MLINSKI KAMEN CIJELOJ NACIJI Bešker: Prolijevanje krokodilskih suza nad zatvorenima u Orašju licemjerno je i cinično

14.11.2016. u 07:47

ANALIZA

Nevoljko procesuiranje ratnih zločina i inih zločina protiv čovječnosti odgovara i samoj državnoj vlasti, inače bi djelovala odlučnije. Dokumentirane zločine bi procesuirala sama, a ne bi se žalila na tuđu “selektivnost”


FOTO: (cropix)

Uhidbe u bosanskoj Posavini, dvadeset i više godina nakon rata, ne otvaraju niti jedno novo i nepoznato pitanje, samo podsjećaju na zločine - torture i ubojstva - pospremljene pod tepih.

Jamačno nas ima još koji pamtimo kad je u Zapadnoj Njemačkoj izdan uhidbeni nalog za Koču Popovića, partizanskog generala i u to doba, koliko pamtim, državnog sekretara za vanjske poslove FNRJ, zbog ratnog zločina protiv njemačkih zarobljenika u drugome svjetskom ratu. Niti je Popović zatvoren, niti mu je suđeno. Ne mogu znati je li zaista bio kriv ili nije, po direktnoj ili po zapovjednoj odgovornosti. Ali mogao sam, tada još kao dijete, uvidjeti kako neprocesuirani zločini služe kao moneta za potkusurivanje. U konkretnom slučaju, Popovićevo ime je iskočilo u trenu kada je Zapadna Njemačka, po Hallsteinovoj doktrini, raskinula diplomatske odnose s Jugoslavijom koja je priznala Istočnu Njemačku (naravno da nije raskinula i sa Sovjetskim Savezom).

I tada i sada se neprocesuirani ratni zločini ponekad rabe u političke svrhe: vade se iz “zaborava” i opet u nj pospremaju, kao politički argument. Utoliko lakše ukoliko je više vremena prošlo. Nije to moguće posve izbjeći ni za procesuirane zločine: kada sude pobjednici, s druge strane će rado reći da je proces montiran, a kada sude sudovi trećih, poput Haaškoga, opet se čuju prigovori da su i njihove presude motivirane politički. Ipak, najgore je kada se ne sudi.

Neprocesuirani zločini vise kao mlinski kamen o vratu cijelim nacijama (jer se samo žrtvama obavezno dodjeljuje nacionalna oznaka, one su hrvatske ili srpske, a zločincima, zbiljskim ili presumptivnim, ideološka oznaka, pa su zločini komunistički, ustaški, četnički itd.). Nabijaju kompleks krivnje i onima koji u njima nisu sudjelovali, uključujući i one koji su rođeni znatno poslije zločina. I naravno, kao neprocesuirani, pa tako “neosvećeni”, služe kao zlo sjeme za buduće zločine.

Poneki su u tu svrhu i zasnovani, barem ako je vjerovati njihovim protagonistima. Naišao sam na citat iz knjige “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića”, konkretno iz pisma za koje se u citatu tvrdi da je pisano 23-XI-1967 i objavljeno na stranici 773: “A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o 'bratstvu i jedinstvu'! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Događaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio...” Ako su i citat i pismo vjerodostojni, proizlazi da je Luburić planski opteretio sve buduće odnose Hrvata i Srba zločinom kojega, opet tvrde povjesničari kojima prostor daje Glas Koncila, zapravo uopće nije bilo. A u jasenovačkom muzeju postoje imena i prezimena žrtava i njihovi osobni podaci. Dva zapovjednika tog logora su procesuirani. Ni to nije dovoljno. Ništa nije dovoljno onome tko dopušta da može biti istina samo ono što se podudara s njegovim uvjerenjima (koje i zato psihologija zove pred-rasudama).

S druge strane, u ruke mi je došla knjiga “Hrvatski holokaust”, s nizom svjedočenja, ne sudskih, nego zapisničkih. Svjedočili su politički emigranti, uglavnom pripadnici vojske poražene u drugome svjetskom ratu, uglavnom pred obavještajnim oficirima, bili su motivirani naglašavati negativne aspekte pobjednika, nema pratećega znanstvenog aparata ni verifikacije (iste zamjerke sam objavio kada je ponovo objavljen “Magnum crimen” Viktora Novaka, gdje su prikupljena svjedočanstva komisijama za utvrđivanje ratnog zločina okupacijskih i kvislinških snaga). Moram ponoviti istu formulaciju koju sam upotrijebio kad sam u Mladini čitao intervju s Dobroslavom Paragom u kojemu je opisao što je proživio u zatvoru: ako je makar i deset posto navedenoga istina, to je užasan zločin. U međuvremenu sam od Vlade Gotovca čuo neke njegove uspomene iz kaznionice, o torturama, upravo strašne, neobjavljene koliko znam, lecnem se i danas kad se sjetim nekih njegovih opisa. Svjedočanstva u “Hrvatskom holokaustu” su mjestimice s onu stranu užasa, baš kao i opisi iz Jasenovca.

Bojim se da se nedovoljno uviđa da je ono što je izneseno (pa i preuveličano, ili čak izmišljeno) s jedne i druge strane, u zbroju, svjedočanstvo o našoj kulturi i o našem mentalitetu. Kad se zbroji, ne mogu biti više samo “drugi”.

Suđenja suočavaju s mračnim bunarom kolektivne savjesti. Lagodnije je suđenja izbjeći i praviti se da se nije dogodilo, da je zlo “u nekoga drugoga”. Ili barem uvjeravati kako se “drugome” brojke umanjuju a “nama” nepravedno povećavaju, kako svjedok laže, kako je svjedočenje “naručeno”, kako je suđenje političko. Sud ima nezgodno svojstvo da mora suditi po dokazima za konkretan zločin, konkretnom krivcu.

Kao čarobni štapić izvlači se teza da povijest valja prepustiti povjesničarima. Pa smo se suočavali i suočavamo se sa falangama povjesničara suprotstavljenima u bitkama za bolju prošlost, eventualno se i sami mašaju politike (neki i vojske) u borbi za bolju prošlost. U nas povjesničari čvorove zločina češće su začinili nego raščinili.

Otvorena pitanja iz prošlosti, nisu li raščinjena nekom od legalnih metoda, ostaju na repertoaru veoma dugo, gdje­gdje i dovijeka (međusobno otimanje Palestinaca i Židova o istu zemlju traje oko 4000 godina, otkako su je i jedni i drugi oteli Kanaancima; Hutui i Tutsi se kolju dva stoljeća, otkako su zemlju oteli Pigmejima itd.).

Čak se i pravno razriješen zločin vraća kao kameni gost. Pravno nerazriješeni su ovješeni kao šuma Damoklovih mačeva. Omogućuju da se pojedinčeva zlodjela tretiraju kao kolektivni zločini tout court. Iza neprocesuiranja može biti i jatakovanje razbojniku i politička figa u džepu, nerijetko u kombinaciji.

Podatak da dva desetljeća nakon prošloga rata, pa i sedam decenija nakon pretprošloga, zločini iskaču iz cilindra kada nekome zatrebaju da bi opet utonuli u neriješenost, spremni na novo iskakanje – jedna je od posljedica činjenice da je pravna država u nas, prvo, još nejaka i neukorijenjena, te drugo, mrska. Antropološki smo i dalje uronjeni u kulturu junačke pravde, koju je uspješno i beskorisno analizirao Ivo Žanić.

Tortura i ubojstvo su i dalje viđeni i korišteni kao sredstvo dominacije (u obitelji, u rodnim odnosima, u skupnim sučeljavanjima od klupskih do nacionalnih). Upozoravanje na taj fenomen iritira i institucionalnu državu (inače ne bi dokinula Nagradu “Luka Ritz”). U pojedinim aspektima divljaštvo uživa institucionalnu podršku, jer i navodno pravna država primjenjuje tehniku zataškavanja šutnjom, poznatu u mafiji kao omertà. A kada država djeluje kao mafija – jasno je koliko je uistinu pravna.

Dva su tipa državne vlasti za to odgovorna: i zakonodavna i sudbena. Kada zakonodavac odlučuje da je tužilačka akcija arbitrarna a ne obvezatna netom se predoči notitia criminis (pa predmet može čamiti “u ladici” po procjeni državnog odvjetnika) – pravnoj državi je u startu jedna noga kljasta.

Rahlo i nevoljko procesuiranje ratnih zločina i inih zločina protiv čovječnosti odgovara i samoj državnoj vlasti, inače bi djelovala odlučnije. Dokumentirane zločine bi procesuirala sama, a ne bi se žalila na tuđu “selektivnost”. Prolijevanje krokodilskih suza nad zatvorenima u Orašju u tom je sklopu licemjerno i cinično.


(TBT, Globus, Autor, Inoslav Bešker)