KAKO JE ISLAM ZAMIJENIO KOMUNIZAM?! Evo zašto je Americi uvijek potreban neprijatelj

06.11.2016. u 13:16

GEOPOLITIKA

Amerikanci moraju naći nešto za šta će se boriti, prije nego nekoga protiv koga će se boriti!


FOTO: Kissinger( Agencije)

U prvom vijeku prije nove ere, rimski historičar Salustije Krisp napisao je da je Rimska republika potonula u haos i unutrašnja previranja jer je država ostala bez najmoćnijeg neprijatelja - Kartagine. Strah od neprijatelja (metus hostilis) doveo je do jedinstva naroda i požrtvovnosti zarad opstanka države. Bez protivnika, Rimljani su se okrenuli jedni protiv drugih.

Nešto slično dešava se i danas. Postoje brojna objašnjenja za trenutna previranja unutar SAD - od globalizacije do rasnih i klasnih tenzija. Ipak, jedan veoma važan faktor najčešće se ignoriše, a to je izostanak spoljašnje prijetnje.


FOTO: ilustracija (AP)

Psiholozi su odavno pokazali koliko ljudi brzo formiraju grupe "mi" i "oni" kada su ugroženi. Želja za zajedničkom sigurnošću ili osvetom tako smanjuje animozitet između prethodno suprotstavljenih grupa koje su se zajedno našle u okviru "mi".

Spoljašnja prijetnja jača i osjećaj nacionalnog identiteta. Čuveni harvardski politolog Karl Deutsch definisao je čak definisao naciju kao "grupu ljudi ujedinjenu oko pogrešne predstave o prošlosti i mržnje prema susjedima".

Uloga inostrane prijetnje u jačanju nacionalnog identiteta naročito je važna u SAD, prije svega jer američki nacionalni identitet nije baziran na zajedničkoj drevnoj prošlosti, već na nizu političkih ideala. U zemlji čiju populaciju čine pridošlice iz svakog kutka sveta, jak nacionalni identitet i stvaranje "ostalih" je ključan kako bi se održala ideja američkog političkog ekscepcionalizama.

Dobra strana "perioda opasnosti" u američkoj historiji bila je to što su do tada marginolizovane grupe, koje su se našle unutar "mi", često dobijale priliku da napreduju na društvenoj ljestvici. Sa druge strane, mračna strana toga jeste što Amerika suočena sa vanjskom prijetnjom postaje Amerika u kojoj sigurnost postaje daleko važnija od slobode. Takva pozicija stvara klimu u kojoj svako ko je "sa druge strane" mora biti pregažen.

Nasuprot tome, tokom perioda sigurnosti, SAD gube fokus i grupe se ponovo razjedinjuju. Tokom tih perioda, vojne intervencije su usmjerene protiv "humanitarnih prijetnji" i često se nazivaju "mirovnim misijama". Ovakve intervencije, pretežno su nepopularne. Pozitivna strana ovih perioda jeste činjenica da se otvara više prostora za samokritičnost i razotkrivanje vlastitih grešaka ili ratnih zločina.

Kada se dogodio prelaz iz Drugog svjetskog rata u Hladni rat, Amerika je zadržala duh jedinstva pred prijetnjom Sovjetskog Saveza. Čak i Republikanska i Demokratska stranka stajale su čvrsto zajedno na stanovištu da je borba protiv komunizma koji namjerava da osvoji svijet, prvi i najvažniji zadatak SAD.

Ipak, kada je devedesetih Hladni rat okončan, reči sovjetskog politologa Georgija Arbatova su se ostvarile: "Učinićemo vam strašnu stvar. Oduzećemo vam neprijatelja."

Poslije kolapsa SSSR-a, Amerika je u devedesete ušla kao najprosperitetnija zemlja svijeta, ali ipak zemlja koja preispituje svoje nacionalne interese i novu ulogu u svijetu. Intervencije protiv nepostojećih ili dalekih prijetnji izazivale su tokom čitave decenije veliko nezadovoljstvo i dovele do toga da povjerenje Amerikanaca u državne institucije u dobroj mjeri iščezne.

Sa početkom "ere terorizma", odnosno 11. septembrom, Amerika je poslije 20 godina naizgled ponovo ušla u period opasnosti. Rat protiv terorizma, međutim, nije držao Amerikance pretjerano dugo, i kako je interesiranje ta ovu borbu padalo, tako je padala i popularnost tadašnjeg predsjednika G. W. Busha, koji se danas zbog katastrofalne politike na Bliskom istoku smatra jednim od najgorih predsjednika u historiji SAD.

Uprkos terorizmu, u SAD su danas lako uočljivi znaci "ere mira" - ljudi su podijeljeni, nepovjerljivi prema državi, nesigurni u njeno mesto u svijetu i opravdanost njene primjene sile. Većina Amerikanaca želi da se fokus pomjeri sa vanjskih na unutrašnja pitanja. Istovremeno, javlja se i sve masovnije prihvatanje radikalnih političkih ideja, kao i preispitivanje budućnosti zemlje, odnosno njenog puta. Predsjednička kampanja i nezapamćene razmjene uvreda između H. Clinton i Donalda Trumpa također su jedan od pokazatelja mirnodopskog društva.

Ali šta je rješenje? Niko ne žudi za ratom i neprijateljem, niko ne želi vanredno stanje u kojem su životi ugroženi, a slobode pogažene. Umjesto ratom, predsjednici ekonomski i vojno vodeće zemlje svijeta moraće da ujedine narod na teži način - oko nečeg pozitivnog, oko prilika i podviga, velikih projekata i historijski važnih djela kao što bi bilo zaustavljanje globalnog zagrijevanja ili totalno nuklearno razoružavanje.

Nauka je pokazala da se ljudi lakše ujedine oko direktnih prijetnji (npr. SSSR), nego indirektnih (globalno zagrijevanje) i upravo zbog toga će taj zadatak biti toliko težak. Ipak, SAD što pre moraju da pronađu nešto za šta će da se bore, prije nego nekoga protiv koga će da se bore.


(TBT, NI)