ROBOVI U 21. STOLJEĆU: Dva miliona stranih radnika na milosti "sponzora"

21.11.2016. u 04:01

BUSINESS

U želji da učini svoje bogatstvo moćnim i uticajnim, Katar podiže ugled kao organizator Svjetskog prvenstva u fudbalu 2022. Ali velika gradilišta i procenat nesreća na njima otkrivaju arhaičnost i brutalnost sistema sponzorstva stranih radnika


FOTO: (Profimedia)

Tiho, kreće naš konvoj. Ne smije da privuče pažnju policije, koja prati radoznalce koji su previše zainteresirani za sudbinu stranih radnika. Utonule u mrak, pojavljuju se poredane barake oko prašnjave staze. Sa fasadom bez maltera i sa napuštenim ruševinama posvuda, ovaj „radnički kamp“ izgleda kao slam. Al Rayam, drugi grad Katara, biće domaćin nekoliko utakmica Svjetskog kupa 2022. na ograđenom stadionu Ahmed bin Ali

Desetak indijskih i nepalskih radnika koji su smješteni otprilike dvadeset pet kilometara sjeverozapadno od Dohe, glavnog grada, primilo je sindikalnu delegaciju Međunarodnog saveza za drvo i građevinarstvo (Fédération internationale du bois et du bâtiment). U maloj spavaonici od devet kvadratnih metara natrpano je osam kreveta sa prljavim i dotrajalim dušecima. „Prošlo je četiri mjeseca kako nismo plaćeni“, žale se uglas. Bez resursa i proizvoda za zadovoljenje primarnih potreba, osamdeset stanara se zadužilo kod lokalnih trgovaca, beskrupuloznih kao što su i njihovi poslodavci. Ovim dugovima dodaju se i pozajmice za ilegalno plaćanje komisije, koje zahtijevaju agencije iz zemalja preko kojih su došli i koje su ih povezale sa poslodavcima u Zaljevu. Mršava novčana pomoć koju uspijevaju uštedjeti šalje se porodici koja je ostala u zemlji.

Porijeklom iz indijske države Zapadni Bengal, Radživ V. (1) radi u Kataru petnaest mjeseci. Ovaj tridesetogodišnji drvodjelja štedi polovinu od onoga što zaradi (300 eura) za svoju ženu koja sama podiže njihovog sina. Godine 2014. radnici migranti poslali su više od 10,7 milijardi eura u svoje zemlje, prema podacima katarske vlade. Retke aktivnosti u slobodno vrijeme su van njihovog domašaja ili čak zabranjene, „brojni kvartovi Dohe, nedostupni migrantskim radnicima, klasifikovani su kao 'porodične zone', što im još više ograničava slobodu kretanja“, navodi se u posljednjem izvještaju Međunarodne konfederacije sindikata (Confédération syndicale internationale, CSI). (2) Sklonjeni u periferne zone, veoma udaljene od njihovog mjesta posla, rade trinaest sati dnevno (uključujući i vrijeme putovanja). Njihov kolektivni život svodi se na sporadične sastanke zajednice. „Naši drugovi organizuju veliku zabavu nepalske zajednice 18. decembra, povodom Međunarodnog dana migranata. To je prilika da se okupe radnici pod maskom kulturne proslave“, objašnjava Binda Pandej, liderka Generalne federacije nepalskih sindikata (GEFONT) i zamjenica upravnog odbora Međunarodne organizacije rada (Organisation internationale du travail, OIT). U Kataru su sindikati zabranjeni, kao i u svim zaljevskim državama (osim u Kuvajtu i Bahreinu).

Građevinski radnici, kao i dva miliona stranaca koji žive u Kataru, podležu kafala sistemu. Taj sistem sve strane radnike stavlja pod kontrolu „sponzora“ i poslodavaca, a strani radnici čine 90% radno aktivnog stanovništva u zemlji. Mobilisana šest dana u nedjelji, zimi kao i leti, na temperaturama koje mogu dostići i pedeset stepeni, ova prava rezervna vojska gradi stadione za Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2022. Strana radna snaga nema skoro nikakvih prava: plate se isplaćuju rijetko ili nikako; smještaj je dotrajao i neadekvatan; zabranjena je promjena poslodavca bez odobrenja posljednjeg; oduzimaju se pasoši; radnici su obavezni da traže saglasnost sponzora ne bi li napustili zemlju... Osamdeset osam migranata na radnom mjestu stadiona Kalifa u Dohi je u intervjuu za Amnesty International reklo da im nije dopušteno da napuste Katar. Vrhunac cinizma -- sedmoro njih, koji potiču iz Nepala, spriječeno je da posjete svoju zemlju i najdraže nakon zemljotresa u aprilu i maju 2015. godine.

Nastavljajući se na medijsko praćenje problematičnih uslova dodjele Svjetskog kupa u Kataru (4), CSI i organizacije za odbranu ljudskih prava -- Human Rights Watch i Amnesty International -- raskrinkavaju sistem koji je blizak ropstvu. Od Ujedinjenih Arapskih Emirata do Saudijske Arabije, preko Kuvajta, kafala sistem se primjenjuje na celom Arapskom poluostrvu. „Do početka Svjetskog kupa moglo bi da umre više od sedam hiljada migrantskih radnika“, upozorava Šaran Barou, generalna sekretarka CSI. Prisutna i u Međunarodnoj organizaciji rada, gdje istražuje žalbe protiv država i multinacionalnih kompanija koje se sumnjiče za kršenje prava radnika, CSI ima 350 sindikata u 150 zemalja i predstavlja sto osamdeset miliona radnika. Njihovi članovi su isključivo sindikalne konfederacije, kao što su Generalna konfederacija rada (Confédération générale du travail, CGT) i Francuska demokratska konfederacija rada (Confédération française démocratique du travail, CFDT) u Francuskoj. Blisko sarađuje sa međunarodnim sindikalnim federacijama za svaki pojedinačni sektor.

Katarska vlada odbacuje alarmantne procjene: „Do danas nije bilo nijednog smrtnog slučaja u vezi sa infrastrukturom Svjetskog kupa. Nijednog.“ (5) Odmah potom, Organizacioni odbor Svjetskog kupa priznaje nedavnu „prirodnu“ smrt dva indijska radnika, od srčanog udara. Ipak, ambasade Indije, Bangladeša i Nepala izbrojale su devet stotina mrtvih u posljednje dvije godine, od čega je polovina umrla iznenadno, od srčanog udara ili od nepoznatog uzroka.

Vlada primorana na reformu kafala sistema

Generalni sekretar koalicije indijskih sindikata All India Congress Committee (AICC), potpredsednik Internationale des travailleurs du bâtiment et du bois (IBB) i bivši član Kongresne stranke Ramačandra Kuntija evocira ove navodno prirodne smrti, koje su zapravo u vezi sa uslovima rada retke okrutnosti: „Mnogi radnici su zaposleni u privatnim kućama, u kojima nemaju pravo pristupa toaletu. Po cio dan ne piju vodu, često u uslovima ekstremnih vrućina, neki od njih umiru od dehidracije. Potom ljekar konstatuje prirodnu smrt, lišavajući tako porodicu nadoknade.“

Zabrinuta za svoju reputaciju, podrivenu lošim slikama radničkih kampova, katarska vlada je prvi put u maju 2014. obećala da će ublažiti kafala sistem. Dugo vremena ga odgađajući, novi zakon je konačno donio katarski emir Tamim bin Hamad el Tani, 27. oktobra. Ipak, treba čekati 1. januar 2017. da bi stupio na snagu. Sinonim za loš tretman, termin „sponzor“ zamijenjen je uvreženijim terminom „poslodavac“. Zaposlenog više neće predstavljati ugovor (kojem je dato najviše publiciteta) o napuštanju teritorije – koji simbolički postoji u kafala sistemu. Zahtjev za izlaznu vizu biće prihvaćen ukoliko njegov gazda ne stavi veto u roku od tri dana. „Sa zakonom o radu koji je također neuravnotežen i napravljen u korist poslodavaca, iako daje više mogućnosti za žalbu, neće prestati zlostavljanja“, komentariše evropski pravnik sa sjedištem u Dohi.

Inspirirana Ujedinjenim Arapskim Emiratima (vidi okvir), reforma također uvodi sistem platne zaštite namenjen okončanju neplaćanja. Svaki iznos koji se pominje u zakonu o radu mora biti objekt bankovnog transfera. „Pomoću ovog mehanizma, zaposleni u privatnim kompanijama osnovanim u Kataru dobijaće plate putem elektronskog plaćanja u roku od sedam dana najviše“, vladina služba za informisanje pozdravlja ove mere. Ali postoji problem: samo vrlo mali broj migranata, prema proračunima nevladinih organizacija i sindikata, ima račun u banci, možda petina. Centralna banka Katara je, naravno, poslala instrukcije bankarskim institucijama da bi mogle otpočeti sa otvaranjem računa. Ali ove posljednje izgleda ne žele dobrodošlicu „dekintiranim“ klijentima.

Još jedna stidljiva prednost: vlada pozdravlja reformu „potvrde bez prava prigovora“ koja se odnosi na „veću slobodu kretanja radnika“. Ranije, u slučaju potpisivanja ovog dokumenta kojim se potvrđuje „uzorno“ ponašanje, bilo koji strani radnik je morao napustiti zemlju po isteku ugovora na najmanje dvije godine prije nego što mu se dozvoli novi rad u zemlji. Sada postoji mali napredak: onaj kojem se završi ugovor na određeno može izbeći ovu potvrdu ne bi li nastavio da živi u Kataru. Isto važi za radnike po ugovoru na neodređeno koji žele da promjene poslodavca, ali pod uslovom da dokažu radni staž od pet godina u preduzeću.

Prvog novembra 2015. premijer Abdulah bin Naser el Tani i ministar rada Abdulah el Kulaifi otvorili su uz veliku pompu prvi „radnički grad“. Kompleks zgrada namenjen smještaju 70.000 migrantskih radnika u prijatne uslove, za razliku od slamova u kojima živi više stotina hiljada radnika. Nedelju dana prije zvaničnog otvaranja, šef vladine službe za informisanje Jasim el Tani nam je zakazao sastanak za lični obilazak. Elegantan u svojoj haljini (dishdasha), tradicionalnoj tunici koju nose zaljevski muškarci, ovaj mladi član kraljevske porodice vozi terensko vozilo opremljeno sjedištem od meke kože. Ispred filtriranog ulaza u grad upoznajemo Zohera D. Određen da nam bude vodič, ovaj libanski inženjer je uključen u izgradnju stambene površine, koja je još uvijek tri četvrtine prazna.

Podijeljen na stambene zone i zone namijenjene slobodnom vremenu i potrošnji, kamp je ograđen visokim zidovima. Iz dvije policijske stanice koje se nalaze u njegovom krugu, snage reda redovno pročešljavaju svaki ćošak. Unutar svake zgrade je stražar, u sali namenjenoj za nadzor stanovnika. Četiri kontrolna ekrana povezana su sa postavljenim kamerama u zajedničkim dijelovima, besprijekorne čistoće. Sa dimenzijama dvadeset četiri kvadratna metra, svaka soba treba da primi četiri osobe.

Sve izgleda najbolje u najboljem od gradova budućih radnika, koji će uskoro imati dvije stotine reklama za trgovačke centre što će otvoriti svoja vrata. Šest drugih sličnih stambenih kompleksa, mada manjih dimenzija, mora biti završeno do kraja 2017. godine. Njihov ukupni kapacitet je za 379.000 osoba. (6) Kap u okeanu nehigijenskih naselja. Pogotovo ako se ima na umu da će se do Svjetskog kupa u Kataru nastaniti 500.000 dodatnih migrantskih radnika.

Multinacionalke okrutnije od lokalnog zakona

Ambet Juson, filipinski sindikalni aktivista koji je predvodio IBB prije nego što je vodio Azija-Pacifik sektor, prepoznaje „poboljšanja“ stambenog pitanja migranata. Ali ne krije svoj skepticizam u pogledu ukupnih učinaka reforme. „Ovo je treća godina kako vodimo delegaciju u Katar i suštinski se situacija radnika migranata nije promijenila.“

Utisak je potvrdilo trideset radnika koji su pozvani da govore na seminaru u organizaciji IBB-a, na spratu restorana u Dohi. Sa nekih 650.000 državljana, Indijci formiraju prvu iseljeničku zajednicu u Kataru, potom slede Nepalci (500.000) i Filipinci (250.000). (7) Da li su velika preduzeća održala obećanja vlade da će prestati sa zloupotrebom kafala sistema? Skeptično negodovanje koje traži pomoć. Samo osmoro konsultovanih radnika je potvrdilo da je pasoš kod njih. Drugima su pasoše uzeli poslodavci. Jedan radnik ustaje i kaže, pokazujući svoju diplomu inženjera: „Za agenciju u Indiji koja me je regrutovala potpisao sam ugovor električara. Ali kada sam došao, rečeno mi je: 'Ti ćeš raditi kao vodoinstalater', za platu od 900 rijala [225 eura], dakle za pola od onoga za šta sam bio angažovan.“ Prosječna mjesečna plata prisutnih radnika je 275 eura, u šta je uključen dodatak za smještaj.

Smiješne plate, maksimalna opasnost. „Jučer je kolega odsjekao ruku na gradilištu iz hotela ’Merkur’“, priča šrilančanski radnik. Drugi pokazuje svoj list, koji je šest mjeseci ranije isjekla mašina. Padovi, šokovi koje uzrokuju objekti ili vozila: prema zvaničnom katarskom izvještaju iz 2012, 22,8% smrti migrantskih radnika povezano je sa „spoljašnjim uzrocima“, uglavnom sa nesrećama na gradilištima. (9)

Ratoborni, radnici okrivljuju sistem čije su glavne žrtve, naglašavajući odgovornost njihovih preduzeća, uglavnom zapadnih multinacionalki koje su češće okrutnije nego katarski zakon. Jedan od njih objašnjava kako je preduzeće Qatari Diar Vinci Construction (QDVC) ukralo radničke pasoše i vratilo ih šest mjeseci kasnije zbog aktivističkog pritiska na ovu filijalu francuske građevinske kompanije Vinci. (10) Ali zapljena pasoša je već zabranjena lokalnim zakonom.

Marta 2015. francuska nevladina organizacija Sherpa podnijela je tužbu zbog „prisilnog rada“ i „svođenja na ropstvo“ protiv transnacionalne kompanije. „Kafala sistem je potencijalno restriktivan, posebno u pogledu slobode kretanja, ali neka preduzeća ne poštuju ni minimalne norme. Vinci bi ipak trebalo da osigura da svi radnici, uključujući i podizvođače, imaju ista prava, prema katarskom zakonu“, komentariše advokatkinja organizacije Sherpa, Mari-Lor Gislon. Od početka podnošenja tužbe, kompanija Vinci je pristala na poboljšanje uslova stanovanja za dio radnika njene filijale. Među 3.200 radnika preduzeća QDVC, najmanje 2.000 će sada biti smješteno u sobe sa najviše četiri kreveta, kao što je predviđeno katarskim zakonom. Nasuprot tome, 4.500 zaposlenih podizvođača još uvijek ostaje u istom režimu, prema organizaciji Sherpa. Nadalje, više od 7.700 saradnika galaksije Vinci neće više raditi preko šezdeset sati nedjeljno -- prag koji je postavljen lokalnim zakonom. Regulacija prilagođena... smanjenju plate za 10%.

Kafala sistem ne predstavlja nejasnu pretnju za sve strance. Multinacionalni rukovodioci, šefovi preduzeća, advokati i funkcioneri delegirani iz drugih zemalja čine malu privilegiranu klasu koja, u teoriji, nema razloga da se plaši svojih sponzora. Lider finansijske industrije, Andrew M., ne bi ni za šta na svijetu mijenjao svoj život stranca u Kataru.

Ovaj Britanac radi i živi u Dohi sedam godina. U bermudama i sandalama, prima nas nezvanično u salon svoje vile u West Bay Lagoonu, zatvorenom kvartu za bogate zapadne iseljenike i nekoliko bogataša iz Katara. Pored kuće je vrt koji liči na parkove sa razglednica; sa svojim luksuznim alejama i terenom za igru pravi je raj za djecu. Malo dalje se nalazi pješčana plaža sa palmama i sa prekrasnim pogledom na zaljev Dohe. „Ovo [zatvoreni kvart] je najbolji dio Katara, kojih ima dvadesetak. Vila košta 7.500 eura mjesečno, površine 500 kvadratnih metara -- ne računajući vrt i bazen. To je malo za bogataše iz Katara, koji preferiraju veće površine: 1.000 ili 2.000 kvadratnih metara“, kaže naš domaćin smijući se. Sa mjesečnom platom od 30.000 eura, ovaj nonšalantni pedesetogodišnjak zna zbog čega je došao.

Kafala sistem nije težak za život? „Sretan sam što imam višeizlaznu vizu koja mi omogućava da napustim teritoriju kada hoću, bez potrebe da tražim dozvolu svog poslodavca.“ Samo nekoliko hiljada stranaca, uglavnom zapadnjaka, ima koristi od izuzeća ovog regularnog režima. Zaštićeni svojim statusom zaposlenih u velikoj grupi, oni lako dobijaju potvrdu bez prava prigovora, za njih je to puka formalnost. „Reforma kafala sistema ne dotiče zapadnu elitu, koja može da pregovara o najpogodnijim uslovima ugovora“, potvrđuje Mišel Daje, francuski poslovni advokat sa sjedištem u Dohi.

Većina ostalih nema drugog izbora nego da se podčini volji sponzora. Inženjer u preduzeću Midmac, građevinskom katarskom preduzeću, Said F., kao početnu platu dobija 7.400 eura, veoma dobru platu. Ipak, ovaj četrdesetogodišnji Libanac nema dovoljno oštrih riječi za opisivanje „nehumanog“ režima kafala sistema: „Ne očekujem velike promjene. Sa reformom ili bez nje, moja sloboda kretanja ostaje onemogućena.“ Iako će ga novi zakon osloboditi potvrde bez prava prigovora, i dati mu veći staž od deset godina, inženjer je ubijeđen da ga ova hijerarhija neće pustiti da ode. Čak ni boljestojeći stranci nisu imuni na arbitrarnost sistema po mjeri poslodavaca. Pogotovo kad se nađu sami, bez potpore, spram svemoćnog sponzora. Bivši profesionalni fudbaler, Francuz Zair Belunis je, primjera radi, ispričao kako je bio blokiran skoro godinu i po dana u Dohi, zbog toga što nije prihvatio transfer u drugi klub protiv njegove volje.

UN mora osigurati poštovanje pravila

Generalni direktor porodične kompanije, Ahmed el Rayas, žestoko brani kafala sistem. Na čelu konglomerata od 37 preduzeća koja zapošljavaju 1.900 radnika u praonici, transportu i logistici, jedan je od rijetkih katarskih preduzetnika koji se usudio iznijeti svoje gledište. Sjedeći za svojim stolom, ovaj šezdesetogodišnjak oprezno otpočinje dugački neometani monolog. Brisanje kafala sistema? Neće ništa da čuje o tome, a osuđuje i svako popuštanje. Otkriva nam svoje brige: „Ukidanje kafala sistema bi bilo opasno. Neki strani radnici bi mogli htjeti da me ubiju. Ubistva ljudi iz Katara i pljačke bi se drastično uvećale. Osamdeset pet posto Katarana ne želi ni izbrisati ni reformisati kafala sistem. Ne zato što su robovlasnici, već zato što su oprezni.“

U zemlji u kojoj je bilo kakva kritika emira, nosioca najviše izvršne i zakonodavne vlasti, kažnjiva zatvorom -- teško je čuti stavove građana. Prosto svjedočenje, čak i bez negativnog suda i oblikovano u formalnom okruženju, može odvesti onoga koji svjedoči iza rešetaka. Marta 2016. katarski zvaničnik bio je zatvoren zbog toga što je „previše pričao“ pred delegacijom Međunarodne organizacije rada.

„Naš zakonodavni proces je tako dizajniran da reflektuje različite tačke gledišta na balansiran način. Reformu kafala sistema su savjetovali ministri, 28. juna 2015. dostavljena je na razmatranje Medžlis el Kuri [Savjetodavni odbor], prije nego što bude prihvaćena“, tvrdi vladina služba za informisanje. Ako emir na koncu bude presudio, svaka progresivna mera moraće uzeti u obzir neprijateljstvo poslodavaca, bez razlika. Žestoka podrška strane poslodavaca, Medžlis el Kura je čak predložio da se pooštri kafala sistem. Prema njegovom mišljenju, migrante koji „imaju probleme“ sa svojim sponzorom ili koji pokušavaju da napuste preduzeće prije isteka ugovora trebalo bi prisiliti da rade deset godina za svog poslodavca, što je duplo duže od prvobitno predviđenog roka za moguću promjenu poslodavca... „Naročito sastavljen od uglednih ličnosti iz vodećih plemena i velikih trgovaca, ovaj savjet, osnovan 1972, pojavljuje se kao ostatak prošlosti, čak i kada se povremeno obnavlja jer njegove članove imenuje emir“, analizira antropološkinja Ani Montinji. (12)

Otkad je Katar određen da bude domaćin Svjetskog kupa 2022, brojni novinari, članovi nevladinih organizacija ili sindikalisti, zamoljeni su da gledaju svoja posla. Ali 10. novembra 2015. upravni odbor Međunarodne organizacije rada odlučio je da se pozabavi problemom i većinski je izabrao da se ode u „misiju visokog nivoa“, ne bi li se povećao pritisak na vladu. Ta odluka je sledila nakon tužbe za prisilni rad koju je podnio CSI. To je prvi put od 2001. kako je savjet Međunarodne organizacije rada većinski izglasao misiju radi kontrole u zemlji koja se sumnjiči da krši zakone. „Međunarodna organizacija rada se nije dala obmanuti manevrom katarske vlade koja je usvojila u zgodan čas, samo nekoliko dana prije izbora, minimalnu reformu koja obećava dobro vladanje uz očuvanje najretrogradnijih principa kafala sistema“, kaže bivši sekretar CGT Bernar Tibo, koji predstavlja Francusku u odboru Međunarodne organizacije rada, kao dio radnog kolegijuma.

Od 1. do 5. marta 2016, tripartitnu delegaciju, sastavljenu od članova tri kolegijuma salveta (države, poslodavac, radnika), primila su najviša katarska državna tela, osim emira. Tri dana prije njihove posjete željezničkom projektu koji uključuje mrežu Dohe i tramvaje Lusaila, novog grada udaljenog petnaest kilometara od glavnog grada, filipinski radnik u preduzeću Qatar Rail, Huanito Pardiljo, pronađen je mrtav na gradilištu metroa Dohe. (13) „Izvještaj pokazuje kako preko potrebna navodna reforma nije poboljšala situaciju radnika. Naknadu za zapošljavanje uvijek plaća migrant, a ugovor o radu potpisan u zemlji porekla nema nikakve veze sa onime u Kataru. Što se tiče snaga inspekcije, one su svakako u porastu, ali 365 inspektora rada, za populaciju od dva miliona radnika, može se osloniti samo na deset prevodioca. A ogromna većina migranata ne govori arapski“, tvrdi Tibo.

Moć Međunarodne organizacije rada je ograničena. Njene preporuke ili deklaracije o pravima radnika nemaju obavezujuću snagu. (14) Ako misija agencije UN ne može prisiliti neposlušne vlade da primjenjuju tekstove, malo je onih koji mogu ostati cinično ravnodušni. Ovo objašnjava zašto je katarska vlada 17. marta poslala dvadesetak upravnih odbora da utiču na mišljenje najvećeg broja administratora, blagonaklonih ili neodlučnih, u korist rezultata bez daljnje tužbe. Na kraju su se izvukli sa dodatnim rokom od godinu dana za implementaciju zaštitnih zakona za migrante.

Dvadeset drugog aprila 2016, novi predsjednik Međunarodne federacije fudbalskih asocijacija (FIFA) Đani Infantino najavio je stvaranje „nadzornog tela za kontrolu sistema koje će osigurati uslove ispravnog rada na gradilištima za Svjetski kup“. Ipak nije sigurno da su ova inicijativa i prijetnja istražnom komisijom dovoljne da promjene ovu koliko malu, toliko i bogatu zemlju, strateški važnu za zapadne saveznike željne ugljovodonika i ugovora.

Jeftina radna snaga za muzeje Abu Dabija

„Mi smo grupa umjetnika koja se aktivirala radi osiguranja prava radnika tokom izgradnje i održanja nove grane muzeja Gugenhajm na ostrvu Sadijat u Abu Dabiju. Ne treba tražiti od umjetnika da izlažu svoja dela u zgradama koje grade eksploatisani radnici. Oni koji rade sa ciglom i malterom zaslužuju jednako poštovanje kao oni koji rade sa fotografijama i četkicama.“ Godine 2009, nedugo nakon izvještaja organizacije Human Rights Watch, kolektiv priznatih međunarodnih umjetnika sa sjedištem u Njujorku pozvao je na bojkot budućeg muzeja u Abu Dabiju, prijestolnici Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nevladina organizacija uspostavila je direktnu vezu između kafala sistema, sistema sponzorstva migrantskih radnika i masovnih kršenja prava sedam hiljada radnika zaposlenih na tri gradilišta. Situiran na obali Abu Dabija, Sadijat će doista uskoro izgledati kao gigantski kulturni kompleks sa tri glavne turističke atrakcije: lokalnim ogrankom muzeja Gugenhajm i francuskog Luvra, kao i nacionalnim muzejom Zajed.

Kao i Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati imaju ogromne rezerve nafte i gasa, koje se nalaze na devet desetina teritorije Abu Dabija. Skoro 90% ukupne populacije čini 7,8 miliona migranata, većinom porijeklom iz Južne Azije (Indija, Bangladeš i Pakistan). Oni pokreću ekonomiju sedam zemalja članica i grade prestižna zdanja koja su zaštitni znak Emirata. „Iako su vlasti ukinule obaveznu izlaznu vizu prije dvije godine, situacija je slična onoj u Kataru“, tvrdi generalni sekretar IBB-a (Internationale des travailleurs du bâtiment et du bois), Ambet Juson. Kao i u vezi sa Svjetskim kupom 2022. u Kataru, IBB je izabrao pogodno medijsko tlo za njihove zahtjeve.

Član njujorškog kolektiva, libanski umjetnik Valid Rad danas konstatuje poluneuspeh: „Doprinjeli smo senzibilizaciji međunarodnog mišljenja, ali život i radni uslovi migranata na ostrvu Sadijat su se malo promijenili“. Direktor kampanje CSI Tim Nonan slaže se sa njim: „Uveden u Emirate 2009. ne bi li spriječio neisplaćivanje dela plate, bankovni transfer ništa nije promijenio, jer radnici nemaju pristup bankomatima. Moraju doći do njih. A slobodni su samo jedan dan u nedjelji i moraju da čekaju u redu sa drugima.“ Human Rights Watch ukazuje na slijepu mrlju bankovnog transfera: „Ako elektronsko plaćanje olakšava otkrivanje neplaćanja, ono ne sprečava poslodavce da isplaćuju plate sa zakašnjenjem... ili nikad.“


(TBT, David Gacia, LMD)