ZA 100 METARA VODE: Sueski kanal kao geostrateška okosnica 19. vijeka

16.10.2016. u 03:29

KULTURA

Kako su Britanci kontrolirali Gibraltar, za 19-vjekovnu Francusku je Sueski kanal predstavljao adut koji se nije smeo ispustiti


FOTO: (AP)

Teritorija Egipta je, iako jedna od kolijevki ljudske civilizacije, dugo vremena za Evropljane bila gotovo apsolutna nepoznanica. Od doba krstaških ratova, koji su ovu teritoriju definitivno ostavili pod uticajem islamske kulture i poretka, naspram kršćanske Evrope, sve do vremena koje se popularno naziva dobom Napoleonovih ratova, kontakata gotovo da nije bilo.

Naravno, ideja o osvajanju Egipta je prisutna kroz čitavu ljudsku historiju, a od kako je Lajbnic savjetovao Luja XIV da osvoji Egipat, ta ideja se kroz čitav XVIII vijek provlačila kroz spise i traktate francuskih mislilaca, poput Soazela i Rejnala. Ideja o osvajanju Egipta je, razumije se, imala veoma čvrstu ekonomsku podlogu. Veliki trgovci i brodovlasnici Marseja i drugih francuskih mediteranskih luka su odavno održavali veze sa Egiptom i svako jačanje tih veza je moglo samo povećati profit.

U jeku francusko-britanskog sukoba na pragu XIX vijeka, mladi Korzikanac u francuskoj službi, a potonji imperator, Napoleon Bonapartea, tražio je pravi odgovor na britansku kontinentalnu blokadu. Imenovan za komandanta tzv. engleske armije, imao je zadatak da se obračuna sa Englezima, kao jedinim nepobjeđenim neprijateljem, nakon mira u Campoformiju 1797. Većina francuskog vodstva, tadašnji Direktorijum, bila je za direktni desant na britanske obale, ali tu nailazimo na nezgodan teren nepovjerenja, odnosno osjećanja zavisti i straha prema vojskovođi koji je već postao dovoljno jak da ugrozi pozicije direktora i sam poredak Francuske.

Naređenje o desantu je vrlo vjerovatno izdato sa ciljem da se Napoleon upropasti. Napoleon je pravilno shvatio da je ključ za poraz Britanaca osvajanje Egipta, iako ideja per se i nije nova. Naime, Taljeran je nešto ranije, 1797. objavio referat pod nazivom „Preimućstva novih kolonija u savremenim uslovima“, vidjevši osvajanje Egipta kao mogućnost da se nadoknade gubici u kolonijama koje su pripale Engleskoj.

Na ruku ovoj tezi je išlo i sve drastičnije propadanje Osmanskog carstva, koje je bilo suveren Egipta. Iskrcavši se 1798. godine na zapadnom ušću Nila, Napoleon je imao namjeru da presiječe trgovinu između Britanije i Indije. Sama egipatska ekspedicija je za cilj imala prokopavanje kanala, odnosno uništavanje Sueskog zemljouza, kako bi na taj način Francuska dobila monopol nad trgovinom sa Indijom.

Mladom generalu je, ipak, bilo jasno da je takav poduhvat u pomorskom i finansijskom pogledu, praktično nemoguć, a tajna izviđačka ekspedicija koju je preduzeo u februaru je učvrstila njegova uvjerenja. I većini savremenika je bilo jasno da je direktna invazija na Britaniju daleko od realnih mogućnosti, pa je tako i ruski poslanik u Carigradu, knez Kočubej pisao: „Možda se ja varam, ali smatram da on (Napoleon) neće biti tako glup da se prihvati zadatka koji će zamračiti cjelokupnu njegovu slavu“. Moramo naglasiti da je i egipatska ekspedicija imala, ako ne veće, a ono barem podjednake rizike, ali ovdje se jednostavno radilo o pitanju časti. Egipat je ipak bio „kraj svijeta“ i tamošnji poraz, kako je historija i pokazala, imao bi daleko manje posljedice i po Napoleona samog i po Francusku.

Decembra 1798. Napoleon je u „izviđanje terena“ poslao Žak-Mari le Pera, kako bi utvrdio rutu budućeg kanala. Kao ponosni član francuskog Instituta, Napoleon je u ekspediciju poveo grupu inženjera, sa zadatkom da pronađu stari kanal i ispitaju mogućnosti prokopavanja po istoj ruti. Le Per je uspio da pronađe tragove starog kanala, koji je spajao Nil sa Crvenim morem, ali je pogrešno zaključio da je nivo Crvenog mora 8,5 metara viši od nivoa Sredozemnog, te da bi izgradnja kanala zahtijevala dodatne brane i ustave, što je bio ozbiljan graditeljski poduhvat za koji u datom trenutku nije bilo mogućnosti. Od poduhvata se odustalo, a i čitava Egipatska ekspedicija je ubrzo propala. Pretpostavka o posljedicama se pokazala kao tačna, i pred Napoleonom su tek bile godine slave, pa je egipatska epizoda ubrzo i zaboravljena.

Međutim, ideja o kanalu će tokom XIX stoljeća sve više dobijati na aktuelnosti. Britanija je, u skladu sa svojim interesima, željela da očuva stabilnost regije, te je pružala podršku Osmanskom carstvu, kao, barem nominalnom suverenu, želeći prije svega da spriječi francuski uticaj, koji bi omeo trgovinu sa Indijom.

Tokom pedesetih godina XIX vijeka, Lesep je ponovo oživio ideju o prokopavanju kanala, kojoj se najviše protivio Robert Luis Stevenson, tvorac prve lokomotive i željezničkog saobraćaja. Stevenson je, naime, izgradio željezničku prugu prateći nekadašnji britanski kopneni put, od Aleksandrije do Sueskog zalijeva. Vodeći britanski krugovi su također bili protiv kanala, zalažući se za očuvanje kopnenog puta. Međutim, kralj Viljem IV je još tridesetih godina pisao lordu Palmerstonu o značaju zbližavanja sa Egiptom, kao sponom između Britanije i Indije. U prilog tome ide i činjenica da bi ovaj put bio dosta kraći od pomenutog kopnenog. Palmerston, koji je ustanovio dogmu britanske vanjske politike o nepostojanju vječitih saveznika ili vječitih protivnika, pretpostavivši im samo vječiti interes, smatrao je da treba iskoristiti sve što Britaniju ne bi koštalo ljudstva ili novca.

A tadašnji interes je bio balans između egipatskog kediva i Osmanskog carstva. Osmansko carstvo je čitavog vijeka predstavljalo tampon-zonu u britansko-ruskom sukobu, a u ovom periodu je potonji bio posebno naglašen, te je i rezultirao Krimskim ratom (1853 – 1856.). Kako je postojala opasnost da se akcijama u Egiptu – koji je bio pod posebnim statusom i gdje je vladao kediv Said-paša – Turci gurnu u naručje Rusije ili Francuske, Britanci su se uzdržavali od bilo kakvog djelovanja.

Francuzi su, sa druge strane, iskoristili zauzetost Engleske i Turske u Krimskom ratu, znajući i za nastojanja Said-paše da po svaku cijenu „pozapadnjači“ Egipat, i pridobili njegovu naklonost za izgradnju i korištenje kanala na 99 godina, uz egipatsku radnu snagu i sa 55 posto udjela.

Ipak, u periodu izgradnje kanala, bilo je pitanje prestiža i nacionalnog ponosa sa jedne strane, i vojno-ekonomske želje da se spriječi francuski uticaj u Egiptu sa druge strane, naspram realnih benefita kanala. Sueski kanal bi potpuno negirao značaj Gibraltara, što bi u krajnjoj liniji značilo da Britanija prestaje biti jedini gospodar Mediterana. Sa druge strane, britansko protivljenje ima i vrlo čvrstu ekonomsku pozadinu, posebno među krupnim industrijalcima poput Stevensona, koji je opravdano strahovao da će kanal njegovu željeznicu dovesti u drugi plan. Historija će, međutim pokazati, da je u prvih 13 godina postojanja kanala, oko 80% tereta prevezeno upravo na britanskim brodovima. Pažljivo prateći situaciju, Britanci su koristili pravo plovidbe kanalom uz paušalnu naknadu, praktično – putarinu i čekali svoju šansu, koja će im se ubrzo ukazati.

Said-paša se nekontrolirano zaduživao, uz eksploatatorske i praktično iznuđivačke uslove evropskih bankara, te su Britanci 1875. otkupili njegov udio u koncesiji za vrlo mali novac, budući da je Egipat bankrotirao i u potpunosti pao pod finansijsku kontrolu Britanije i Francuske. U Egiptu je ubrzo buknuo narodni ustanak, budući da su uslovi dužničkog ropstva prema evropskim finansijskim moćnicima pali na teret stanovništva, što su Britanci iskoristili, i pod izgovorom odbrane legitimnog vladara osvojili Egipat 1882. Tako je počela epoha tzv. „jagme za Afrikom“, koja će u konačnici rezultirati Prvim svjetskim ratom, kao posljedicom nezadovoljstva Nemačke, koja je u kolonijalnoj podjeli ostala kratkih rukava.


(TBT)