ŠEJH JUSUF: Čovjek koji je donio islam u Južnu Afriku

16.10.2016. u 03:29

ISLAMISTIKA

Priča o šejhu Jusufu, koji je otišao u Arabiju u nevinom mladom dobu i koji se nikad nije vratio u svoju domovinu, učinivši ovu daleku zemlju „vlastitim Macassarom“, u sebi nosi mnogo mudrosti.

FOTO: Šejh Jusuf (Wikipedia)

Priča o šejhu Jusufu, koji je otišao u Arabiju u nevinom mladom dobu i koji se nikad nije vratio u svoju domovinu, učinivši ovu daleku zemlju „vlastitim Macassarom“, u sebi nosi mnogo mudrosti.

„Šejh Jusuf je u Južnoj Africi poznat kao osnivač islama“. Ovo je prva rečenica koja će se pojaviti u svim pisanim izvorima o šejhovoj biografiji. Kada se spomene da je on osnivač islama, vjerujem da je jasno da je on prva osoba koja je donijela islam u tu regiju. Šejh Jusuf se mora istaknuti kao praotac muslimana u toj regiji. Ko je onda osoba imena šejh Jusuf počašćena ovakvom privilegijom, kakva su iskustva i životna priča pronijeli glas o islamu u sasvim drugačijeve krajeve?

Da bismo dobili odgovor, moramo se vratiti na 1626. godinu gregorijanskog kalendara.

Od Tjoessoepa do šejha Jusufa

Abadin Tadia Tjoessoep... Ovo je ime osobe, rođene 1626. u Goi, gradu na istoku Indije. Tjoessoep, nećak Biseta, kralja Goe, je mladić koji je otišao na nekoliko godina u Arabiju raditi i stjecati znanje o islamu. Nije li zapanjujuće što je otišao u daleku zemlju da se educira o islamu i onda u još dalje zemlje da isto to znanje prenosi. Dok je boravio u Arabiji, njegov rodni Macassar je okupirala Holandija, jedna od kolonijalnih sila koja se borila za prirodne resurse u ovom području. Mladi Tjoessoep, u nemogućnosti da se vrati u rodni kraj, otišao je u Banten na istoku ostrva Java (na kojem je Jakarta, glavni grad Indonezije). Tamo je tadašnji sultan Ageng dočekao ovog mladog, obrazovanog čovjeka te mu dodijelio mjesto kadije i imenovao ga ličnim savjetnikom. Koliko ga je volio, govori i činjenica da mu je dao ruku svoje kćeri. Vjerujem da je u to vrijeme ovaj mladić postao šejh Jusuf. Nisam mogao pronaći konkretan dokaz o vremenu kada je Tjoessoep prvi put oslovljen kao šejh Jusuf. Kako god, vjerujem da ništa neće nedostajati budemo li ga zvali baš tako.

Šejh Jusuf je otišao u Banten nakon što je Holandija okupirala njegovu domovinu, te stekao respektabilnu poziciju i tamo ostao tačno 16 godina. U međuvremenu se sin sultana Agenga pobunio protiv njega iako ga je njegov otac volio. Moguće da su i na njegovu sudbinu na neki način utjecali okupatori njegove domovine budući da je, prema izvorima, Holandska istočnoindijska kompanija, pridobila Sultanovog sina da igra za njihove ineterese u regiji.

Svađa između oca i sina je kulminirala i, nakon niza uspona i padova, pobijedio je sin uz pomoć Holanđana. Sultan Ageng je morao pobjeći zajedno sa stotinama ljudi. Među njima je bio i šejh Jusuf. Jedan od uzroka ovog bijega bio je bol zbog gubitka i šejh Jusuf je zatočen. Nakon toga, Jusuf je čuvan u zetočeništvu u Cejlonu (današnja Šri Lanka), a odluka o njegovom egzilu je označila prekretnicu u historiji.

Prognan u krajeve „gdje više nikome neće biti smetnja“

Iako su 1680-e godine za Jusufa počele ratom, na kraju ovog perioda ukazala se vizija dalekih krajeva. Prognan je u najjužniju regiju u Africi, ukratko, regiju gdje „više nikome neće biti smetnja“. Činilo se prikladnim za tadašnju vladajuću silu iz Holandije da se Jusuf, cijenjen kao duhovni i principijelan vođa, pošalje u daleke krajeve umjesto da bude zatvorenik u vlastitom mjestu. Kako god, uskoro je postalo jasno da ovaj plan nije uspio.

Početkom 1694., Jusuf je sa svojom porodicom i nekoliko sljedbenika, tj. ukupno 49 njih, stigao u Cape (današnji Cape Town, glavni grad Južnoafričke republike). Dočekao ga je holandski guverner regije Smon van der Stel. Smješteni su u Zandvilet van grada kako bi ostvarivali što manje kontakata s ljudima iz regije. Većina stanovnika bili su robovi holandske Istočnoindijske kompanije, odnosno robovi okupatorske holandske kompanije koja je zauzela i njegovu domovinu.

Međutim, „okupatorske snage“ s pravom su vidjele Jusufa i islam kao prijetnju njihovoj kontroli nad robovima koje su posjedovali. Ideja da se Jusuf drži izdvojen u dalekom rezidencijalnom području nije uspjela i ubrzo su oko Jusufa počela duhovna okupljanja. Na robove u Capeu je poruka islama snažno djelovala te se Jusufova kuća pretvorila u svojevrstan hram. Skupina u tom rezidencijalnom području, sačinjena uglavnom od robova, predstavlja praoce muslimana u Južnoj Africi.

Smrt šejha Jusufa i njegova ostavština

Jusuf, koji je pokušavao promovirati islam što je bolje mogao, u Zandvlietu gdje je živio 1694., s grupom ljudi koju je okupio oko sebe u pet godina, i ne znajući, postao je predvodnik velike promjene u krajevima na jugu kontinenta. Iza sebe je ostavio nekoliko stotina muslimana u Južnoj Africi kada je preminuo nakon 5 godina. U narednom stoljeću, članovi ove grupe, većinom sačinjene od  robova koji su se ženili mještankama, dobili su svoju slobodu i postali „sjeme“ skupine koja pronosi naslijeđe šejha Jusufa čak i danas.

On je i danas cijenjen kao „čovjek koji je donio islam u južnu Afriku“. Igrom sudbine je Zandvliet, mjesto gdje je Jusuf prognan da bi držali na distanci, danas poznat kao 'Macassar', dobivši ime po Jusufovom rodnom gradu. Priča o Jusufu, koji je u nevinom mladom dobu otišao u Arabiju da stječe znanje o islamu, koji se nikad nije vratiou svoj rodni Macassar, koji je uspio mjesto izgnanstva učiniti svojim 'vlastitim Macassarom', je bez imalo sumnje priča puna mudrosti...

Danas, turbe šejha Jusufa, koje se redovno posjećuje, kod mještana je poznato pod imenom 'Tuan Guru'. Kako stoji u jednom članku kojeg sam čitao, jedan od najvažnijih Jusufovih poduhvata iz perioda u kojem je živio, bio je pisanje Časnog Kur'ana po sjećanju i to je jedan od prvih primjeraka Kur'ana u regiji. Ovo je sigurno istinsko otkrovenje, a originalni primjerak se čuva u muzeju Bookap u Cape Townu.

Sufijska strana šejha Jusufa

Sudeći prema onome što sam pročitao, jedan od najvažnijih faktora koji je Jusufu priskrbio ulogu vođe u islamu bio je njegova povezanost sa misticizmom. Prema jednom izvoru, zapisano je da je primljen i uključen u sufijske redove pod imenom Imam Abdullah, uključujući red Kaderija, Halvetija i par drugih sufijskih redova. Prema drugom izvoru, navodi se da je za vrijeme boravka u Jemenu upoznao šejha Abdulbakija Mizjajija koji mu je postao učitelj i upoznao ga sa sufijskim redom Nakšibendija.

Iako je nemoguće jasno utvrditi njegovu veza sa misticizmom, prihvaćena su kazivanja da je šejh Jusuf izvodio čuda. Možemo reći da je ovo jedan od razloga se njegovo turbe posjećuje i danas. Jedno od kazivanja se veže za njegovo putovanje brodom u Cape kada je nestalo pitke vode te je Jusuf uronio stopalo u okean i zamolio suputnike da uzimaju vodu iz mjesta gdje je uronio stopalo. Oni koji su izvadili vodu u posudama vidjeli su da se radilo o pitkoj vodi.

Šejhu Jusufu, koji iza sebe ima ostavštinu od stotine godina unatrag do danas, dodijeljen je orden pod imenom „Zlatni orden pratilaca OR Tamboa“ 2005. godine. Svrha ovog priznanja je prisjećanje i zahvalnost Jusufovim doprinosima otporu protiv kolonijalizma.


(TBT, World Bulettin, Autor Deniz Baran, Prevela Jasmina Drljević)