ERDOGAN ĆE BITI DOŽIVOTNI VOĐA?! Ali ono što se dešava u Turskoj ne tiče se samo Turske

10.11.2016. u 04:16

ANALITIKA

Rastući autokratizam u Ankari nije samo njeno unutarnje pitanje. Vrijeme je da se SAD opameti


FOTO: (AFP)

Prošlosedmično pritvaranje 11 članova parlamenta iz opozicijske političke stranke obilježilo je najnoviji korak turske transformacije u de facto diktaturu. SAD godinama petlja o posljedicama represije predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana prema njegovim političkim neistomišljenicima. Washington je procijenio da je uništenje turske demokratije vrijedno ignoriranja kako bi se osigurala podrška Ankare u borbi protiv ISIL-a. Ali, prošlosedmična hapšenja su apsolutni dokaz da se ovaj proračunati rizik pokazao neuspješnim na spektakularan način. SAD sada nema drugog izbora osim zauzeti aktivniji stav oko turskih „unutarnjih“ problema – jednostavno zato što uopće nisu unutrašnji.

Narodna demokratska partija (HDP), kojoj su pripadali uhapšeni zakonodavci, savršeno je sredstvo za razumjeti zašto turski politički problemi daleko prelaze granice ove zemlje. Partija je najnoviji pokušaj nekih predstavnika turske kurdske manjine da konačno ostvare svoja prava putem demokratske politike. Ali HDP je usko vezan za PKK, Radničku partiju Kurdistana, militantnu grupu raspoređenu duž granice s Irakom koja se od 1980-ih godina bori s turskom državom. Vođe HDP-a pokušavaju oprezno osuditi neke napade PKK-a kako bi uspostavili kredibilitet kod turske javnosti, ali se također pojavljuju na ulicama sa slikama PKK, na ukopima PKK-ovih boraca i tako stalno iskazuju podršku svojoj kurdskoj braći.

SAD od 1997. PKK smatra terorističkom organizacijom. 1999. zarobili su njegovog vođu, Abdullaha Olacana i poslali ga u Tursku gdje je još uvijek zatvoren. Ali kada je tzv. Islamska država napala Siriju i Irak 2014., Washingtonu je zatrebao prijatelj na terenu. Kako se ispostavilo, neke od najspremnijih snaga za suočavanje sa IS-om u sjevernoj Siriji bile su kurdske milicije, poznate kao Narodne zaštitne jedinice (YPG), koje su pripadale sirijskom ogranku PKK. Od oktobra 2014., SAD pokušava uspostaviti harmoniju podržavajući YPG u njihovoj borbi protiv ISIL-a, a da se ne otuđi od Turske. To je težak poduhvat budući da je ova grupa, zakleti neprijatelj Turske, sada okosnica američke strategije protiv ISIL-a u sjevernoj Siriji.

Kao rezultat, Washington je zatvorio oči na Erdoganove nedemokratske mjere kako bi osigurao njegov pristanak. Washington je samo posmatrao kad je zatvarao medije, hapsio novinare, otpuštao stotine sudija, ugasio istragu oko korupcije i blokirao društvene mreže. U julu 2015. okrenuo se na drugu stranu kada je odbacio mirovne pregovore i onda obnovio rat s PKK-om, uništavajući gradove u jugoistočnoj Turskoj u kristalno jasnom cilju jačanja svoje političke pozicije.

Ali uprkos svim suzdržavanjima Washingtona, njegov odnos s Ankarom se samo pogoršavao. Nakon pokušaja državnog udara ljetos, u centrima sigurnosti Turske porastao je broj tvrdolinijaša nacionalista skeptičnih oko NATO-a i Zapada. Ključni razlog ovog skepticizma je američka podrška YPG-u, te turskoj javnosti u cjelini. Nakon gašenja puča, Erdogan nije osjetio saosjećanje SAD-a. Do danas, uz svesrdnu podršku pro-vladinih medija, visoki zvaničnici optužuju SAD za organizaciju puča. Washingtonov strah da će ga kritiziranje Erdoganovih mjera udaljiti od njega pokazao se pogrešnim – SAD ionako gubi Tursku.

Glavni kratkoročni prioritet SAD-a, borba protiv tzv. Islamske države, također se suočava sa neočekivanim ishodom. SAD računa da će Kurdi predvoditi kritični poduhvat protjerivanja Islamske države iz njihovog glavnog grada, Raqqe. Umjesto toga, Turska se odlučila na vlastiti upad u Siriju, zauzimajući ključni granični prijelaz i podržavajući svoje milicije. Turska vojska sada sa sjevera prijeti YPG-u i može dovesti do oklijevanja oko borbe sa tzv. Islamskom državom. Prošlosedmična hapšenja su dio eskalirajuće kampanje Ankare prema, kako izgleda, vraćanju turske nacionalne sigurnosti protiv kurdskog nacionalizma s obiju strana granice. Krajnji zaključak bit će zatvaranje HDP-a kao političke stranke, čemu vladine pristalice već silno teže.

Ukratko, pokazalo se nemogućim odvojiti Erdoganov cilj vladavine jednog čovjeka od uloge Turske u borbi sa Islamskom državom – primarnim prioritetom SAD-a. Lice i naličje istog novčića.

Šta onda SAD može učiniti? S novom administracijom koja samo što nije ušla u Bijelu kuću, krajnje je vrijeme da se o ovom odnosu dobro razmisli. Ideja da je Turska disfunkcionalna, ali stabilna saveznička demokratija u „opasnoj regiji“ više ne vrijedi. Turska ide ka diktaturi harizmatičnog i nepredvidljivog vođe koji je spreman iskoristiti podjele unutar svoje države – do građanskog sukoba pa i dalje – da bude po njegovom.

Erdogan će ostati na vlasti u doglednoj budućnosti, a vjerovatno i cijeli svoj život. Imajući ovo u vidu, Washington treba unijeti dozu poštovanja u odnos sa Turskom. Prvi korak je da prestane šutjeti u vezi s mjerama. SAD-ovi nečujni protesti o zatvaranju 142 novinara, zatvaranju neovisnih medija i hapšenju opozicijskih vođa nisu dovoljni. Tišina podriva kredibilitet u Turskoj, Evropi i Bliskom istoku – i svakako ne donosi ništa dobro.

Drugi korak je na strateškom nivou gdje SAD treba razjasniti svoj zadnji korak u regiji, uključujući svoju poziciju u vezi s kurdskim pravima i autonomijom. Turci svih političkih opredjeljenja koji vide saradnju SAD-a i YPG-a ne razumiju šta SAD želi, a turski političari i mediji su ispunili tu prazninu tvrdnjom da je američki cilj rasparčati Tursku. SAD bi trebao jasno predstaviti svoj plan oko toga kako smatra da bi kurdska autonomija trebala izgledati. Podržavajući YPG, već je duboko u ovom pitanju: trebao bi postupiti pošteno umjesto pretvaranja da nije saučesnik. Osnova svakog američkog plana trebala bi biti trajan mirovni sporazum između Turske i PKK. Washington se mora angažovati oko Ankare i PKK kako bi ih pokušao vratiti za pregovarački sto te obezbijediti diplomatske i finansijske garancije za sveobuhvatan mirovni plan. Ako SAD ne može ubijediti Ankaru da ne kuje zavjeru podjele Turske, nastavit će se udaljavati od NATO-a.

Na kraju, dugoročno, Washington treba graditi svoju politiku Turske na raspoznavanju koje više nije demokratija. Njeno građansko društvo, njeni nezavisni novinari i drugi pro-demokratski aktivisti trebaju pravu podršku koju SAD može pružiti kroz svoje najveće instrumente, uključujući USAID. Erdoganov autokratizam ima svoje korijene u turskom društvu, a jedino mu se mogu suprotstaviti jako građansko društvo i neovisni mediji. Želi li SAD sigurnog i stabilnog saveznika u opasnoj regiji – onog koji je u stanju sklopiti mir s Kurdima i pomagati u borbi protiv tzv. Islamske države – mora se dugoročnije posvetiti tome kako bi se ove institucije razvile.

Protivnici ovog pristupa će reći da je to previše uplitanja u turske unutrašnje poslove. Ali Erdogan za ovo već optužuje SAD. Drugi će tvrditi da SAD ne bi trebao preuzimati odgovornost za rješavanje zamršenih bliskoistočnih granica i etničkih podjela. Ali čak i ako ne želi priznati, Washington to već radi kroz borbu protiv IS-a. Ako tzv. Islamska država bude poražena, SAD će i dalje biti odgovoran za ključ održanja mira u regiji iz koje odlazi. Turci i Kurdi će i dalje biti tamo. Washington je preduboko u tome da se tek tako povuče.


(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)