ESEJ VI
NOVI PRISTUP Osloboditi islamski šeri'at od svih nevažnih stvari i dosadnih cjepidlačenja

27.06.2015. u 03:58

ESEJ

Očigledno, mi ne možemo živjeti kao Muslimani u pravom smislu te riječi ukoliko u potpunosti ne budemo svjesni šta islam zahtijeva od nas. Mi se ne možemo vratiti našim izvornim vjerskim i kulturnim tokovima (koji se, u islamu, prepleću) ukoliko ne budemo znali koji su to tokovi.


Piše Muhammed Asad, thebosniatimes.ba

OČIGLEDNO, mi ne možemo živjeti kao Muslimani u pravom smislu te riječi ukoliko u potpunosti ne budemo svjesni šta islam zahtijeva od nas. Mi se ne možemo vratiti našim izvornim vjerskim i kulturnim tokovima (koji se, u islamu, prepleću) ukoliko ne budemo znali koji su to tokovi. Mi ne možemo postići onaj kulturni prestiž , koga smo imali u našoj dalekoj prošlosti, ukoliko ne dođemo do novog, izravnog uvida u program islama – uvida koji na pravu mjeru svodi sve sporedne puteve konvencionalnog, stoljećima posvećivanog mišljenja, i u obzir uzima samo Dva Izvora islama: Kur'an i sunnet. Pukim povjerenjem u konvencionalne formule neće se dostići spomenuti ciljevi - zato što su te formule ne samo daleko od stvarnog života, nego i zato što su one otvoreno suprotstavljene jedne drugima, a  većina njih  je bila uvjetovana duhom i iskustvom vremena koje se dobrahno razlikuje od našeg vremena.

Sve ovo što rekoh traži svoje objašnjenje.

Neobavezujući status subjektivnih zaključaka

Kao što svaki student islama zna, samo dio propisa koji su obuhvaćeni onim što se  naziva šeri'atom izveden je iz naloga koji su izravno i dokraja jasno položeni u Kur'anu ili sunnetu. Znatno veći dio ovih navodno šeri'atskih propisa nastao je kao rezultat dedukcija i subjektivnog rezoniranja velikih fakiha u našoj prošlosti. Te dedukcije ili zaključci se, bez imalo sumnje, svjesno temelje na kontekstu Dva Izvora, ali, pošto su oni lični u tome smislu da su determinirani pristupom ovog ili onog fakiha i njegovom interpretacijom, pitanja na koja se odnose, sasvim izvjesno, ne nalaze se ni u jednom od Dva Izvora. 

S obzirom na to da su samorazumljivi nalozi i Kur'ana i sunneta nesumnjvo jasni i da oni za nas moraju zauvijek biti validni te da ne mogu biti podvrgnuti nikakvome poboljšavanju, takva konačnost i validnost  legitimno nikada ne može biti pripisana dedukciji ili konkluziji do koje je subjektivno došao bilo ko izvan Poslanika, s.a.w.s. Drugim riječima, nijedna subjektivna dedukcija, interpretacija ili konkluzija koja se tiče bilo kojeg pravnog pitanja do kojih je vlastitim promišljanjem ili idžtihadom  došao bilo ko, makar i najveći muslimanski učenjak, nikada ne može biti obavezujuća za naš Ummet. Razlog za ovakvu kategoričku tvrdnju, čini mi se, ne treba objašnjavati.

Jedna lekcija iz psihologije

Psihologija nas uči da je naša koncepcija (zamisao) stvari ili ideja – temelj svekolikog mišljenja – izrazito subjektivan proces, da se ona samo u najrjeđim slučajevima, ili možda nikada, može odvojiti od naših sklonosti, naših navika i idiosinkrazija (načina mišljenja svojstvenih svakoj osobi), društvenog okruženja, od naših ukupnih svjesnih i podsvjesnih spoznaja; ukratko, od neizbrojivih i neprimjetnih utjecaja koji, svi skupa, oblikuju ono što nazivamo našom "ličnošću." Koncepcija koju ja formiram o nekoj stvari ili ideji neminovno je oblikovana i obojena mojim okruženjem i ranijim iskustvom; to nikada nije precizna kopija datog objekta, već će to prije biti registracija odraza toga objekta na mene. Ono što se uistinu dogodilo u mome duhu liči na dobivanje fotografije kroz leće sa mnogo nepravilnih faceta: oblik i pozicija faceta uvjetovani su sastavom i ranijim iskustvom moga duha. Isto tako, predstava o datom objektu (ili ideji) koju ja steknem o njemu /njoj ne može u svim aspektima biti identičan /identična sa predstavom koju bi ti stekao – zato što se tvoje mentalne "leće" neminovno razlikuju u nekim aspektima od mojih "leća". Ukoliko mi pripadamo jednom te istom dobu i, k tome, imamo slično iskustvo i sličnu zalihu svjesnih i podsvjesnih saznanja, naše "leće"  - kao i slike koje one proizvode – bit će jako slične. I pored malih razlika koje nosi svako od nas ponaosob, naše misaone predstave ("koncepcije"), zbog niza razloga, bit će skoro iste; čak i tamo gdje se razlikujemo mi ćemo biti u stanju da ispravno sudimo o našim međusobnim načinima mišljenja. Ali to neće uvijek biti slučaj sa ljudima koji pripadaju sferama koje su vremenski i kulturalno jako udaljene jedne od druge. Tu će razlike vrlo često biti akutne. Ono što ljudi jednog vremena smatraju shvatljivom – i možda jedino  shvatljivom – konkluzijom ili zaključkom, često može da bude pogrešan zaključak, pogrešna konkluzija za ljude iz mnogo kasnijeg vremena – zbog jednostavnog razloga što su ljudi kasnijeg vremena prošli kroza set različitih mentalnih iskustava, pa su onda i "leće" njihova duha različito konstituirane.

Komplicirana predstava islama

Ovdje se mora istaći da je ovaj pogled u djelovanje ljudskog duha usporediv sa navedenim dostignućem savremene psihologije te da se ne može očekivati da su muslimanski pravnici i filozofi mogli da to znaju prije hiljadu godina. Ali njihova nemogućnost – štaviše: nemogućnost njihovih nasljednika – da razaznaju ono što je danas općepoznato proizvela je velike posljedice u vjerskoj i kulturnoj historiji islama, što je proizvelo deformaciju mnogih islamskih koncepata. Tako su Muslimani počeli da vjeruju da su sve subjektivne konkluzije ranih učenjaka bile validne u apsolutnom smislu i za sva vremena. S islamske tačke gledišta, ništa nije moglo biti pogubnije od ovakvog uvjerenja: to je vodilo u zastoj vjerskog mišljenja i propast civilizacije koja se temelji na tome mišljenju.

Bespotrebno je poricati da je mnogo toga od islamske sheme palo u pogrešnu perspektivu onda kad smo počeli da tvrdimo da su pogledi "ranih generacija" muslimanskih učenjaka u svakom smislu bili identični sa gledištima Samog Zakonodavca. Mi moramo imati hrabrosti i poniznosti pa priznati da je svekoliko znanje koje je dokučeno subjektivnim promišljanjem vremenski ograničeno pa, prema tome, relativno. Mi stoljećima zanemarujemo Poslanikovu, s.a.w.s., izreku da je "znanje poput mora": tj. neiscrpivo i otvoreno za nova događanja duha. Mi smo stoljećima govorili (bez ikakva uporišta u Kur'anu i sunnetu) da je zdanje islamskoga znanja kompletirano zauvijek u onome što su postigle "rane generacije", tako da smo danas sučeljeni sa slikom islama koja nije samo krajnje komplicirana – i nedostupna običnom, obrazovanome Muslimanu – nego i često u sukobu sa našim vlastitim moralnim i povijesnim iskustvom. Ne možemo zaobići činjenicu da je, u mnogim aspektima, stara slika evoluirala iz predstava koje nemaju nikakve veze sa islamom kao takvim, nego da je ona samo odraz općeg stanja znanja ovih davnih vremena – predstava koje su mogle biti shvatljive tada, ali ne i danas.

Ali, ovdje  treba biti pravičan pa reći da veliki učenjaci ovih "ranih generacija" nikada nisu iznosili takve tvrdnje (tj. da je sa njima završena zgrada islamskog znanja). Oni su samo, sa punom sviješću, dali rezultate svojih intelektualnih shvatanja. U njihovom pokušaju da islam učine temeljem društvene egzistencije, oni su pokušali da dosegnu pojedinačne zaključke u vezi sa intencijama Zakonodavca: na ovome putu oni su bili vođeni općim znanjem koje je bilo dosegnuto u njihovo vrijeme ništa manje nego i njihovim dubokim poznavanjem Dvaju Izvora islama, tj. pokušali su da rastumače islamska pitanja onako kako su ih oni razumijevali. Visoki nivo njihove učenosti, do koga su oni dolazili nakon dugih godina predanog istraživanja u jednoj oblasti, ovim velikim učenjacima- koji su kasnije nazvani imamima ("predvodnicima", "liderima") – priskrbio je poziciju nenadmašnog autoriteta u očima njihovih savremenika, a kasnije, u vremenima opće muslimanske dekadanse, taj njihov ugled poveo je muslimanske mase u uvjerenje da njihova naučna dostignuća objektivno predstavljaju najviši mogući stadij vjerske učenosti i da  ti imami zauvijek ostaju neprevaziđeni. Kao što sam maloprije rekao, takvu naučnu nedodirljivost nisu ozakonili ti imami. Poput ashaba Allahovoga Poslanika, s.a.w.s., oni nikada nisu tvrdili da postoje konačni autoriteti u tumačenju šeri'ata; oni su samo davali svoja mišljenja, a ne nikakve verdikte (konačne, nedodirljive sudove). Ovdje se, npr., može navesti izreka imama Ebu Hanife:"Ukoliko vi uvidite da su moji stavovi u bilo kakvoj suprotnosti sa sunnetom Božijeg Poslanika, bacite ih za leđa, a držite se sunneta" – čime je pokazao da je on bio dokraja svjestan relativnosti svakog ljudskog mišljenja. Takav je bio on,  ali su, i pored toga, njegovi nasljednici brzo zabacili ovu relativnost pa su formirali "školu" rigidne imitacije; isto se desilo i sa nekim drugim velikim učenjacima toga doba, a posljedica je bila ta da su "rane ispravne generacije" (as-salaf as-salih) postepeno, nesumnjivo: protiv njihove volje, okrenule glavu od kreativnog kriticizma i slijepo povjerenje u njihov autoritet postavili kao "postulat islama". Ukratko, Muslimani su počeli da se navikavaju da gledaju nepogrešivost tamo gdje se ona nije tražila.

Hoćemo li mi nastaviti da činimo istu grešku?

Kao da je Kur'an objavljen nama...

Mi to ne možemo učiniti ukoliko želimo da islam preživi kao vjera i kulturno produktivni faktor. Moramo, po ko zna koji put, pristupiti njegovim Dvama Izvorima sa svježim duhom koji u sebi neće imati predrasuda – tako kao da je Kur'an objavljen baš nama u ovom našem dobu i kao da u našim dušama odjekuje Poslanikov glas koji govori i tebi i meni i svakom prolazniku: jer, zaista, on i jeste poslan i tebi i meni i svim ljudima koji žive (i) u našem vremenu – ništa manje nego i ljudima prije četrnaest stoljeća. Ukoliko mi želimo da ponovno dođemo do onog svoga kulturnog impulsa, mi ne smijemo svoje povjerenje pokloniti formulacijama iz druge ruke, niti sebi dopustiti da se, po ne znam koju cijenu, slijepo držimo davnašnjih koncepata i konvencija. Na isti način, ne možemo sebi dopustiti da odbacimo (kao naši "progresivni" znanstvenici) sve  te formulacije, koncepte i konvencije pošto su mnoge od njih krajnje temeljite i valjane i pošto one korespondiraju sa zahtjevima islamskog života. Ali mi se moramo suprotstaviti statičkoj ustrajnosti u formama mišljenja koje nemaju ništa drugo da preporuče osim svoje starine; drugim riječima, moramo se suprotstaviti ideji da je prije pet ili šest stoljeća islam bio shvaćen bolje nego što se može razumjeti danas. Ne, ne i ne! Islamski šeri'at bio je potpunoma krivo vođen i iskrivljen ne danas, ne od jučer, nego blizu hiljadu godina, tj. od onog doba kada je bilo prekinuto njegovo izravno razumijevanje od strane običnog čovjeka i žene i – neopravdano – bio prepušten samo specijaliziranim znanstvenicima.

Nema reforme šeri'ata

Želim da budem dokraja jasan kada, govoreći o ovome, kažem da nema ni govora o nekakvom "poboljšavanju" ili "reformiranju" šeri'ata kao takvog – zato što mi vjerujemo da on potječe od Boga, dž.š.,  da je savršen i izvan bilo kakve mogućnosti poboljšavanja; nadalje, mi isto tako vjerujemo da su sve nepredvidive okolnosti ljudskog života, kako onog društvenog, tako i onog pojedinačnog, u potpunosti anticipirane u ovom, islamskom zakonodavstvu, te da je ono, takvo kakvo jeste, primjereno za sve potrebe i u svim vremenima. I baš zbog toga  što je šeri'at bio tako široko shvaćen, on nije smio biti dostupan samo malom broju profesionalnih naučnika, nego mora biti dostupan i svakome Muslimanki i Muslimanki prosječne inteligencije i obrazovanja, što će reći, sam Kur'an i sunnet moraju biti dostupni ljudima. Ali to se, dopustit ćete, neće dogoditi sve dok mi šeri'at sagledavamo u "njegovoj" današnjoj kompleksnosti. Mi smo danas primorani da revidiramo takav pogled ili da, ustvari, na svaki način otkrijemo šta su to istinski ciljevi Zakonodavca.

To naše preispitivanje, kako ja vidim, pokazat će da tradicionalna kompleksnost i cjepidlačenje u našoj pravnoj misli te prepuštanje šeri'ata samo "specijalistima" – nije opunomoćeno od strane Zakonodavca, Onoga ko je objavio šeri'at. Tada će se vidjeti da društvena disciplina koju traži šeri'at  nije isto što i rigidnost, već je ona, naprotiv,  data da bi podstakla sve istinske kreativne moći u svakom čovjeku, kako one duhovne, tako i one društvene. Istinski šeri'at je koncizan, dokraja jasan i nimalo kompliciran za svakog muškarca i ženu koje je Bog, dž.š., darovao zdravim razumom, - a ne samo za specijalizirane alime - kako bi mogli shvatiti šta je to islamsko, a šta neislamsko, drugim riječima: kako Musliman treba da živi. Tada će se vidjeti i da izravni pristup šeri'atu nije, kako se ponekad misli, otvorio vrata nekritičkom idžtihadu (tj. mnoštvu samovoljnih "interpretacija" šeri'ata), nego upravo obrnuto: to će svakome Muslimanu jasno predočiti da je šeri'at jedan i nedjeljiv – s one strane mnoštva subjektivnih interpretacija, od kojih su mnoge nepotrebne -; da je on fundamentalni, nepromjenljivi ustav muslimanskog života te, štaviše, da se na  idžtihad, iako je on potreban i opravdan u vlastitoj sferi, ne može gledati kao na legitimno sredstvo uspostavljanja Zakonodavčevih propisa preko i izvan onoga što je eksplicitno navedeno u jasnim riječima Kur'ana i Poslanikovoga, s.a.w.s., sunneta.

Ovo bi nas odvelo tako daleko u našem istraživanju - kako bismo shvatili naš problem sa svim njegovim implikacijama. U ovom prilogu ja sam pokušao dati samo skicu tog pitanja i naznačiti pravac kojim bi se naša nastojanja trebala kretati, naime, osloboditi islamski šeri'at od svih nevažnih stvari i dosadnih cjepidlačenja koja su se nataložila tokom stoljeća dekadanse i, iznova, uspostaviti šeri'at kao praktični, živi vodič  ka islamskom načinu života. Jer – u to nema nimalo sumnje – šeri'at (onakav kakav je dat u Kur'anu i sunnetu i kako je shvaćen od strane ashaba) danas je prekriven brdom skolastičkih mišljenja i zaključaka – kao nadgradnja subjektivnih mišljenja akumuliranih tokom stoljeća i danas umotanih u odoru fiktivnih "autoriteta". Ukloniti tu nadgradnju  - glavni je zadatak našeg doba. Ne bi trebalo među nama biti ni najmanjeg razilaženja  oko toga da su mnogi njegovi detalji utvrđeni običajem i konvencijom. Kada otkrijemo izvorni oblik šeri'ata- a to moramo učiniti ako mislimo da preživimo – mi ćemo u tom obliku vidjeti ne običaje i konvencije, nego sami šeri'at.

Ovdje se ne bi trebalo misliti da smo mi sebi dali za pravo da poreknemo svaku vrijednost konvenciji kao takvoj – jer, čak i kad nije izravno utemeljena na šeri'atu, konvencija ne mora nužno da oponira šeri'atu. Kao što sam ranije kazao, ne može se poreći da su mnogi konvencionalni koncepti evoluirali u prošlome milenijumu i da oni danas prevaliraju u muslimanskom društvu , da su i danas na vjerski i kulturalni način živi pa, prema tome, mogu biti poželjni i dobri i u naše vrijeme. Ali mi ne smijemo nikada ispustiti iz vida činjenicu da validnost takvih koncepata zavisi od našeg  opredjeljenja da  oni budu u punoj saglasnosti sa intencijama šeri'ata – koji je, na koncu konca, sama srčika i kičma islama. U tom i svakom slučaju, jasni – i samo  jasni – nalozi Kur'ana i sunneta moraju biti naš ultimativni kriterij prilikom prihvatanja ili odbacivanja bilo koje konvencije.

 

(Prevodi Džemaludin Latić, The Bosnia Times)