PONOS ŽIDOVA?! Čak i kao kršćanin, Bob Dylan je bio židov

19.10.2016. u 14:24

KULTURA

Dylan je za sebe uvijek imao spremnu kombinaciju više identiteta, ali većina njih su u vezi sa njegovom tranzicijom od Roberta Zimmermana do lika „Boba Dylana“.


FOTO: Dylan(public)

Bob Dylan zna pogoditi u srž stvari – svojom muzikom prodire u srca, um, i dušu slušalaca – ako ovakve stvari uopće i postoje – te većinu klišeja koji nam pomognu da prebrodimo dan. Upravo zato najnoviji Nobelov laureat za književnost nije samo ponos židova širom svijeta nego i povod zabune koja dolazi kako od njegove psihe tako i od konfuzije u srcu samog židovstva.

Šta je uopće židovstvo? Religija? Pleme? Rasa? Porodica? Sjećanje? Skupina ljudi koji dijele samo zajedničku prošlost? Mnogi židovi daju razloge da je židovstvo sve ovo ovisno o okolnostima.

Dylan je za sebe uvijek imao spremnu kombinaciju više identiteta, ali većina njih su u vezi sa njegovom tranzicijom od Roberta Zimmermana do lika „Boba Dylana“. Među nizom priča o njegovom odrastanju, nijedna nije, za što bi se ozbiljni historičari opredijelili, uključivala istinu: da je Robert Allen Zimmerman, sin trgovca Abrahama Zimmermana (hebrejskog imena: Shabsi Zissel), pohađao hebrejsku školu u Agudas Achimu, ortodoksnoj sinagogi, provodio ljeta u cionistički orijentiranom Herzl kampu u Websteru u Wisconsinu te izvršavao svoje zapovijedi bar mitzve bez greške. Zadnje što je Dylan želio da drugi znaju je da je bio fin židovski dječak.

Naravno, ispostavilo se da je pobuna protiv židovstva jedan od najproduktivnijih načina da se bude židov.

Pošteno je reći da mlađahni Dylan – onaj koji je inspirirao milione ljudi početkom 1960-ih na drugačije razmišljanje o sebi samima, svojoj zemlji i svijetu – bio židovski heretik. Nije odbio judaizam koliko ga je prevazišao niti je spominjao svoju židovsku prošlost ili religiju. Kada je izvodio kratku verziju „Talkin' Hava Nageilah Blues“ – jedva minutu prije nego je prasnuo u smijeh –zapravo nije pjevao toliko slavnu i nezaobilaznu pjesmu na židovskim slavljima koliko je dekonstruirao. Čisto iz zabave, najavio je kao „strana pjesma koju sam naučio van Utaha“.

Nakon njegove pauze zbog „motociklističke nesreće“ (za koju pojedini sumnjaju da se uopće dogodila), Dylan se vraća s numerom natopljenom Biblijom, „John Wesley Harding“. Samo se ovaj put  Novi zavjet činio velikim poput židovske verzije. Sve je ovo bila najava perioda kojeg bi mnogi židovski Dylanovci najradije zaboravili: Dylan je prigrlio evangelizam. Njegova novootkrivena pobožnost provlačila se kroz album „Slow Train Coming“ za koji moramo priznati da je bio prilično dobar uprkos nelagodi koju je izazvao. Svakako, bilo bi teško pretjerati u opisivanju tegoba koje su mnogi židovski Dylanovi fanovi osjetili u ovom periodu.

Srećom, iz židovske perspektive gledano, ovu fazu u Dylanovom životu uskoro je zamijenila ona židovskija. Početkom kasnih 1980-ih pojavljivao se na tv emisijama humanitarnog karaktera koje je organizirala hasidska sekta Chabad, dolazio je moliti se pred Zid plača u Jeruzalem i posjećivao je uvažene rabine. Pričalo se i o njegovom razmišljanju o selidbi u Izrael. Njegove pjesme „Neighborhood Bully“ ili „Infidels“ brane nasilničku politiku židovske države prema svojim susjedima ubjedljivije nego je Benjamin Netanyahu ikad branio.

Na kraju, nakon svih ovih godina, vidljivo je da se fini židovski dječak pretvorio u finog židovskog muškarca, nekoliko puta usput posrnuvši, ali, hej, „da bi se živjelo izvan zakona, morate biti iskreni“.

I da, Dylan je istinski židov i oduvijek je bio, čak i kada je bio kršćanin – ali nikada toliko kao kad je dobio Nobelovu nagradu.


(TBT, FP)