena, novca, energije i krvi ostavlja za područja koja odgovaraju njenim interesima nacionalne sigurnosti.


(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)