ISLAM JE VEĆI I OD OBAME! Predsjednik koji je ostavio haos i razočarao islamski svijet

08.11.2016. u 06:01

GEOPOLITIKA

Arapsko proljeće, uspon Islamske države, urušavanje odnosa sa Saudijskom Arabijom - politika Barack Obame prema islamskom svijetu, iako najavljivana kao sasvim nova, slijedila je ranije uspostavljenu agendu


FOTO: Obama (Profimedia )

Nakon osam godina agresivne politike koju je prema islamskom svijetu vodio Džordž Buš, a koja će ostati zapamćena po dvije velike vojne intervencije - u Afganistanu i Iraku - dolaskom novog čovjeka na predsjedničko mesto očekivanja su bila da će ponašanje Sjedinjenih Američkih Država biti, ako ne radikalno drugačije, onda barem suštinski redefinirano.

Kada je na predsjedničkim izborima pobijedio Barack Obama, čovjek koji je pojavom, ponašanjem i javnim iznošenim stavovima, nagovijestio da njegovo poimanje islamskog svijeta nema niti jedne dodirne tačke sa agendom koju je sprovodila Bušova administracija, svijet je pretpostavio da ova dva, nejednako moćna polariteta, počinju da grade sasvim nove odnose.

Jedan od prvih Obaminih poteza koji je ukazivao na ovu promjenu u odnosima bio je govor na Univerzitetu u Kairu, kada je pozvao na stvaranje novih relacija, naglasivši kako se "krug sumnji i neslaganja mora smanjiti". Za loše odnose islamskog svijeta i SAD Obama je optužio "nasilne ekstremiste" koji su, prema njegovom mišljenju, iskorištavali napetosti između njegove zemlje i muslimanskog svijeta.

Obama je u Kairu obećao kako će povući trupe iz Iraka, nagovještavajući kako je došlo vrijeme da se preispitaju odnosi sa Iranom i kako je kucnuo zadnji čas da se riješi višedecenijski konflikt Izraela i Palestine i to na način da suprotstavljene zajednice izgrade vlastite, samoodržive državne zajednice koje će funkcionisati jedna pored druge.

Ipak, iako je američki predsjednik pokazivao dobru volju da poboljša međusobne odnose, konkretna politika bila je sasvim drugačija. Pozitivne iskorake pravio je samo u prvom mandatu dok je u drugom, vjerovatno zbog odnosa političkih snaga unutar SAD, značajno korigirao politiku "izmirenja" sa islamskim svijetom.

Neuspješnost Obamine politike prema islamskom svijetu na početku se najviše ogledala u njegovoj nemoći da okonča višedecenijski konflikt Izraela i Palestine, pa sukob dvije nacije ostaje najveći generator problema na celom Bliskom istoku.

Istovremeno, nepromijenjena je ostala i praktično bezuvjetna podrška saveznicama SAD u regionu, bez obzira na to što stanovništvo tih zemalja trpi nepravdu pod "nedemokratskim" i "represivnim" režimima.

Također, tokom Obaminog mandata islamski svijet je pretrpio korjenite unutrašnje promjene pa, iako nije bilo zvanične i vidljive umiješanosti SAD u događaje "Arapskog proljeća" u kojima je nekoliko autokratskih režima srušeno, brojni analitičari smatraju da je talasom prevrata dirigirala CIA.

Dugogodišnji autokratski predsjednici Ben Ali, Hosni Mubarak i Moamer Gadafi srušeni su nakon masovnih protesta i pobuna. Talas "demokratskih sloboda" zahvatio je brojne zemlje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, ali je samo u Egiptu, Libiji i Tunisu stvorena dovoljna kritična masa da se sruše režimi.

Obamin mandat obilježilo je i ubistvo Osame bin Ladena, nastanak Islamske države i pokušaj državnog udara u Turskoj, događaje koje je, kako tvrde brojni američki analitičari, potakla CIA po nalogu Obamine administracije.

S druge strane, tokom Obaminog vođenja američke vanjske politike došlo do približavanja SAD i Irana, kao i jačanja odnosa sa strateškim saveznicima u južnoj Aziji, Pakistanom i Bangladešom, koji su bili narušeni u vrijeme Bushove administracije.

Kako stvari stoje, kraj Obaminog mandata obilježile još jedan nesporazum proizašao iz neusuglašenosti stavova između predsjednika i američkih zastupnika. Naime, Obamin veto na zakon koji dozvoljava porodicama žrtava napada 11. septembra 2001. da tuže Saudijsku Arabiju poništen je u oba doma američkog Kongresa. Za taj postupak Obama je rekao da je "opasan presedan" koji će ugroziti politiku borbe protiv terorizma i unijeti nestabilnost u odnose dugogodišnjih saveznika.

Jasno je da će se politika Baracka Obame analizirati i tumačiti u vremenu koje predstoji, a kako će biti promatrana njegova politika prema islamskom svijetu, tek treba da se vidi. Ali, iz perspektive posljednjih dana njegovog mandata, glasovi koji njegovu politiku ocjenjuju kao protivurječnu i nekonzistentnu sve su glasniji. Očekivanja od Obame bila su velika i mnogi su ostali razočarani kada su shvatili da suštinske promjene u odnosu SAD i islamskog svijeta neće biti. Predsjednici se menjaju, ali politika Amerike uvijek ostaje ista, stara je istina koju ne uviđaju samo oni čiji ideali nisu uprljani spoznajama pragmatične politike.


(TBT, Al Jazeera)