SIRIJA VAN FOKUSA Omran: Amerika ne želi istinsku demokratiju na Bliskom istoku

21.10.2016. u 07:05

ANALITIKA

Od početka građanske pobune u Siriji 2011. godine, sirijska pjesnikinja Raša Omran je neustrašiva kritičarka režima Bašara al Asada i neuspjeha arapskih intelektualaca da raskrinkaju njegove zločine. Ona živi u izgnanstvu u Egiptu, gdje govori protiv rata i zalaže se za demokratske reforme u svojoj zemlji

Piše: Sharles Simic, thebosnitimes.ba

Od početka građanske pobune u Siriji 2011. godine, sirijska pjesnikinja Raša Omran je neustrašiva kritičarka režima Bašara al Asada i neuspjeha arapskih intelektualaca da raskrinkaju njegove zločine. Ona živi u izgnanstvu u Egiptu, gdje govori protiv rata i zalaže se za demokratske reforme u svojoj zemlji. U članku „Sekta kao domovina“, Raša Omran koja pripada manjini Alavita koja vlada Sirijom, opisuje kako se nenasilna pobuna preobrazila u oružani sukob:

“Režim se suprotstavio izazovima pobune tako što je u nekim dijelovima zemlje međusobno otuđio ljude jedne od drugih – tipičnom metodom „zavadi pa vladaj“. U vrijeme nenasilnog ustanka, državni mediji su govorili o naoružanim takfiri bandama koje ubijaju vojnike i agente službe sigurnosti (poštene patriote), i o njihovoj namjeri da u Siriji izazovu rat između različitih sekti. Onda su započele manipulacije (optuživanje drugih za režimska nedjela) i širenje glasina među Alavitima uz podsjećanja na proganjanja ove manjine. Režim je žrtvovao neke od njih u oblastima trvenja između sekti da bi zaplašio ostale i naveo ih da povjeruju da su revolucionari zapravo ubice i da se svete za Hamu (masakr nad Muslimanskim bratstvom 1982).

Režim je pustio sa lanca čudovište straha koje je dremijalo u svesti Alavita i učvrstio vezu između sekte i domovine, kao i vezu između svog ličnog opstanka i opstanka sekte/domovine. Tako danas Alaviti vjeruju da se bore za lični i nacionalni opstanak, protiv istrebljenja svoje manjine. Da li će prozreti obmanu u kojoj tako dugo žive? Da li će shvatiti da režim opstaje na grobovima njihove djece? U toj borbi režim ih je žrtvovao kao pione u šahovskoj partiji. Možda će na kraju shvatiti, kada zločinci koji su podjele koristili kao pogon ratnih sukoba njihove živote svedu na neprekidni niz sahrana i saučešća, a Siriju na zemlju grobova i mrtvih.”

Omran rječito govori i o sudbini sirijskih izbjeglica i prvobitnih pobunjenika, čiji su ciljevi zaboravljeni. „Nijedna druga revolucija u historiji nije uspela da tako dugo ostane tako lijepa uprkos suočavanju sa brutalnim zločinima“, napisala je 2015. „Sada je krv jedino sjećanje na Siriju, jer su se svi urotili da pokopaju njenu ljepotu.“

Pjesnik Shalres Simić je nedavno razgovarao sa Rašom Omran o Siriji, njenom pjesničkom iskustvu i o tome zašto zapad nije uspeo da prekine rat.

Shalres Simić: Da li se šutanje međunarodne zajednice o krvoproliću u Siriji odnosi i na intelektualce u arapskom svijetu?

Raša Omran: U početku sirijske revolucije intelektualci i arapski pisci su suosjećali sa onim što se zbiva u Siriji, ali to je ubrzo prestalo. Kada se situacija zakomplikovala, počeli su da govore „Ne znamo šta se događa u Siriji“. Mnogi od njih nisu ni pomenuli zločine sirijskog režima i njegovih saveznika, ali su se razgalamili na zločine Daeša (Isisa) i sličnih organizacija. Intelektualci i arapski pisci posmatraju Siriju samo jednim okom, sada kada je potrebno otvoriti desetoro očiju, jer ni dva više nisu dovoljna.

Devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme raspada Jugoslavije, kritikovao sam svoje zemljake u Srbiji i njihove vođe zbog ratova koje su vodili protiv drugih etničkih i vjerskih grupa i bio sam proglašen za izdajnika. Pretpostavljam da ste i vi doživjeli nešto slično?

Da. Mnogi ljudi u mojoj zemlji i mom rodnom gradu nazivaju me izdajnicom, proklinju me i optužuju da sam petokolonaš, da radim za zapad ili da me finansiraju radikalne islamske organizacije i stranke. To me boli i rastužuje; napadaju me rođaci i prijatelji, čak i oni najstariji, iz djetinjstva. Za njih sam samo izdajnica koja zaslužuje smrt ili bar oduzimanje sirijskog državljanstva.

Recite nam nešto o svom odrastanju u Tartusu i o tome kako ste postali pjesnikinja.

Rodila sam se u Tartusu, gradu na mediteranskoj obali Sirije, ali već sa nepunih 5 godina sam se sa porodicom preselila u Damask, glavni grad Sirije, gdje sam provela djetinjstvo, tinejdžerske godine i mladost. U Tartus i moje rodno selo na brdu iznad mora išla sam za ljetni raspust. Igrali smo se u šumi i na obali mora, bilo nam je divno. U kući u Damasku smo imali ogromnu biblioteku. Od malih nogu sam bila knjiški moljac, čitala sam sve što bi mi dopalo ruku. Niko mi nikada nije govorio šta da čitam ili ne. Moja lektira bila je široka i raznovrsna. Kasnije sam godinama čitala veoma selektivno. A kako sam postala pjesnikinja – bila sam očarana pjesnicima koje sam poznavala. Moj otac je bio pjesnik, u našoj kući su se okupljali pesnici i umjetnici, možda zbog toga? Nisam sasvim sigurna. Prije nego što je saznao da pišem poeziju, otac mi je govorio da bih mogla da budem dobra romansijerka: imam odlično dugoročno pamćenje i pamtim pojedinosti.

Koliko su politički podijeljeni milioni izbjeglica i prognanika koji su napustili Siriju?

Podjele su najveća tragedija ovog rata. Ne samo među pristalicama i protivnicima režima, već i među samim protivnicima. Uz ogroman broj izbjeglica, jasno je da Sirijci van zemlje ne mogu imati zajedničko viđenje Sirije. Izbjeglice i izgnanici su očajni, bore se da prežive. Za mnoge od nas Sirija se svela na nekoliko postova na Fejsbuku poslije svakog masakra. Na terenu, u izgnanstvu, ne činimo ništa značajno da zaustavimo rat i nasilje.

U septembru 2012. započeli ste štrajk glađu pred sjedištem Arapske lige, na kairskom trgu Tahrir. Da li ste imali podršku ljudi oko vas?

To je bila ideja mojih sirijskih prijateljica koje su živjele u Kairu prije nego što je Sisi došao na vlast. Tada je Sirijcima u Egiptu bilo lako da organizuju akciju podrške Siriji; sjedeće demonstracije i štrajk trajali su petnaestak dana. Rezultata, naravno, nije bilo, ali Egipćani su tada imali mnogo razumijevanja za sirijsku stvar. Sjedeći protesti privukli su desetine egipatskih intelektualaca, kao i podršku prolaznika. To su bili dani čudesne harmonije; Egipat je bio uz Sirijce u njihovoj tragediji. Sada se to promijenilo. Nema više mnogo Sirijaca u Egiptu. Moji prijatelji koji su učestvovali u štrajku otišli su iz Egipta u Evropu ili SAD. Samo sam ja ostala. Danas Sirijcima u Egiptu nije dozvoljeno da organizuju bilo šta što ima veze sa Sirijom. Egipatski mediji uglavnom podržavaju Asadov režim pod izgovorom da se bori protiv terorizma. To je uticalo i na predstave egipatskih građana o tome šta se događa u Siriji.

Činilo se da je to nemoguće, ali posljednjih sedmica vidjeli smo nove užase kao što su bombardiranje konvoja međunarodne pomoći i dalje razaranje Alepa od ruskih aviona. Ko ili šta sprečava zaraćene strane da prestanu sa ubijanjem nedužnih ljudi u Siriji?

Oni koji finansiraju te snage, kao i zemlje koje ih podržavaju. Svakoga dana slušamo inostrane lidere kako osuđuju ono što se događa, gledamo sastanke i konferencije o Siriji, bilateralne i druge sporazume o prekidu vatre – bez ikakvih rezultata. Ubijanje se nastavlja, nasilno umiranje i raseljavanje se nastavljaju, kao i uništavanje Sirije. Svijet se ne trudi da ozbiljno zaustavi sirijsko krvoproliće. Da je postojala čvrsta odluka da se nađe rješenje i zaustavi tragedija, to bi se već dogodilo. Ali nema kontinuiteta u naporima da se zaustavi rat i umiranje u Siriji.

SAD su bile posebno neefikasne u zaustavljanju nasilja. Šta mislite o Americi i njihovoj umiješanosti u događaje na Bliskom istoku?

Mislim da je ona glavni igrač na Bliskom istoku, željela to ili ne. Sve druge sile usklađuju svoje interese sa interesima SAD. Amerika ne želi istinsku demokratiju na Bliskom istoku. Srušeni režimi u arapskim zemljama zamijenjeni su daleko gorima, koje SAD podržavaju isto onako kao što su podržavale prethodne. Da su zaista htjele da zaustave krvoproliće u Siriji, to bi se dogodilo u prvoj godini revolucije. Ko je podržavao Bašara al Asada kada je naslijedio vlast u Siriji poslije smrti svog oca? SAD. Mi Sirijci pamtimo posjetu Madlen Olbrajt, tadašnje državne sekretarke, koja je poslije smrti Hafiza al Asada došla da izjavi saučešće i da se sretne sa Bašarom al Asadom; bio je to dugačak sastanak čiji sadržaj nije poznat javnosti. SAD uvijek vode istu politiku na Bliskom istoku, bilo da u Washingotnu sjede demokrati ili republikanci.


(TBT, The New York Review of Books)